Ne. Nismo više ljubavnici. I znaš, pomirila sam se s činjenicom da smo se voljeli u krivom vremenu.
Što nas je razdvojilo? Sudbina, ti, ja, naši postupci, svemir? Nema odgovora. Niti će ga ikada biti. Više me ne boli tvoj pogled, samo si mi trn u oku. Postala sam hladna. Ti si me poučio tome. Dakako, možemo mi i dalje otići na kavu, tu i tamo porazgovarati kada se sretnemo, zagrliti se. Da, zagrliti se na onaj stari način, s podsjećajem na ono što nas je rastavilo i pretvorilo naše postojanje u prah. Pomalo mi se gadiš, ali trebaš mi, jer sam naviknuta na tebe, na tvoju prisutnost (odsutnost), na tvoje riječi koje mi više ništa ne znače. Postali smo novi ljudi. Ali gori ili možda bolji zato jer nismo sjebani svojim osjećajima koji su nas cijelo vrijeme vukli prema dnu dna? Možda. A možda ne. Sami smo krivi. Dani su prolazili, mjeseci su prolazili, a ti i ja smo, ništa više i ništa manje od prijatelja. Prijatelji smo. Zar nije to jebeno glupo reći? Ne znam. Moj um više nije isti kao prije. Ti, kao droga si ga uništio. Ne jako, ali dovoljno da bude učinkovito. Realno gledajući, preziremo jedan drugoga. Zbog lažne ljubavi i nade koju smo davali jedan drugome? Teško je odgovoriti. Ne gledamo se istim pogledima. Naši su pogledi prazni i gade nam se. I sami znamo to, a i svijesni smo toga. Dodiri su nam beznačajni. Nemaju smisao.
Sjedimo nas dvoje jedan kraj drugog i pijemo kavu. U našem razgovoru stoji tišina. Tišina koja je jača od tvojeg, a i od mojeg glasa. Pluća su nam obavijena smrtonosnim dimom. Dimom od cigareta i dimom naše ljutnje. Trujemo se, no nije nas briga. Mi to želimo, iako možda ne želimo priznati da je to istina. Naša raspoloženost je ispod nule. Nema je. Svakim danom sve više i više nestaje. Jebe nam se za sve. Ali se smijemo mi i dalje. Smijemo se apsurdnim šalama i našem sarkazmu(kojeg samo mi razumijemo), komentiramo konobaricu i gledamo se. Gledamo jedan drugoga u nadi da ćemo, u lijevom kutu našeg oka pronaći tračak naše, davno izgubljene ljubavi. No, uzalud. Bojimo se. Taj užasan osjećaj straha proždire nam organe, a našim žilama teće međusoban prezir koji je obavijen tankim slojem ravnodušnosti. Sjedimo na mjestu i gorimo. Gorimo zbog prošlosti, zbog skrivene ljubavi, zbog mržnje,zbog nostalgije ili zbog praznine? Eh, ne znamo odgovoriti ni na to pitanje. Naš razum više ništa ne zna. Tupi smo na osjećaje. Kakva ironija. Jedino ono što će nas uvijek povezivati, a da nismo toga ni svijesni, su prešućena događanja.
Svaki nam je susret isti. U tvojem i mojem tijelu nešto počinje pulsirati. Nešto što nam je nepoznato. Ne bunimo se. Ne želimo da počne, ne želimo da završi. Gazimo si korake. Razbacani smo u vjetru neispunjenih snova. Bili smo ljubavnici, čije je postojanje sada samo prah.
