Sedoh preko puta žene u poznim godinama, sa dobrim držanjem. Pruža kosticavu, naborana ruku sa lepim manikirom ka pakli cigareta. Uzima jednu i pali je. Dve sekunde me gleda sa žaljenjem u očima, a zatim uzviknu:
- Pa, mila moja, šta te dovodi ovde?
Gledam je bledo. -Ruth, rekla si da dođ..
-Znam sta sam rekla- prekide me.
"Džabe ti lepota kad nemaš mozga" pomislih.
-Sviđa mi se to što si nasledila od mene - upornost i da si spremna da uradiš skoro sve da bi dobila ono što hoćeš. Ne mogu to da ti ispričam, tako da sam to ispisala u rukopisima. Izvoli.
Pruža mi veliki broj papira. Sigurno ima oko 200 lista... Uzdišem. Hvatam rukopise ali ih Ruth ne pušta.
-Tvoja majka je proživela 40 godina ne znajući za pravu istinu. Mislela sam da će tako biti i s tobom. Izgleda da sam pogrešila. Nikome ni reč.
Rekavši to uzima već zapaljenu cigaretu i odlazi iz sobe.
- Hvala ti
Zaboravila je da zatvori vrata i vidim je kako se naslanja na zid. Nabora celo i razmišlja da li je dobro postupila. Ostala je sama. Drugo rešenje ne postoji. Ovoliku bol je mogla da podnese kada je imala 30,40,50 ali sad sa 62 godine to je preveliki teret...
Sedam u audi A6 i palim grejanje. Sneg je sve pokrio. Temperatura je sigurno u minusu. Dugo san štedela, naporno i preko vremeno radila da bih skupila pare za ovo veliko čudo. Odlagala sam čak čak i mnogim zadovoljstva, ali uspela sam. Bacam pogled na Ruthine rukopise koji su ležali na suvozač evom sedištu.
Tokom vožnje razmišljam kako sam,napokon uspela da se dočepam istine. A šta ako je ovo još neka Ruthina šala?! Ali izgledalo je stvarno. Kako god...
Sat pokazuje 14:05. S obzirom da je nedelja, a nedeljom se ne radi, ostatak dana ću provesti u toplom krevetu sa Rothinim rukopisima.
