Šapat duhova.

2.

Kada je Klara nestala,moje tijelo je postajalo prozirno i polako nestajalo.Bila sam uplašena.Šta će se sada desiti sa mnom?Da li će boljeti?Da li ću uopšte išta osjećati?Milioni pitanja su mi se rojili po glavi.
Osjećala sam da padam sve dublje i dublje.Nije bilo ničega ni nikoga da se uhvatim.Nisam znala koliko dugo padam.Minuti su trajali kao godine.

Odjednom sam se stvorila u bolnici.Stajala sam kraj svog tijela.Bila sam priključena na neke aparate.Otkucaji srca su mi bili normalni.Čudno.Zar nisam mrtva?

Prošla sam kroz vrata.Cool.Našla sam se u dugom bijelom hodniku.Sasušene biljke su stajale na prozorima.Bolnički miris mi se uvlačio u nozdrve.Imam čulo mirisa?Pa nije tako loše biti mrtav.Na pojedinim klupama su sjedili ljudi.Neki su bili uplakani,neki tužni,neki srećni,neki puni nade.Bilo je tu mnoštvo pomiješanih emocija.Na klupi ispred moje sobe nije bilo nikoga.Na mojoj klupi niko nije puštao suze,niko se nije molio Bogu.Osjetila sam jaku bol u predjelu grudi.Bilo je sve jače i jače.Pustila sam suzu.Mogu da plačem?

Vratila sam se u sobu,a bol i dalje nije prestajala.Tada sam vidjela uzrok moje boli.Doktor je mom tijelu davao elektrošok.

Moje tijelo je ponovo počelo nestajati.Ne!Ne želim da oživim!Nemam kome da se vratim!Bolje mi je mrtvoj!

-Neeee!-viknula sam na sav glas.Doktor me nije čuo,nastavio je davati elektrošok.Razbjesnila sam se i razmišljala sam samo o tome kako želim da uništim taj aparat.

Odjednom se aparat raspao i izletio iz doktorovih ruku.Na njegovom licu se izrazio strah,istrčao je iz sobe.Da li sam ja to uradila?Da li imam moć da pomijeram stvari umom?Ponavljam nije tako loše da budeš mrtav.

Razmišljala sam samo o tome da taj prokleti aparat izbacim kroz prozor.Ispružila sam ruku prema aparatu i zatvorila oči.Nakon nekoliko minuta sam čula škripu prozora.Otvorila sam oči.Aparat je lebdio u vazduhu a prozor je bio otvoren.Zamahnula sam rukom prema prozoru a aparat je prošao kroz njega i srušio se dolje.

I pored te sreće što imam moći,osjećala sam se kao da mi je neko zabio nož u ledja.Gdje je Mark?Zašto nije došao da me vidi?Zar mu ne značim ništa?Gdje je Mike?Gdje je moja druga polovina?Nikada me nije ostavio samu gdje je sada kada umirem?Šta je sa onim našim 'uvijek i zauvijek'?Gdje je mama?Iako imamo užasne odnose ja sam joj ćerka!Gdje je sada kada je trebam?Gdje je Hanna?Zašto nije uz mene?Zar joj godine prijateljstva ne znače ništa?

Vrele suze su mi lagano klizile niz lice.Boli..ovaj prokleti osjećaj..neka prestane!!
-Samo neka prestane!!-
Jecala sam..Znači ovakav je osjećaj kad te neko izda?

Smirila sam se i lagano sam ispružila ruku i krenula otvoriti fioku da uzmem papir.Ruka mi je samo prošla kroz ručku.O da,ja sam duh.Ispružila sam ruku i polako umom otvarala fioke.U posljednjoj se nalazio papir i hemijska olovka.Izvadila sam ih i položila na sto.Sa puno truda sam počela da pišem pismo.

Dragi Mike gdje si?Zašto te nema?Zašto baš sada,zašto baš sada kada umirem?Ili baš sada kad sam mrtva..Ovo je tako zbunjujuće za mene...Nemoj da.se brineš za mene dobro sam,smrt nije tako loša.Dosta mi je teško da pišem ovo.Kada sam izašla i vidjela da te nema u čekaoni nešto se slomilo u meni.Hvala za nož u ledja.Šta se desilo sa onim našim UVIJEK I ZAUVIJEK? Zar je sve u vodu bačeno?Ali znaj da te volim i pazim na tebe.Jer ćeš uvijek i zauvijek biti moj brat,moj brat blizanac.
-Vivijen.

Na pozadini sam napisala 'Mike' i presavila papir.Pismo sam stavila na svoja prsa.I sklupčala se na podu i čekala svoju smrt.

----
a/n:Ne volim pisati ovaj a/n al' hajd kad sam već počela.Ovo je moja treća priča i tek sam je počela pisati,pa bi bila sretna ako bi ostavili vote ili komentar sa iskrenim mišljenjem.
                                         -M.I.