Iza savršene fasade

Uvod

Prošlost - 19.12.1989

Rođena sam u hladno jutro, devetnaestog decembra hiljadu devetsto osamdeset devete godine. Napolju je padao sitan snijeg, a krovovi Marijane bili su prekriveni bijelim pokrivačem koji je skrivao pukotine i prljavštinu, baš kao što ljudi često skrivaju svoje istine iza osmijeha i lijepih riječi.

Moja majka, Gordana, tog dana izgledala je kao žena koja je izgubila kompas. Imala je tek dvadeset dvije godine i u njenim očima mogla se vidjeti mješavina straha, umora i nekog čudnog kajanja koje nikada nisam uspjela da razumijem. Nije bila loša žena, ali život joj je uvijek izmicao iz ruku poput pijeska. Svaki put kada bi pomislila da je pronašla pravi put, nešto bi je odvuklo na drugu stranu.

Moj otac, Drago, bio je sasvim druga priča.

Živio je u svom svijetu, u nekom filmu koji je samo on razumio. Sanjao je velike stvari, pričao o poslovima koji će ga obogatiti, o ljudima koje poznaje i koji mu duguju usluge. Ali između priče i stvarnosti zjapio je ponor koji nikada nije imao hrabrosti da pređe.

Na dan mog prvog rođendana, kuća mojih bake i dede bila je puna ljudi.

Miris pečenja širio se iz kuhinje, a stari radio svirao je pjesme koje su odrasli pjevušili uz rakiju i smijeh. Zidovi su bili ukrašeni jednostavnim papirnim ukrasima koje je tetka Danijela pravila cijelo prethodno veče.

Ja sam sjedila u dječjoj stolici, nesvjesna svega što se događa oko mene.

Ljudi su mi prilazili, štipali obraze i govorili kako sam lijepa djevojčica.

- Biće prava ljepotica - govorila je komšinica Mara.

- Ima oči na majku - dodavao je neko drugi.

Ali onda se začuo glas koji je zaledio prostoriju.

Deda Milan je spustio čašicu rakije na sto i uz podrugljiv osmijeh rekao:

- Biće to dobra kurva jednog dana.

Tišina.

Teška, gusta i neprijatna.

Kao da je neko ugasio muziku i zaustavio vrijeme.

- Jesi li ti normalan?! To je dijete! - viknula je, lice joj je gorjelo od bijesa.

Deda Milan samo se nasmijao.

- Ma šta odmah skačeš? Šalim se.

- Takve se stvari ne govore! Nikada! Pogotovo ne za rođeno unuče!

Njegove oči postale su hladne.

- Danijela, sjedi i ne pametuj. Život će joj ionako pokazati svoje.

Majka je ćutala.

Sjedila je pored mene, gledala u sto i nervozno stezala rub svoje haljine.

Nije rekla ni riječ.

Otac Drago bio je negdje napolju, pušio cigaretu sa prijateljima i pričao o automobilu koji će uskoro kupiti. Kao da ga ništa od toga nije zanimalo.

Roditelji moje majke, baka Ljubica i deda Petar, takođe su ćutali.

Njihova tišina bila je možda i bolnija od samih riječi.

Kao da ih nije bilo briga.

Kao da su unaprijed prihvatili da će život ionako učiniti svoje i da se protiv sudbine ne vrijedi boriti.

Samo je Danijela nastavila da se svađa.

- Nije smiješno! Djevojčica treba da raste uz ljubav i poštovanje, a ne uz takve gadosti!