Lorena je napravila kazneno djelo za koje je čeka suđenje. Večer prije tog dana učinila je nešto što nikada ne radi. Imala je odnos s nepoznatim muškarcem kojem ni ime nije znala. Vjerujući da je to bilo jednom i nikada više se neće ponoviti nekako...
– Vjerujem da nije serijski ubica tako da se ne brinem.
– Nije, ali je luda kao šiba.
– Ni unuka joj nije ništa bolja, tako da mislim da ću se snaći. – Udahne duboko, pa otključa vrata.
– Babsi stigla sam! – vikne, ostavi torbu na ormarić kraj vrata, a onda čujem udarce nekakvih papuča po drvenom podu.
– Hej dušo, jedva čekam da čuj... – stvori se pred nama, pa kad me ugleda samo se ukopa na mjestu i raširi oči. Iste su kao Lorenine, krupne i crne kao noć.
– Dobar dan... Bako – kažem, a ona teško proguta.
– Dobar.. dan – odgovara i gleda u unuku koja sliježe ramenima.
– A, pitala sam ga da li te želi upoznati i rekao je da želi da ti se valjda ispriča što me oteo jučer s posla i tek me sad vraća.
– K vragu Lorena, nisam kosu oprala! – zavapi. – Nisam se ni spremila, pogle' me iz kuhinje, od štednjaka idem.
– Babsi super izgledaš. Ne trebaš se za Sudca spremati ništa posebno, nije ni on sam... ništa posebno.
– Hej... – uvrnem nosom dok se ona smije. Baka priđe, obriše ruku od kecelju pa je pruži ka meni.
– Beatris Valleho.
– Liam Monroe. Beatris? Lorena nosi vaše ime?
– Moje, nego čije, ona je sva moja skroz na skroz. Dobro, mislim moja je kao dijete i to, a tvoja valjda sada kao žena. Dok si je oteo pretpostavljam da si zapišo svoj teritorij.
– Babsi! – Lorena zacmolji.
– Ma što je? Vidiš da se smijulji, to znači da jeste. Hajde, hajte u kuhinju taman sam ručak završila. Gdje ima za dvoja usta ima i za troja.
– Idite vi, ja moram u sobu prvo. – Baka je pogleda dignute obrve. – Moram gaće obući Babsi, njega kori što sam ostala bez njih. – udari mi rumenilo u obraze, kada baka namigne i nasmiješi se zlobno.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nikada nisam dovela muškarca kući, Baki, a pogotovo nikada nije sjedio za našim stolom dok mu ona stavlja hranu u tanjur. Skakuće oko njega, sumnjiva mi je skroz, vjerujem da samo čeka da sjedne i ona pa da ga izrešeta. Koliko god mi je lijepo gledati ovu sliku, ne mogu da zamislim da bi možda mogla da je gledam više puta i da je živim.
Sjedne i ona, pa naspe sok u čašu. Otpije malo, pa kada krenemo jesti, suzi oči i pogleda u Liama. A, evo ga kreće rešetanje.
– Sviđa ti se moja unuka, ha Monroe?
– Veoma.
– Jesi li je zato kaznio da radi s tobom?
– Jesam.
– Znači nisi htio naše pare za kaznu, htio si nju.
– Gospođo Beatris, novac biste uplatili odvjetnicima i sudu, ne meni. Ona bi otišla svojim putem i ja bih onda morao da je vijam po gradu. Da je uhodim imajući njenu adresu i sačekujem iza uglova da bih kao slučajno naletio na nju. Ovako je imam u svom uredu svakoga dana i nema potrebe da je uhodim i da je gnjavim.
