chapter 4

440 24 17
                                    

3 jun 2018

Mrzovoljno otvaram oči dok mi jutranji zraci sunca osvetljuju sobu. Sinoć sam zaboravila da spustim roletne.

Uzimam telefon sa drugog kraja kreveta kako bih videla koliko je sati ali prvo što mi bode oči jeste dvanaest propuštenih poziva od Kaće i dvadeset sedam poruka isto od nje.

Nisam sad mogla da joj objašnjavam zašto nisam u školi i čemu one poruke od sinoć, tako da sam brzinski pogledala na sat i ugasila telefon.

Bilo je skoro devet.

Dobro sam i spavala s ozbirom da sam zaspala u šest.

Ustajem iz kreveta i polako odlazim do kupatila.

Stanem ispred ogledala i pogledam se.
Oči su mi bile crvene od plakanja a lice natečeno. Uopšte nisam ličila na sebe.

Jebeni Dušan...

Puštam hladnu vodu skoro pa ledenu i operem zube a zatim se i umijem u nadi da će mi ledena voda smanjiti natečenost.
Obrišem lice peškirom i stavim jutranju kremu.
Kada sam završila sa licem, uzimam četku za kosu i pročešljam je a zatim je vežem u visoki rep.

Ponovo bacim pogled na svoj odraz u ogledalu. Nisam ništa bolje izgledala.

Vratim se u sobu i iz ormara izvučem kratki crni šorc i crnu nike duksericu kao i crne bokserice i brushalter jer sam prethodnu noć provela u peškiru gola.

Nakon što sam se obukla, ponovo sam legla u krevet i uzela telefon kako bih pustila neku seriju ili film da skrenem misli.

Tražila sam i tražila ali ništa mi nije privuklo pažnju dok nisam začula kucanje na vratima te mahimalno ugasila telefon.

"Elena." čula sam njegov glas kroz vrata a zatim i zvuk otvaranje brave.

Ulazi.

Brže bolje sam bacila telefon i navukla jorgan preko sebe te zatvorila oči praveći se da spavam.

Čula sam kako dolazi do mog kreveta a zatim i seda na isti odmah do mene. Odmah sam osetila njegov Dior Sauvage što je značilo samo jedno - sinoć je izašao.

"Elena, čuo sam kad si ušla u sobu, znam da ne spavaš." kaže tiho kao da nije bio siguran je l' stvarno spavam ili se pravim.

"El.." dozvao me je nadimkom kojim me samo on zove, tihim i očajnim tonom koji me je naterao da otvorim oči.

"Izvini." ponovo izusti tihim tonom dok sam ga ja gledala pravo u oči ne dajući mu ikakvu reakciju. Kao da mi je bilo svejedno.

"Bože moj, nisam hteo.." glas mu je postajao sve očajniji.

"Šta nisi hteo?" napokon progovorim. I ja sam bila tiha isto koliko i on.

"Da to uradim.." i dalje je bio tih. Gledala sam u njegove oči, te svetlo braon oči promešane sa dozom krivice.

"Mhm." pomrmljam tiho.

"Kreten sam." izusti na šta ja klimnem glavom.

"Dobro." kažem nezaintresovano.

ZABRANJEN / Dušan VlahovićWhere stories live. Discover now