15. Ćao Lelo

403 13 1
                                    

Spremaj ulje!
Nema priče dok me ne izmasiraš
UMIREEEEM

Dočeka me Jopina poruka, a ni 3 minute kasnije čuje se zvono na vratima. Otvorim, a ono on, sa koferom.
Pogledam zbunjeno u kofer pa u njega.

"Jesi ga stvarno teglio 2 kata više umjesto da ga ostaviš u svom stanu?" Pitam jer mi stvarno nije jasna njegova logika.

"Ćao i tebi. Nisam svraćao uopće dolje. Da jesam, masaža bi čekala do večeras." Opravda se.

"Ček, ti si bio ozbiljan?" Stvarno sam mislila da se šali.

"Naravno da sam bio ozbiljan. Raspadam se." kaže skidajući već majicu na putu kao sobi u kojoj stoji stol za masažu.

Taj stol je tu doslovno zbog njega. On ga je kupio, misleći naravno na sebe, a najčešće i jest on na njemu. Nekada potrefi da izmasiram neku prijateljicu, ali uglavnom svi dolaze u ordinaciju. Osim njega. On se samo ukaže na vratima kao sad, a u ordinaciju dođe eventualno ako sa Stipom dogovori neki trening.

Uđem za njim, provjeravajući je li već zaspao, jer ne bi bilo prvi put da se tako onesvijesti čim legne.

"Boli te nešto specifično ili?" Upitam iako znam odgovor.

"Sve." Znala sam.

"Drama queen."

"Nisam ja drama queen nego nemam kad odmorit."

Promrmljam jedno mhm dok mu razmazujem ulje po leđima.

"Ozbiljan sam. Umirem. Sinoć završili s utakmicom, dok sam došao kući, spakovao se, spavao 2 sata i jutros na aerodrom. Sad poslije ovog idem dolje na ručak i onda na sastanak s Dalićem."

"Hajde bar nisi morao čistit stan. Siguran sam da si to na Elenu svalio."

"Ja sam predložio, ona pristala." Iznese to kao najlogičnije opravdanje. Jadna cura.

"Kad smo kod Elene, bio bi red da je upoznaš napokon, tako da moraš doći na utakmice."

Da, iako hodaju već skoro godinu dana, nisam je upoznala. Nikad se nije ukazala prilika. Ona zapravo živi u Njemačkoj i jako rijetko dolazi ovamo, dok ja nikako nisam išla ove sezone Josipu jer sam slobodne dane upravo čuvala za europsko.

"Ne brini, dolazim. Nika mi prijeti već mjesec dana. Morat ćeš mi dres neki nać."

"Imaš dresova na izvoz, više nego ja. Kad vam uđem u ordinaciju, samo gledam kad će mi neki od onih uokvirenih past na glavu." Zakoluta očima.

Istina, imam mnogo dresova, što ovdje u ormaru, što u ordinaciji. S tim da su ovi ovdje baš moji, a u ordinaciji su svi u okviru, poredani na zid. To su ipak zajednički pokloni za ordinaciju. Ne bi bilo fer da ih baš vadim i nosim. A dresova nikad dosta.

"Pa imam, ali ja bih ovaj novi, kockasti." Požalim se.

"Morat ću naći onda neki."

Nakon nešto više od sat vremena napokon završim s masažom te se samo prebacimo u dnevnu.

"Baš mi je čudno ovako renovirano. Mislim lijepo je, ali čudno. Navikao sam na onaj starinski ugođaj." Kaže gledajući po stanu.

"I meni je bilo, ali trebala mi je neka promjena nakon svega."

Nakon bakine smrti, morala sam nešto promijeniti. Počelo je običnim krečenjem, a kako sam štetjela novac, tako sam mijenjala vrata, dijelove kuhinje...Sad kad sam sama, nije mi uopće potreban ovoliki stan, ali iskreno koliko sam u obavezama, rijetko i da jesam u njemu. Da provodim malo više vremena, vjerojatno vi se osjećala usamljenom, ali ovako jednostavno nemam kad.

"Kad vam počinju utakmice?"

"Pa prvenstvo za 20ak, ali imamo jednu prijateljsku dotada."

"Huh, bit će naporno." zaključim.

"Već je. Nego, radiš sutra?" Upita.

"Tek oko 3 trebam u ordinaciju. Zašto?"

"Pa mislili smo bacit poslije sastanka večeras neki roštilj, da se malo opustimo prije svega. Kao zadnji cheat meal." Kaže ne otkrivajući mnogo detalja.

"A mislio je tko?"

"Pa ono standardna ekipica. Ja, ti, Nika, Bata, Ana, Jole, možda Lukas."

"Može hajde. Nismo odavno. Ali bez alkohola!" Zaprijetim.

"Ne brini. Ne igramo se više s takvim stvarima."

...

"Ćao Lelo." Kaže uz blagi osmijeh.

"Ćao." Pozdravim kratko, ali se ne zaboravim i ja nasmijati.

Ovo su nam prve riječi razmjenute nakon prekida, ako ne brojimo saučešće koje mi je izrazio poslije bakine smrti, ali to je bilo preko poruka. Iako je prošlo malo više od 3 godine ovo nam je prvi ovako blizak susret.

Ne, nismo se izbjegavali. Jednostavno nije bilo prilike. Kada bi se i vidjeli nismo bili toliko blizu da se pozdravljamo. Ali sam se zato s Lorenom i Frankom redovno družila. Razumjele su obje zašto smo prekinuli i nekako se naše održavanje kontakta nikada nije dovodilo u pitanje.

A o njemu i da sam htjela, ne bih mogla izbjeći informacije. Lijepo sam ja rekla da će biti zvijezda, još prije 5-6 godina, samo mi nije vjerovao. Iz godine u godinu, mediji su sve više zainteresirani za njega i njegov život, što profesionalni, što privatni. Ps se tako moglo pročitati od lažnih vijesti o transferima do toga s kim je gdje viđen.

Tema večeri bude naravno nogomet. Ne znam kako im ne dosadi. Ja se povučem malo na ljuljačku dovoljno veliku da čak legnem na nju, ali odlučim ipak samo sjesti, jer od količine hrane stvarno bi mogla zaspati.

Falila su mi ova druženja. Prije su bila česta, a onda su se svi odjednom razletili na sve strane. Postalo je nemoguće okupit nas na jedno mjesto.

"Misliš da smo pogriješili?"

Trgne me glas, koji je lako prepoznati te perifernim vidom vidim kako sjeda pored mene, dok ja i dalje fokus držim na mjesecu koji je večeras ogroman.

"Zapravo, mislim da smo učinili najbolje u tom trenutku." Odgovorim iskreno. Jer od onog prvog inata, koji je samu vezu odgodio za par godina, postali smo iskreni. Vjerojatno zbog te iskrenosti i jesmo tu gdje smo sad.

"Znaš, jedino mi je žao što smo uništili i prijateljstvo." Kaže okrećući se prema meni, jer je i on dosada gledao pravo.

"Nije uništeno. Da smo se svađali, bilo bi. Ovako smo se jednostavno udaljili, prestali komunicirat."

"Iskreno, falila su mi druženja, kao onda u srednjoj školi."

"I meni Jole, i meni. I možemo ih nadoknaditi. Ovo je već dobar početak. Iako će definitivno biti rijeđa jer smo sad odrasli, a ne djeca bez obaveza."

"Drago mi je da je sve u redu između nas."

"Razum nam je uvijek bio jača strana. Valjda zato i jesmo sve riješili mirnim putem." Zaključim.

Zašto se inatiš?Where stories live. Discover now