Ispod valova strasti 🔚 U PRODAJI❤️

VI Poglavlje

"Idem samo provjeriti kada oni dolaze da ne bude zabuna pa onda idem."

Kimnem joj glavom pa se vratim toj predivnoj tkanini odlažući je na njeno mjesto.

"Sutra u tri popodne su tu."

Čujem ju kako mi dobacuje iz prednjeg dijela dok joj se glas miješa sa zijevanjem.

"Dobro.!"

Dobacim dok slušam ono zvonce iznad vrata koje me obavještava da je već jednom nogom vani. Osmjehnem se pa i sama ustanem gaseći sva svijetla kao i mašine pa se i sama zaputim prema kući.

Svjesna sam da je jako kasno, a isto tako sam svjesna da me Mario doma čeka. Inače bih mu poletjela u zagrljaj i ne bih mogla dočekati trenutak da mu skočim u isti, samo ovaj put to je izostalo. Ovaj put nemam neku pretjeranu volju, a niti želju požuriti kući.

Misli mi okupiraju svi događaji kao i sve moje misli koje su i dalje tu prisutne a nisu vezane za njega. Ne mogu mu se baciti u zagrljaj i veseliti mu se kao inače, jer osjećala bih se dvolično, a istina je da ni ne osjećam neku pretjeranu potrebu za tim. Ne osjećam onu strast zbog njegovog dolaska, ne osjećam onu požudu koju sam do sada svaki puta osjećala. Štoviše, po prvi puta nisam križala dane u svojoj glavi iščekujući ga. Po prvi put se nisam veselila susretu i kako da mu se onda zaletim u naručje. Kako da se pravim da je sve u redu, kada zapravo ništa nije u redu.

I dalje mi ona žena ne izlazi iz glave. Koliko god mi moj mozak govorio da to sve pustim i posvetim se našoj savršenoj vezi toliko mi srce govori da nastavim kopati i da ću nešto iskopati. Borim se sa svim tim mislima koje me izjedaju. Koje mi ne daju udahnuti, živjeti mirno, a niti spavati. Misli koje me dovode do ludila iz kojeg teško da ću se iskoprcati.

Izvadim ključ od kuće, ali i prije nego ga stignem gurnuti vrata se otvore i na njima se pojavi Mario.

"Ljubavi napokon! Nemaš pojma koliko si mi falila."

Povuče me u zagrljaj milujući moju glavu ostavljajući poljupce u istu.Dozvolim glavi da me odnese u neka druga vremena gdje su vladali samo sklad i ljubav. Dozvolim sebi da udišem taj miris koji toliko volim kao i da uživam u dodiru koji mi je toliko prijao. Dozvolim sebi da osjetim njegovu ljubav koja me je držala u nebesima hraneći me.

Sklopim ruke oko njega pa mu i poljubac otisnem u obraz koji me opet vrati u vrijeme kada sam ga ljubila bezbroj puta i svaki put mi se činilo malo. Kada sve što mi je bilo potrebno je da gledam u njegovo lice da bih se osjećala upotpunjena i sretna.

Osmjehujem se jer zaista nakon deset dana uživam u njegovom dodiru zaboravljajući na sve ostale situacije koje su se dogodile. Dozvoljavam mu da me povuče u naručje i odnese u naš krevet u kojem smo pružili jedno drugome toliko ljubavi i strasti. Gdje smo bili kao jedno. Dozvoljavam mu da me skine, ljubi, nježno miluje moje tijelo s obožavanjem kako samo on zna. Dozvoljavam mu da me vine i u visine s kojih bi me spuštao nježnim dodirima i poljupcima. Sve mu dozvoljavam i uživam u svakom tom trenutku, ali mi je malo. Po prvi puta malo mi je sve to što mi je on pružio ali samo zato što mi fali strasti. Fali mi ona vatra da zapali cijelo moje tijelo. Ona vatra da me vine u visine, da poludim i u žaru izvikujem njegovo ime. Da se hvatam za njegova ramena kao za slamku spasa dok on nemilosrdno prodire u mene. I iako me doveo do vrhunca, poljupcima svu brigu skinuo s mene, pružio mi ljubavi na sve moguće načine, meni je opet malo.

"Kako si mi jebeno falila."

Šapne mi na uho dok prstima prolazi mojim tijelom koje odmara u njegovom naručju. Paše mi ta blizina. Pašu mi ti dodiri, čak mi paše i njegovo šaputanje kao i poljupci. Ponovno budi u meni ono što smo imali, ono za čim sam patila svih ovih dana i ono za što sam bila uvjerena da je nestalo.