Long Story Short

Očekivanja

Kendall:

Prigušeno noćno svjetlo ocrtava se kroz prozor i pada pored mene. Ne ispuštam ni glasa, suze tiho teku niz moje obraze koje kriju ruke preklopljene na koljenima. Kada bih barem mogla vratiti vrijeme, razmisliti, postupiti drugačije. Sada više ne mogu ništa, ne mogu nazad, a preteško je nastaviti dalje.

Ray:

Tamni oblaci polako su prekrili mjesec, kišit će. Provjeravam sve prozore. 

„Kendall, hoćeš molim te zatvoriti prozore dolje?"  Tišina. „Kendall?"

Sva su svjetla u kući ugašena. Naginjem se na stepenice još jednom dozivajući ju, nema odgovora. Polako i tiho spuštam se niz stepenice, u mraku. Grmi. Svjetlo dopire kroz veliki prozor u sobi meni zdesna. Ogledam se i vidim ju sklupčanu uza zid.

Kendall:

Zaustavio se na jedinom osvjetljenom mjestu u sobi. Munja je zabljesnula dajući njegovom liku jeziv sjaj, slijedila je grmljavina. Trznula sam se i instinktivno uperila ruku prema njemu. 

„U redu sam." Ništa nije rekao pa sam morala podići glavu i vidjeti što se događa.

Ray:

Čuje se kako kapljice kiše lupkaju o prozor. Kleknuo sam i nagnuo glavu ne bih li vidio uplakano lice. 

„Meni ne možeš lagati, ali zašto lažeš sebi?" Skamenila se na sekundu, zatim brzo obrisala suze i obgrlila koljena naslanjajući glavu na zid.

„Izdržljiva si, to ti priznajem samo... Znaš da ne moraš potiskivati ili skrivati razočaranje i tugu? Od koga, mene?"  Podsmjehnuo sam se primivši je za podlakticu.

„Ne skrivam ih od tebe," jedva je izgovorila.

Pogledom prolazim po sobi. „Sjediš sama, u mraku, plačeš tiho iako nisam bio ovdje. Zašto si ne olakšaš i pustiš sve negativne emocije van kako se spada? Čega se bojiš?"

„Ne želim da me vide ovakvu."

„Tko? Sami smo ovdje..."

Kendall:

Dižem se i dalje oslonjena o zid, diže se i on. Svjetlo mu obasjava samo polovicu lica, dok je moje u potpunom mraku.

„Da su ovdje, bili bi razočarani, ne bih to mogla podnijeti."

„Kendall... Ne možeš to znati."

„Da, mogu. Imala sam jedan zadatak, samo jedan i pokleknula sam, nisam uspjela. Ne bih im mogla pogledati u oči.."

Ray:

Govorila je odrešito kao i uvijek, a glas joj je drhtao.

„Kao što sada ne gledaš u moje?" Zastala je shvativši da cijelo vrijeme gleda kroz mene u sjenu koju kiša ostavlja na prozoru. Nije podizala pogled.

„Pogledaj me. Živiš bez roditelja godinama, sama si postigla sve što jesi i što imaš. Kendall, tvoji roditelji bili bi ponosni na tebe."

Podigla je ruku u namjeri da mi prilijepi lice uza zid. Znao sam da ih nisam trebao spominjati, zato se nisam trznuo shvativši što slijedi.

Kendall:

Zastala sam. Gledali smo se oči u oči. Zaboravila sam koliko me njegove ledeno plave oči mogu toplo gledati. Ono što me iznenadilo je to što sam u njegovim očima vidjela strah. Preplašio se za mene, što znači da mu je stalo. Mislim, znala sam da mu je donekle stalo, ali nisam znala da...

Ray:

...da sam spreman sve ostaviti po strani i biti uz nju kada misli da je sama i da nikog ne treba. Zajecala je, prvi put otkako smo se sreli, a prošla je kroz svašta. Tijelo joj je napokon počelo otpuštati sve ono što je godinama potiskivala u sebe. Uhvatio sam je i svojim tijelom ublažio naš udarac o pod.

„Kako možeš biti siguran?"

„Siguran u što?"

„Da bi bili ponosni na mene."

„Isto kako si ti bila uvjerena da bi bili razočarani." Zbunjeno me pogledala. Potrudila se okrenuti glavu koju je imala naslonjenu o moje rame i pogledati me u oči. Nasmijao sam se i maknuo joj pramen kose s lica.

„Gle... Nijedan poraz nije lak za podnijeti. Razumno je da si ti razočarana, a razočarana si jer ti je stalo."

„Mogu se nositi sa svojim osjećajima, ali kada se zamislim," zajecala je, „kada se zamislim kako dolazim pred njih i govorim im da nisam uspjela, u njihovim očima vidim samo razočaranje, ljutnju."

„Zašto si toliko sigurna u to? Jesu li ti rekli?"

„Nemam ih priliku pitati..."

„Ja sam pitao." Zastala je u nevjerici. „Poznavao sam svoje roditelje manje nego što ti svoje. Ne da sam jednom podbacio, zabrljao sam svaku priliku koju sam dobio. Kada sam napokon uspio, razmišljao sam o njihovoj reakciji, ali mogao sam samo nagađati."

„Pitao si nekoga, je l' da?"

„Jesam. Radio sam za jednu obitelj i kada su djeca pozaspala, pitao sam njihove roditelje što očekuju od svoje djece."

„Moji su očekivali da dobro upravljam onime što su mi predali u nasljedstvo."

„Jesu li? Ili je to tvoja vizija onoga što su očekivali?"

„Što su rekli ljudi koje si pitao?"

„Ništa." Bila je zbunjena, nasmijao sam se. „Da, i ja sam mislio da je šala. Nisu očekivali ni uspjehe ni bogatstvo ni da ostanu živjeti s njima."

„Možda nisu očekivali ništa kako se ne bi razočarali, već iznenadili kada nešto dobro postignu."

„Zapravo, nisu ništa očekivali jer to nisu njihovi životi. Svatko od nas ima svoj život, svoje odluke, svoje očekivanje od sebe."

„Ali možeš se nadati."

„Upravo tako. Znaš da su te roditelji voljeli. Jedino čemu su se mogli nadati je da živiš sretna. Pogledaj oko sebe. Živiš u svojoj kući, odrasla si u snažnu osobu, a tek si počela živjeti. Roditelji su ti dali ono što su smatrali da je tvoje, na tebi je bila odluka što ćeš dalje s time. Mogli su napraviti s time što su htjeli, ali njihova je odluka da to pripada tebi. Sada je odluka na tebi. Da te sada vide, tvoji bi roditelji bili ponosni na tebe, u to sam siguran."

Kendall:

Okrenula sam se i zagrlila ga.

„Hvala ti," šapnula sam. Sjedili smo tako još neko vrijeme. Kiša je prestala, a i zora samo što nije svanula. „Ray, Mogu li te nešto pitati?"

„Naravno."

„Misliš li da bi tvoji roditelji bili ponosni na tebe?"

„Nadam se, jednom, ali ne sad."

„Ja sam ponosna na tebe, ako ti to išta znači." Stiskala sam njegove ruke koje su me čvrsto držale, naslonio je svoju glavu na moju.