Gospodin nevolja

22

-" Cekam te... budi brz gladna sam"

Smjestila sam se u udobnu koznu garnituru svjesna da bih ga cekala satima. Ne osjecam glad, zapravo nista ne osjecam osim zelje da ga poljubim...

-" Skoro sam spreman"

Cujem ga sa drugog sprata te ustanem,i osjetim da sam zgazila na neki papir. Brzo ga podignem ka sebi nadajuci se da nije prljav, a pogledom zakacim naslov "pozov za specijalne jedinice u Afganistanu". Osjecam da teze disem dok citam da bi sledeci mjesec trebao krenuti opet u vajsku ako prihvati pozov. A ocigledno je prihvatio kad je danas isao u kasarnu.

-"Mozemo da krenemo"

Spustam papir i klimam glavom gutajuci ogromnu kneglu u grlu. Kraj osjecam da mi suze silaze niz lice, te ih brzo kupim rukama.

-" Blijeda si Nadja..."

Preplaseno mi pridje i hvata me za ruku.

-"Dobro sam Aleksej, nisam gladna... Idem kuci"

-"Ne ides kuci, idemo na rucak.... ali prvo mi objasni sta ti je."

-"Nista Aleksej, stvarno mi nije nista"

Samo bih da pobjegnem, da se isplacem kao kisa. Opet ce otici, opet 4 godine nece biti ovde... Sad konacno kada pricam sa njim, kada mi srce lupa ludacki jer mi da neke komplimente koje nikada nisam vjerovala da cu cuti... otici ce sad konacno kada sam odlucila da cu naci nacin da mu se pribizim.

-" Shvatam..."

Rekao je kada pogledom nadje papir na stolu.

-"Shvatas?super kad shvatas... Nisi pominjao nikom za taj pozov koji je vec par dana na tvojoj adresi!"

-" Nisam pominjao jer je to samo pozov o kom treba da razmislim i jesam razmisljao sam"

-" Da sam razmisljas! Kao i za proslu vojsku. Iz vedra neba si odlucio da ides, odlucio da posle 2 godine budes specijalac u Afganistanu. Da odes 4 godine i da se ne cujes sa nama"

Bijesno sam ga pogledala i makla njegovu riku sa svoje

-" Jasno je meni da je to tvoj zivot, ali pitas li se kako je bilo bilo kome od nas kad si rekao da ides u onaj haos!?"

-" Hoces li samo malko da se smiris?"

-" Necu da se smirim! Ne mogu da vjerujem da ces da opet odes 4 godine! Jesi li hteo da nam to kazes nedelju  pre odlaska kao prosli put"

-"Nadja"

-" nemoj ti meni NADJA! Sto si se vratio ako ces opet da nas ostavis, ostavice Juliju, Vanju, Viktora, Drazena tebe u opste nije briga!"

-" Hocu li samo njih ostaviti ako odem?"

Tiho je pitao kada napravi korak ka meni, krenem se odaljiti ali ne uspjem od izlaznih vrata. Naslonio je ruku iznad moje glave te proskenirao moje lice na kom vise nisam krila suze koje su padale kao kisa.

-" Ostavices njih, ostavices i Stefani"

-" Je li te stvarno toliko brine sto cu bilo koga od njih ostaviti? A Nani?"

Njezno prosapuce na moje uvo, no mogao je osjetiti kako sam zadrhtala na taj sapat. Osjetio je i blago izvio usne u smjesak.

-" Brine me, svi te oni vole"

Sada se moje vristanje iz svog glasa pretvorilo u tanki tihi glasic.

-" Da li ima jos neko ko me voli,a da ga nisi nabrojala?"

Osjetom njegov prst kako njezno dodiruje moje lice i sklanja kosu koja se uz pomoc suza lijepila na njega.

-" Ima li Nani?"

-"Ima Aleksej... I ti jako dobro znas da ne zeli da odes od nje, ne opet kao prosli put nakon zagrljaja od par sati u tisini koja je govorila vise od rijeci"

-" O kome pricas Nani... "

Opet je prosaputao, dok osjecam topao dah koji pecka moje usne i tjera oci da se zaklope i cekaju ono sto godinama nemaju. Sto citav zivot zele samo sa jednom osobom.

-" O djevojci koja jebeno drhti ispred tebe i ceka da je poljubis vec danima..."

♡♡♡♡♡♡

I on sad kaze kako nece hahahahahahaha 🤣🤣🤣