U drvo urezano🔚

25

07.1.2020

Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim djelom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duše, tijela, kompletni remont. Mislio sam da sam na dobrom putu da se izgradim kao neka potpuno druga osoba i zaboravim svoju bolnu prošlost, ali tek kada je miris proljeća stigao na gorje u sred proklete zime shvatio sam da sam išao skroz pogrešnim putem. I sada dok stavljam sjaj na ovaj komad masnim rukama koje su zadnjih dana stvorile ne nekoliko umjetnina, nego su stvorile djelo koje nadilazi umjetnost, znam koji je put zapravo bio ispravan.

Klizeći njenim tijelom, upijajući u prste sve crte, ravnine i obline tog savršeno isklesanog oblika, prenosio sam sve to u komad debla koje sam napravio sa ogromnom količinom ljubavi. Ovo je definitivno moja najljepša skluptura ikad urađena, jer u ovo je drvo urezan moj život prije nje i ono što se dogodilo nakon što je bijeli cvijet iznikao ispod snijega i pokazao mi da je ljubav put koji sam trebao slijediti da bih izišao iz svoje tame.

– Nadmašio si sam sebe Kraljeviću. Nemam riječi za opisati ovo – njene ruke me zagrle oko struka, usne utisnu poljubac na moj vrat. – Mislim da će ti ovo donijeti prokleto bogatstvo.

– Ovo nije na prodaju ljepoto. Ovo je simbol mog života prije i poslije tvog dolaska u njega. I ne treba mi to bogatstvo o kojem pričaš, dok imam tebe, najbogatiji sam na svijetu.

– Ali, obećaj da ćeš napraviti nešto slično i prodati to za lijepe novce i tako osigurati studiranje našoj budućoj djeci.

– Opa, pa vi gospojice već gledate daleko u budućnost.

– Nemoj misliti da je daleko, jebem ti.  Čula sam se danas sa mojim ginekologom koji mi je sasvim mirno saopćio da mi je zaštita od neželjene trudnoće istekla prije dvadeset i sedam dana, a za to vrijeme netko je bio veoma, ali veoma seksualno aktivan, tako da... – okrenem se kao opaljen nekom motkom.

– Čekaj malo ti se zajebavaš Mališa? – slegne ramenima.

– Postoji mogućnost da si trudna?

– Velika bogami, ali vidjet ćemo za nekih četiri, pet dana kada je vrijeme za ono, je l' ciklus. – progutam teško dok ona sasvim opušteno upravo govori da postoji mogućnost da smo ona i ja, u ovoj kolibi, ove hladne zime začeli NAŠE zajedničko dijete. Ja ću jebeno da se survam u ambis, a ona samo tako mirno stoji i gleda me s upitnikom. – Slušaj, ako je to istina, ako se to dogodilo, a mislim bilo bi prokleto čudo da nije, toliki seks ono bez ikakve pažnje mislim...

– Ako si trudna... Ženim te isti dan!

– Budalo, kako me ženiš isti dan?! Nitko se ne ženi tako brzo.

– Ja ću biti poput mog oca. Dva tjedna sasvim dosta.

– Polako. Vidjet ćemo. – ali ja sam obuzet srećom, pred mojim očima je samo slika nje okruglastog trbuščića u kojem raste i spava jedan mali vučko s brda. Ruke su mi masne ne mogu da je diram, a tako bih je rado ščepao, pa se samo sagnem i poljubim joj još uvijek ravan trbuh.

– Mali, ako si unutra, znaj da iako baš da nisam planirao da te napravim jesam uživao u svakom trenutku djelovanja. I ako si tu, znaš, obećavam ti da ću biti najbolji otac na cijelom svijetu i da ću voljeti tvoju ludu majku dok ne krepam. – opizdi me po glavi. – Dobro nije luda–luda, nego onako pozitivno luda.

– Tadej, ne mora značiti da je tu unutra išta drugo osim crijeva. Još.

– Ja ću da vjerujem da jeste. Pusti me. Nisi mi mogla sretniji dar dati na ovaj dan. Oba Božića su sretnija nego ikad prije. Čim sam te prvi put poljubio znao sam si to ti. Ti si sreća koju sam čekao cijeli život. – čujem auto kako staje ispred kuće, ona se sva unervozi.

– Joj stigli su! – grči prste i trlja dlanove o bedra, taman kad Babana otvori vrata i uđe vičući da stižu Verka i Vuksan.

– Zašto si toliko nervozna? Pa poznaješ ih.

– Preko mobitela Tadej. Ne uživo.

– Ne brini oni te već mnogo vole, bit ćete super skupa.

– Joj tako sam nervozna. – obrišem ruke o krpu pa je povučem k sebi i poljubim.

– Je l' bolje?

– Jeste.

– Slušaj prije nego dođu tebi želim prvoj reći.

–Što?

– Prihvatit ću posao sa Art timom – oči joj se ozare. – Prihvatit ću i da, sići ću malo s ovog brda, živjeti s tobom nazad u civilizaciji. Ali, dok ne prođe ovo sranje u zemlji, bit ćemo ovdje svaki vikend, dogovoreno?

– Dogovoreno – zagrli me i sve skakuće od sreće.

– I dijete će pod obavezno da raste ovdje na čistom zraku.

– Pusti dijete, možda ga i nema.

– Ma ima, ima, možda su i dva, tri unutra, od ovolike sile nema da omane.

– Blesane. Volim te. Volim te do neba.

– I ja volim tebe. Hajde da upoznaš nove roditelje. – stegnem je za ruku i iziđemo pred njih. Izljubim se sa ocem i čestitam Božić, majku stegnem najjače što mogu, zdravu, malo slabu, ali zdravu. Predstavim im moje jedino, moj spas, moj lijek, moju buduću ženu. Gledam kako je grle dok stojim sa strane i grlim Babušku. Sunce se pojavi iznad nas obasjavajući zrakama ljude koje volim najviše na ovom svijetu. I znam, ovog trenutka znam da mi on daje svoj blagoslov za sve. Pogledam u nebo i tiho šapnem: – Hvala ti brate moj! Volim te zauvijek. – 

K R A J

Došli smo do kraja još jedne priče. Neopisivo sam uživala u njezinu stvaranju i nadam se da je i vama svima koji ste čitali kroz nastavke bilo podjednako dobro. Iako nema mnogo likova u priči i nema nekih drama i napetosti, nekako  je našla posebno mesto u mom srcu, skupa sa onima sličnim njoj. Kako uvek volim na kraju sve ostaviti sređeno i u miru, tako ostavljam i ovu ekipu, neka dalje žive svoj život skupa u poslu, isčekivanju i naravno ljubavi. 

Hvala svim damama koje su pratile nastavke, komentirale, družile se. Hvala i ostalima koji će čitati završenu priču.  Sve vas pozdravljamo Babana, Mališa, Vuk s brda, Šar i ja!