Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
– Ja volim Jakova i Josipa, nemam nikog tako osim njih, s kim sa baš dobar. Ovdje je osama i koliko godi, toliko te i sjebe, pa se izgubiš u tom pustinjskom životu.
– Dobro ti je ovdje. Nisi postao divljak s brda, nekako si uspio sačuvati ono najbolje iz sebe i ostati takav. I baš takav si... savršen. Nikada se nemoj mijenjati.
– Jedinu promjenu koju sam želio na sebi ti si mi omogućila. Promijenila si me za dan time što si rekla o meni i Zlatanu, kako si cijelim srcem prihvatila moju bol, jednostavno me trgnula da shvatim gdje sam griješio svo ovo vrijeme. Bolom sam si okovao srce, stegnuo Zlaju uz sebe najčvršće što sam mogao, nisam pustio to srce nikome jer sam njega držao unutra. I mislio sam da će sve ovo pomoći, da će s vremenom prestati da boli, da me izjeda krivnja, ali nije. Trebala si doći, trebala si tako naglo, brzinom svjetlosti da uskočiš u to jadno srce, poguraš se s njim unutra i pobijediš.
– Tadej, Zlatan će uvijek biti tu, u tvom životu, srcu, mislima, ali držao si ga zatočenog ondje i to ti je stvaralo bol. Mislim da je i on sam želio van i da ti je nekako poslao živu ljubav, živ osjećaj da te trgne, da shvatiš...
– Da shvatim da trebam živjeti i za njega. Ako ja živim punim plućima i on će.
– Tako nekako.
– Koliko te volim ovog trenutka raspast ću se.
– Nemoj mi se raspasti, trebamo naložiti vatru, ispuniti makar pola tvoje želje kako provesti ovaj dan, moram ti pokazati našu jelku i moramo Babani napraviti Božić kakav zaslužuje.
– U pravu si! – cmokne me pa ustane, iz ruksaka izvuče malenu vrećicu, samo tako potpuno gol, ne mareći za zimu, za ništa. Pruži mi i sjedne pored mene. – Nadam se da će ti se svidjeti. To je unikat. Nitko nema takvo niti će imati. Možda ću ih u budućnosti još napraviti, ali nijedno neće biti takvo.
– Napravio si mi nešto?
– Isjekao prste na sto mjesta, ali vrijedilo je. – otvorim onu vrećicu izvučem lančić, a privjesak koji me dočeka na dnu ostavi me bez daha. Tako je savršeno i precizno urađeno od komada drveta, lijepo zaobljeno i puno, sa mnogo šara u obliku ruža i vitica.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Predivno je Tadej! Apsolutno predivno.
– Kao i ti – prihvati privjesak pa okrene drugu stranu. U drvo urezano je moje i njegovo ime i znak koji predstavlja beskonačnost. – To želim s tobom. Ako želiš i ti – uzme ga iz moje ruke pa mi zakači oko vrata. Prelijepo je. Tako savršen komad nakita, poseban, njegov i moj.
– Ovako drvodjelje prose svoje cure, ha? – pitam on zašara očima.
– Što? Ma, ne, ja to samo...
– Želim. Želim i ja s tobom. Samo s tobom. – prevalim tu moju grdosiju dolje na krevet, smije se dok malo klupko dlaka skače preko nas. Tko god s neba da je ovo uradio, tko god umiješao prste hvala mu. Majci, ujki, Zlatanu.
