Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
Osjetim da se promeškoljio, pa dignem naše ruke i utisnem lagani poljubac ne njegovu.
– Dobro ti jutro Mališa. Sretan Božić!
– Dobro jutro divnoćo – kažem i okrenem se pod njegovom rukom. – Sretan Božić i sretan ti rođendan. Najsretniji.
– Pa mogao bi biti sada kada si tu, baš ovog trena. Da mi svako iduće jutro u životu ovako započne ne bih se ljutio.
– Kakav dan na Božić, takav cijele godine. Tako kažu.
– Pa, onda bih da ga provedemo u krevetu, ako je moguće u svim pozama koje su anatomski izvodive za obične smrtnike.
– Ti si luđak.
– Tvoj luđak.
– Moj. Čekaj – ustanem pa samo nagrnem pokrivač na golo tijelo i dohvatim njegov poklon koji je noćas tutnuo na kuhinju. – Uzmi. Nekako je ovo zaslužno što sam se vratila noćas. – uzme paket iz moje ruke, pa me poljubi prije nego otvori. Gleda u uramljenu sliku, smiješi se, gleda u mene, pa u psa.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Divna je. Predivna. Jeste da ne ličimo na sebe, ali Bože moj, to je umjetnost.
– Sviđa ti se?
– Veoma. Posebno je. To je nešto tvoje. Tvojom rukom napravljeno.
– I bojama moje pokojne majke.
– Zezaš?
– Uspjela sam nešto od njih spasiti, kombinirala tehnike i pokušala nešto složiti.
– Savršeno je Mališa. Baš poput tebe.
– Ja nisam savršena Tadej.
– Meni jesi. Mia... Nijedno od nas nije savršeno zasebno, ali skupa smo prokleto savršen spoj. Sve naše nesavršenosti nestaju kada se naša tijela prepletu u trenutcima kada smo jedno. I volim to. Volim kakav sam kada sam s tobom i kakva si ti kada si sa mnom. Kako zaboraviš na tugu, kako se smiješ, kako dišeš... ljubav.
– Kako je moguće da te toliko volim, a poznajem te tako kratko.
– Poznaješ me bolje od većine ljudi koji me kao je l' poznaju godinama. Ti znaš sve o meni, jer nema tu Bog zna što ni da se kaže. Ja opet malo što znam o tebi.
– A, što ne znaš? Nema tu Bog zna što za reći.
– Ne znam ti ni prezime luda ženo. Je l' isto k'o Mihino?
– Jeste. Vlašić. Otac me nikada nije ni vidio, a kud priznao tako da nosim majčino i ujkino prezime. Kako rekoh radim za Art tim, volim umjetnost, sve vrste umjetnosti, pogotovo ovakve poput tebe, koje je sam Bog izvajao i naslikao i što već ne. Volim svoje radne kolege i one sa faksa, iako su me otkako sam došla ovamo totalno zaboravili, svi osim Martićke. Nju volim najviše. Na proljeće se udaje i mnogo toga će se promijeniti za nas, ali nikada ljubav koju dijelimo. Ona mi je poput sestre.
