U drvo urezano🔚

24

– Zašto joj ne zavrneš vrat?

– Jakove, neću tući ženu, jebote. Kada mi je trebalo ona je davala bez pitanja, nisam baš skot. Ali upozorio sam je da me se pazi ubuduće.

– I kako ćeš sada ispraviti sranje s Miom?– slegnem ramenima.

– Ne znam. Zaklet ću se da to nije istina, reći joj kako je bilo.

– Da li bi ti povjerovao riječima ili slikovnim dokazima?

– Jebi ga Jakove ne znam što drugo.

– Voliš je jebote!

– Volim!

– Pa dokaži joj to.

– Ako mi ne vjeruje da je volim to je njen problem. Ja sam joj to i pokazao i dokazao.

– Pokaži opet – priđe pa mi stavi ruku na rame. – Božić je Tadej, učini sebi ovaj ljepšim od prethodnih.

– Želim biti s njom Jakove. Sada i uvijek. Ona je moj lijek. Ona je sve što trebam da bih bio normalan.

– Pa zašto si još uvijek ovdje onda? Idi k njoj. Kleči, moli, jebi, grebi; radi što god treba samo je uvjeri da je nisi prevario.

– Opraštaš mi udarac?

– A, što ću s tobom majmune! Neka sam i mrtav za tebe ja te i dalje volim.– privučem ga i zagrlim.

– Nisi mrtav za mene Jakove. Nisi, oprosti. – lupne me po leđima, pa se odmakne.

– Hajde, idi budalo, gubiš vrijeme ovdje. Badnjak je svima osim izgleda meni i tebi koji hodamo po šumi k'o nečisti. Idi i okiti s njom onu jelkicu što smo isjekli skupa. I kad stigneš pogledaj onaj tvoj bor ispred kuće mala je nešto tamo ostavila.

– Što je ostavila?

– A, vidjet ćeš. – lupnem ga još jednom po ramenu, pa skupa sa Šarom potrčim nazad kroz snijeg.

Mračak se već uhvatio kada sam stigao pred kolibu, vidim da svjetlo gori unutra, ne sjećam se da sam ostavio da se troši bez veze. U duge dvije kolibe je mrak. Priđem onom boru pa pređem prstima po kori.

– MJ T  i što je ovo? Srce? Joj kakvo je krivo i totalno savršeno tako nesavršeno. Mališa moj. – sve ću da joj ispričam i da cvilim gore od Šarova kad mu ne dam komad mesa, a miriše mu ispred nosa. U drvo urezano jedno srce i slova naših imena, a u moje srce urezano samo njeno. Od prvog poljupca, od prvog dodira. Uletim u kolibu, Baba sjedi za stolom.

– Dobro si se sjetio dovući kurjače!

– Babana! – priđem pa je zagrlim, ona uzvrati, ali nekako tužno. – Poželio sam te luda ženo.

– Vidim sve si noge polomio da me obiđeš danas. Ja po ovom zlu morala iz kuće izići da dođem i poljubim praznu kolibu.

– Morao sam se izlufirati. Morao sam naći Jakova, ispričati mu se.

– A, neka si, makar nešto. Da sam te mogla stići sinoć bi te šibom napičila debilano jedna od stijene odvaljena. Kako ti je palo na pamet prijatelja udariti?

– Žao mi je. Znaš da sam lud, smračila me ljubomora.

– Na Jakova ljubomora? E budaletino. A, on se pobrinuo za sve što je tvojoj ženi trebalo da pripremi da tebe usreći.

– Ne vrijedi mi da vičem da mi je žao. Usrao sam. Ispravit ću.

– Ma mindžaru ćeš ti ispraviti, gotovo je. Nema više ispravke. Uh kako bih te prebila samo da mogu.