Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
– Čime sam zaslužio vas dvoje za roditelje? Ja ovakav, nikakav!
– Ti nisi nikakav Tadej, ti si cela duša, nema veće. Bog te za sve dao, to što se dogodilo nije te obilježilo za celi život, ne drži se toga kao pijan plota. Ti si poseban i savršen baš takav kakav jesi.
– Hvala ti stari. Volim te. Moram da idem, imam nešto da završim.
– Spremit ću sve pa dođi. – prekinem vezu, strpam mobitel u džep, pa u taksi i pravac motel. Izvučem iz ruksaka malu kutijicu sa alatom i njezin poklon koji moram završiti do Božića. Uključim rezalicu u struju i počnem polako pržiti drvenu površinu stvarajući linije i motive. Dam se cijeli u to s namjerom da završim, ispoliram i zakačim lanac još danas, pa sve lijepo spakiram u ukrasnu vrećicu. Vidim da mi mobitel svijetli, ugasim aparatić pa pročitam poruke.
– Oprosti nisam bila u kući, vidim da si zvao. Je li sve u redu? Kada mogu nazvati, jesi slobodan? – Mia. Otipkam nazad da ću ja nju da nazovem samo da nešto završim. Nastavim još do kraja, dvije ruže i gotovo. Na brzinu se istuširam, ne zamaram se oblačenjem ionako ću uskoro da se spremam za ići. Sjednem na krevet, naslonim se i nazovem je na video razgovor. Kada vidim njeno lice svane mi majke mi moje Veronike.
– Hej Drvosječo, tako te lijepo vidjeti.
– Mališa... I tebe.
– Ne znam koliko će Internet dopustiti poziv s kamerom, ali dok ide, ide.
– Jeste dobro?
– Mi? Naravno. Dobro smo. Čekaj... – odmakne se pa donese vreću buha vidno pospanog pred kameru. – Šarov tko je ono tamo? – pita dok ga drži, a on me gleda preko njenog ramena.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Gdje si smrade mali, čuvaš li nam naše žene? – pitam, a on kada mi čuje glas totalno popizdi pa krene skakati iz njenih ruku.
–Gdje ćeš ludo mala ne možeš do njega, daleko je. – Šar njuška telefon, laje dok mu pričam, ne zna jada što se oko njega trenutno događa. Tu sam, a nisam tu. – Zbunjen je jadnik, nećemo ga mučiti. Kako si ti, ima li novosti?
– Ima. Hvala Bogu. Doktor kaže da je bolje, večeras će me uvući u bolnicu da je vidim. Kradom i totalno maskiranog naravno. Jebi ga ima još dobrih ljudi na ovom svijetu izgleda.
– Drago mi je Tadej, sretna sam zbog vas. Znam koliko brineš i da te sve to mori.
– Jebi ga. Još sam danas na vraga sreo... Zagorku. Zlatanovu sestru.
– Zlatanovu? Tvog pokojnog prijatelja?
– Da. Nju i malog sina. Malog Zlaju.
– Sigurno ti je bilo teško.
– Jeste. Uvijek je. Ali, mali je... Ma ujakova glava odsječena Mia.
– Kažu da muška djeca većinom liče na ujaka ako ga imaju je l'.
