ARS GOETIA #50: Vitez Ars Goetie

01

Colorado, SAD, siječanj 2010.

Nije lako nacrtati osobu ako za to nemaš urođeni talent.

Pogotovo nije lako nacrtati savršenog muškarca jer će uvijek postojati ogromna razlika između verzije u našem umu i onoga što prenašamo na papir.

„Nisam znala da ti je nova zanimacija crtanje goblina."

Oštro okrenem glavu prema Nicolle Walker koja sjedi pored mene. „To nije goblin", tiho, ali ljutito šapnem kako nas profesorica Suárez ne bi opomenula. „To je Patch!"

„Oh, nova opsesija."

„Patch je moja srodna duša", preklopim papir na pola i ubacim ga između stranica udžbenika iz španjolskog, pa izvadim drugi iz narančastog plastičnog fascikla – ovog puta počinjem grubom skicom Patchovog lica.

„Ne zanima me."

Zastanem nakratko kako bih ispod klupe izvadila Tiho, tiho anđele, a onda postavim knjigu na Nicolleinu bilježnicu. „Nisi čitala?"

Vrati knjigu na moju stranu klupe. „Niti planiram."

„Mucho bezobrazna."

Nicolle preokrene svojim zelenim očima, pomičući pramen svoje poluduge crne kose iza uha tako da joj poput zavjese padne na lice.

Zaključujem da se trudi ignorirati me, pa vraćam knjigu pod klupu, posvećujući se Patchu.

Nicolle mi nije prijateljica; samo smo poznanice koje sjede skupa na većini satova. Ne mogu baš reći da nemam prijatelje, ali ne mogu reći niti da ih imam. U dobrom sam odnosu sa svakom grupicom u našoj školi, bilo da se radi o popularnima, štreberima, sportašima, umjetnicima, vjerskim fanaticima ili hašišarima.

Ali u životu nemam osobu – van moje obitelji – kojoj bih se mogla povjeriti.

„Tko će pročitati sljedeći odlomak?" pita prof. Suárez pronicljivo me strijeljajući pogledom.

Ne gledaj me tako, ženo! Jedva znam osnovne pojmove u španjolskom. Čitanje je za mene sasvim druga priča.

„Ja ću", čujem glas negdje iza sebe, pa se okrenem kako bih vidjela tko mi spašava život: Beck Forrest koji sjedi tri klupe desno iza mene.

„A los encuentros no solían ir muchas chicas. Sólo los más mayores podían traer invitadas. Por donde se le mirase era un asco de colegio. A mí los que me gustan son esos sitios donde, al menos –"

Ništa manje čovjek ni ne očekuje od Becka – savršenog zaljubljenika u školu. Njegov život su udžbenici, pisanje zadaća i najbolje ocjene iz svakog predmeta, ali to ne znači da je štreber. Samo pamti bolje od nas ostalih.

Ili ga jednostavno zanima sve to što učimo.

Shvaćam ja da nam većina toga ne treba u životu, ali ako želimo završiti srednju školu i upisati se na fakultet, moramo pošteno zagrijati stolicu.

Ali zašto se forsirati kada neke stvari jednostavno ne ulaze u glavu?

„Hvala ti", osmijeh ponosa je na licu prof. Suárez, ali već sljedećeg trena se pretvori u neku grimasu opsjednute osobe. „Gospođice Stewart, možete li vi pročitati sljedeći odlomak?"

Ustanem odmahnuvši glavom, a onda se natjeram odglumiti savršeno promukli glas; baš onako kako me Jensen učio. „Oprostite, ali danas ne mogu."

„Ako si se prehladila, trebala si ostati kod kuće dok ti se grlo ne oporavi bar toliko da možeš čitati."

Samo kimnem, te sjednem natrag na stolicu, posvećujući se ostatak sata Patchu.

Na putu do svog ormarića čujem dozivanje jedne od cura iz Kluba čitatelja. „Jackie! Jackie, čekaj!"

„Čekam, čekam", okrenem se prema plavokosoj Diane Bennett koja je pred mjesec dana počela nositi aparatić za zube.

„Donijela sam ti ih", pruža mi ukrasnu vrećicu s motivom makova na livadi, pa ju uzmem od nje i provirim unutra.

„Kuća Noći!" glas mi zvuči kao onaj očajne obožavateljice Chasea Crawforda.

„Tu su svi dijelovi koji su do sada izašli", govori mi knjigoljupka.

„Hvala ti", na brzinu prebrojim pet knjiga, a onda nakratko zagrlim Diane iz pristojnosti. „Vratim ti ih čim pročitam."

„Ne moraš žuriti, ja sam ih već pročitala."

„Hvala ti još jednom", kažem joj prije nego se uputim, po drugi put, do svog ormarića.

S hrpe knjiga uzimam svoju malenu bilježnicu boje limete sa spiralnim uvezom i ubacim u vrećicu s Kućom Noći, te se bacam na spremanje knjiga u torbu.

Dan vani je prosječno hladan za siječanj što me natjera da obučem rukavice. Ne idem na školski autobus jer mi je škola svega desetak minuta hoda udaljena od kuće.

Odabirem pjesmu Comatose rock benda Skillet i lagano pjevušim održavajući ni brz, a ni spor tempo hoda. Uvijek se držim što dalje od krajnjeg ruba pločnika jer ne želim dodatno izazivati svoju sreću s vozilima.

Privlačim prometne nesreće otkako znam za sebe i zato se svim silama trudim ne koristiti bilo kakvu vrstu prijevoza, kao što dajem sve od sebe izbjegavati prometnije ulice u našem gradu.

Prva takva nesreća koje se sjećam – iako mutno – dogodila se dva mjeseca nakon mog četvrtog rođendana kada me mama uzela sobom u trgovinu. Bila sam u sjedalici na stražnjem desnom sjedalu tako da me ona može dijagonalno motriti. Kada je izlazila unatrag sa svog parkirnog mjesta, auto koji je jurio nas nije primijetio na vrijeme i zabio se u našu lijevu stražnju stranu automobila.

Na svu sreću, nikome nije bilo ništa, ali mama je bila toliko van sebe da je muškarac – koji nas je udario – gotovo završio na sudu.

Tek mi je u šestom razredu osnovne škole palo na pamet zabilježiti sve svoje bliske susrete sa smrću i tada sam kupila bilježnicu boje limete.

Čudno je to što sam samo jednom završila u bolnici unatoč mojoj sreći.

Bilo je to u sedmom razredu osnovne škole – dan nakon što sam saznala da se sviđam Mattu Flinnu, sramežljivom dečku kojeg poznajem još od dječjeg vrtića – dok sam izlazila iz autobusa. Vrata su se taman zatvorila i prikliještila me, pa sam se svom snagom trudila izvući van iz smrtonosnog stiska.

Nakon što mi je to napokon uspjelo, izgubila sam ravnotežu, zateturala dva-tri koraka i zabila se glavom u ulični znak – sva sreća pa imam visok prag boli. Mama me odvezla u bolnicu kako bi se uvjerila da nemam potres mozga ili neku unutarnju povredu, ali sve je bilo u najboljem redu.

Čak je i kvrga nestala sljedeći dan.

To je, uostalom, bila i moja posljednja vožnja školskim autobusom.

Na točno petnaest koraka od moje kuće, pored mene brzinom svjetlosti prolazi Audi vrijedan više nego George Clooneyjeva uloga u nekom hit-filmu i ostavlja mi pozdrav tako što nagazi u lokvu na cesti i smoči me od glave do pete.

Vadim bilježnicu iz vrećice i kemijsku iz džepa jakne:

27.1.2010., srijeda – 15:16: seronja u crvenom Audiju me otuširao na četrnaest i pol koraka od ulaznih vrata. Bio je prebrz da bih stigla upamtiti tablicu.

Spremam svoj skup dokaza natrag u ukrasnu vrećicu s makovima prelazeći tih četrnaest i pol koraka. Došavši pred ulazna vrata svog doma, stanem i duboko udahnem par puta kako bih se pripremila za predvidivo-iznenadni napad s desne strane.

Srijedom su napadi uvijek s desne strane.