U drvo urezano🔚

11

– Šuti! – kao da je totalno odlijepio diže me na kukove, nosi  prema krevetu, pa me polegne na njega među posteljinu. U dvije sekunde sva mu je odjeća nestala, ostale su samo plave gaće na njemu koje će čini mi se ako ih uskoro ne skine bit će jedna velika pocijepana rupa, tkanina će se raspoloviti. Pretpostavila sam da je mišićav i lijepo građen, ali kada je svukao onu crnu majicu sa sebe i bacio je na pod zaslijepila me ljepota njegova tijela. Pridignem se pa kad sjedne ispred mene obje ruke položim na njegova prsa; drhte dok ga dodirujem, drhte od želje, prokleto od želje. Jesam li ikada u životu nekoga tako željela? Nisam. Nikada jebote, nikoga. – Tako si lijep. Tako savršeno... Sve. – spuštam usne na njegov vrat, preko ramena, vraćam se na prsa, milujući i ljubeći ih baš kao on mene; svaki, pa i najmanji dio. Njegovi tihi uzdasi me pale tako jako, osjećam kako mi tijelom struji lava spremna da eruptira van ubrzo. Pređem dlanom preko napetih gaća, on zareži. Svega mi zareži od ugode.

– Ako ih ne skinem sa sebe otpast će mi kita cirkulaciju su mi zaustavile totalno.

– Mislim da trebaš veće gaće od sada kupovati.

– Mislim da uopće više neću nositi gaće.

– Skidaj ih! – ni ne izgovorim i ne vidim gdje su mu ruke samo vidim da ih nema, šuta ih nogom na sred sobe. Šarov priđe, onjuši, okrene se i vrati na mjesto kraj šporeta pa nastavi drijemati.

– Navikao je on na gaće po kući. – nasmijem se kada me polegne nazad, jezikom mi pređe preko trbuha što me zagolica, zakači zubima moje pa mrdajući glavu i ne služeći se rukama svuče ih s mene skroz. – Jebem ti i noć i dan! – opsuje kada se istim putem vrati gore, sve na meni pulsira uveliko. Ne prepoznajem sebe, ni svoje tijelo. Pređe nosom preko mjesta koje kao da je poludjelo od želje za njih, jauče da se spoji s njegovim, zatim jezikom i samo čujem:

– Mmmmm, kako spolja tako i iznutra, predivna. Umirem ovdje Mališa. Umirem.

– Nitko neće umrijeti ovdje Šumaru, dolazi ovamo. – povučem ga na sebe, toliku grdosiju, šta ti je adrenalin i seksualni naboj. Nema više onih nježnih poljubaca, ovi sada su tako strasni, gladni, opijajući. Izvlače iz mene i ono što nisam znala da imam u sebi, ali sviđa mi se, tako mi se prokleto sviđa. Zacvilim kada osjetim da me dira, da njegovi prsti šaraju po meni, vrelina se spušta dolje sve više, što radi ovaj čovjek od mene!?

– Tražila si, dobit ćeš. Jesi li željela vidjeti što mogu ove ruke?

– Jesam.

– Sada ćeš dobiti samo mrvicu, jer ću da riknem, ako se ne zakopam u tebe totalno ovog trena, ali ponovit ćemo ovo opet natenane, sve kako treba, polako, bez žurbe.

– Ne pričaj više molim te. Što više govoriš više te želim.

– Imao sam mnogo žena, ali nikada ovako nisam želio neku kao tebe sada.

– Ostvari si želju Šumaru, uzmi. – zakačim jednu nogu za njegov struk, izvije glavu nazad, prija mu to. Osjetim kako se namješta, pa prvo polako, zatim malo jače, dok ne sklizne cijeli niz onaj potok koji se u meni stvorio. Zastenjem glasno, i on učini isto.

– Mala žena... O, sunce ti jebem!

– Samo nastavi, sve je u redu. Sve je savršeno. – usne su mu po mom vratu, obrazima, usnama bradi, Jednom rukom se odupro o krevet, drugom mi prelazi preko grudi milujući, stežući dok se sve brže i brže kreće u meni. Ne mogu sada da razmišljam o tome kada sam zadnji put obnovila zaštitu, prođe mi kroz glavu poput munje, ali brzo to otjeram. Nije prošlo šest mjeseci još. Sve je ok. Uživam u njegovu tijelu, u osjećaju njega u sebi, pucam kao staklo u stotinu dijelova kada spusti ruku dolje pa još njome krene prelaziti po vrhu kojeg je zarobio svojim golim tijelom. Bogu hvala pa smo u nedođiji, nitko ne čuje moje glasno stenjanje, a ni njegovo kada i drugu nogu vežem oko njega stežući nas oboje dok nam tijela opijaju grčevi ugode koji nas obaraju poput tornada. Ne dopuštam mu da se izmakne, da se odvoji od mene, da se izvuče iz mog tijela. Toliko mi je predivno ovo da ne želim da prestane. Istina, nemam snage da nastavim dalje trenutno, ali želim to. Ne mogu doći do zraka od njegovih usana koje me uzimaju sebi, zadovoljstvo se osjeća u svakom poljupcu. Ubrzano dišemo i jedva zapravo dišemo kada te usne konačno razdvojimo. Osloni čelo o moje i nasmije se.

– Umro sam. Ne od umora, nego od ovoga što osjećam trenutno. Sigurno sam umro, nema drugog objašnjenja.

– Nisi umro, živ si Tadej. Tako jako živ. Baš kao i ja. – Pogledam u prozor pored nas, toliko se zamaglio da se ništa kroz njega ne vidi.

– Predivna si Mia. Predivna. Savršena. Cijela.

– I ti si.

– Tijelo mi je poludjelo za tvojim. Nisam htio da te uplašim, da pomisliš da sam luđak, ali Boga mi moga da se nisam kontrolirao bio bih gori od životinje maloprije. Samo sam želio da te uzmem, da te obilježim kao svoju teritoriju, da te uzimam satima i satima i da ti svaki djelić tijela uživa i traži još.

– Tko kaže da nije uživalo i da ne traži još? – pitam, on digne obrvu i vragolasto se nasmiješi. – Ne bih se uplašila tvog životinjskog nagona Vuče s brda, očekivala sam to od tebe, a dobila sam nježnost i savršenstvo. I nije me briga što se desilo u tvojoj prošlosti, ti  si Tadej Kraljević  savršen muškarac. I prokleto sam presretna jer te baš ja držim sada u svojim rukama, dok si još čvrsto spojen s mojim tijelom. I što mogu gledati u tvoje oči i u njima vidjeti svoj lik i to mi toliko prija, da osjećam da tako treba biti ne samo sada, nego svih narednih dana, možda i mjeseci... godina.

– Nema tu, koju ja ženu uhvatim za sisu ta odmah o udaji za mene razmišlja.

– Budalo! – nasmijem se i klepnem ga po nosu. Uvuče glavu ispod moje brade, pa se tu ukuci.

– I ja osjećam isto. A, to nije realno Mia. Nije li to skroz nerealno i ludo? Sve to. Ti i ja. To što osjećamo? Otkuda je to došlo? Kako je došlo tako odjednom, brzo, kao vrućica iznenada. Udarilo žestoko i tebe i mene? To nema ni u filmovima, a ne u stvarnosti.

– Da, ali dogodilo se. Ne znam kako, zašto, ni tko je kriv za to, ali sada neću o tome da razmišljam. Previše je lijepo. Ovo, sada, trenutno.

– Lijepo je. Prelijepo. Kao ti.

– I kao ti. – digne glavu gore i ljubi me, milujući me od trbuha na dolje.

– Idemo sada drugi krug, polako kako spada?–pa rekla sam da noć mora završiti kao u filmovima, nisam li? Ne odgovorim samo se nasmijem, a on me poljubi pa prevuče pokrivač preko nas.