Dok moje ruke u drvetu stvaraju nešto čemu se ljudi dive, moja duša svakim novim delom koje stvorim malo po malo ide ka oporavku. Ovdje, u gorju život je jednostavan, miran, staromodan, obnavljajuć. A, meni je obnova itekako potrebna. Obnova duš...
– Čega? – cimnem glavom, ona spusti pogled dolje, pa zine kao riba.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Što? Koji vrag? – osmijeh joj prijeđe usnama. – Vau, ono vau, ovo je... Ti si...– slegnem ramenima, ona odmahne glavom, pa mi cmokne obraz. – Prekrasno je Tadej. Zbilja. Ne mogu vjerovati da si... – spustim je, a kako mi ruke ostanu prazne, osjetim se sav kao praznina. Priđe stolicama, stane pored vatre, prstima pređe po štapovima na koje je nataknut sljez. – Znaš li da nikada nisam doživjela ovako nešto? Ma ni zamišljala!
– I onda dođeš na brdo, upoznaš Papka i dobiješ cijeli paket papkarskih usluga. – vrati se k meni, pa se izdigne na prste.
– Sada ću da te poljubim, bez ikakvog razgovora o tome da li je ispravno ili nije, smijemo li ili ne i ostalo, jasno!?
– Lijepo od tebe što upozoravaš, da se ne iznenadim eksplozivnoj erekciji ili čak srčanom napadu. – veže mi ruke oko vrata, ja svoje oko njenog struka i pustim se da uživam u ovome; jebena romantika uvijek pali kod cura. Povuče me za ruku pa dohvati one štapove. Pruži mi, ja zagrabim lončićem vino koje se u malenom kazanu kuha iznad vatre i naspem nam u šalice. Umota se u dekicu kad stolicu potpuno priljubi uz moju.
– Nisam mogla zamisliti prije dva, tri dana da ću ovo doživjeti. Tako mi je drago da sam sjela u auto i došla ovamo. – sjednem pored nje pa pružim štap ka vatri pored njenog. – Kad smo kod auta trebala bih ga malo upaliti da odradi, stoji tu na hladnoći.
–Palio sam ja noćas. Živ je, dobro mu je.
– Ti ga palio?
– Ključevi su ostali kod mene još onaj dan.
– Nisi mi vratio ključeve? Lopove!
– Nisi ni primijetila da ti fale, a možda sam i htio da se osiguram da nećeš pobjeći.
– Znači oteo si me. Ovo je sve bolje i bolje.
– Nezahvalni Mališo. Što bi žene dale da ih otme ovakav komad poput mene!? Ogroman, jak, sirova snaga izvire iz svake pore kože, zdrav kao dren, u naponu snage ženo! Živi na planinskom zraku, hrani se zdravo, a ruke spretne ima, da Bog sačuva. Same bi se lancem vezale u kolibu čovječe. Što bi rekao moj djeda Rajko iz Šapca: – Sinko bre pokidale bi bruseve sa sisa! – Djedica je bio legenda dok je živio. Ja sam bio malo derle, šokiran riječju sisa, ali znao sam o čemu je govorio.
– Da ne znam da nije tako rekla bih da čitaš ove moderne romanse na kile.
– Ma ne moram da čitam Mališa. To što živim u brdu, ne znači da ne znam kakvo je stanje dolje, po gradovima, selima, hajde de, svugdje isto. A, ti se buniš tu, oteo me. Da sretna budeš more, kakav te macan romantikom časti ove hladne noći.
– Nikada mi se nitko nije za jedan uvukao pod kožu kao ti Kraljeviću. Ne znam zašto se ovo događa, ni kakva je ovo vradžbina, ali ti... Je li moguće da si prokleto savršen muškarac?
– Daleko sam ja od toga Mališa, daleko, ali lijepo mi je ovo. S tobom. Ovo između nas. Ludi razgovori, sitnice koje dijelimo... Ne znam, nisam se nadao ničemu od ovoga, vjeruj mi nikako. – Šar napadne na nju da ga uzme k sebi. Ostavi šalicu i štap i natrpa tu vreću buha u svoje krilo. Velik je za to mjesto i vjerojatno težak, ali ukucio se kao prokleto mače i u sekundi zaćorio. – Vidi bandita prokletog. I gazda bi tamo smrade jedan čupavi – kažem, ona se nasmije.
– Gazda je ipak malo prevelik za ovo mjesto.
– Može gazda tu stati na mnogo različitih načina Mališa, ako želiš dokažem ti. – ona samo kratko kimne potvrdno. Koji moj, sav se ukočim istog momenta posvuda.
– Mislila sam da će sve biti drugačije kada sam krenula ovamo. Nisam znala da ću za dan, dva već zaboraviti dobar dio svoje tuge, da ću osjećati manje krivnju koja me izjeda, a to se dogodilo. Zbog tebe. I zbog Janje. Lijepo je pričati s njom o svemu tome, dobar je savjetnik i osjećam da me razumije. Ne znam da li bi mi ijedan terapeut tako pomogao kao ovo ovdje.
– S istim sam razlogom došao ovamo nakon zatvora. Mislio sam riješit ću se bola, zaboravit ću prošlost, ovo mjesto će me izliječiti. I jest. Izliječilo je sav onaj bijes nakupljen u meni, prihvatio sam ono što sam učinio, iako si nisam oprostio, ali ništa, apsolutno ništa nije moglo da mi skrene misli sa tog bola kojim sebe kažnjavam tolike godine.
– Žao mi je.
– A, onda si došla ti ljepotice. I za svo ovo vrijeme koje sam proveo s tobom nijednom nisam pomislio na to. I noćas... Uplašio sam se toga.
– Uplašio? Čega? Ne razumijem.
– Uplašio sam se što sam prestao da mislim na...njega. Na ono što je bilo, na ono što nisam ništa učinio da ga spasim. I zato sam jutros kada sam sreo Vrankoviće u šumi, s njima otišao dolje do sela, sjeli smo u njihov auto i odvezli su me do grada. Do groblja. Proveo sam pola dana na njegovu grobu pokušavajući da objasnim sebe, da mu kažem da nikada neću zaboraviti, da... Onda sam shvatio da se zapravo pravdam jer sam... sretan. Jer sam konačno osjetio da se nešto promijenilo. Dopustio sam sebi da osjetim da mi je lakše. – ostavim štap sa strane i uhvatim je za ruku. – Došla si kao dah proljeća u sred ledene zime Mia Julija. Došla si i debeli led na mojim grudima je napukao. Dovoljno da kroz pukotinu uđe topline koja je krenula lagano da ga topi. Mislio sam da ću u samoći, radu, oduzimajući sebi mnoge stvari naći lijek, ozdraviti, naučiti da si oprostim, ali bio sam u krivu. Išao sam krivim putem. Kunem ti se nakon onog poljupca od sinoć, sve u mojoj glavi se okrenulo, poremetilo. Možda i posložilo. Nije bilo šanse da ozdravim sam. Ovo tijelo i duša čekali su nekoga. Pošto sam papak kakav jesam reći ću da mi se čini da su čekali tebe i da si ovdje dovedena s razlogom. Da se tvoj ujka pobrinuo za... nas. I nikada to ne bih rekao nijednoj ženi nakon dan, dva provedena u njezinu društvu, ali tebi hoću, jer cijelim svojim bićem vjerujem da je to istina. Lud ili ne, prokleto je tako. Godine nisu mogle da promijene ništa, a onda mali, nježni pupoljak iznikne iz snijega i rasturi sve za dan. I ne znam kako da se ponašam jer nikada nisam osjećao ništa slično, i ne bih da te uplašim, da te otjeram jer ti si...
– Jer ja se slažem sa svime što si rekao. – to me tako jako usreći ovog trena. – Mislim da moj ujka ima svoje prste u ovome i da me on i poslao ovamo, jer je znao da je tu netko tko me može izliječiti, a kome ujedno treba lijek.
– Srce će mi iskočiti iz grudi sad. – ona polako spusti Šara na tlo, otkrije dekicu i uzme me za ruku.
– Dođi – kaže i povuče me prema kolibi.
– A, sljez? Mjesec?
– Više bi to nego... – pređe rukom po svojim grudima – ovo?
– Jebeš mjesec, jebeš sljez ionako kvari zube.
– Ova noć mora završiti baš kao na filmovima. – otvori vrata uđe unutra, otkopča jaknu i baci je na pod. – Dođi Kraljeviću pokaži mi što sve umiju tvoje spretne ruke.
