Njegova

Poglavlje 2.

Emilijo je zet desne ruke moga oca. Uvukao se u našu obitelj preko Ivanove kćeri i vjerojatno od početka špijunira i dojavljuje Albancima sve informacije koje mu se pruže. Na svu sreću ne pruža mu se mnogo jer je izuzetno kratko u našoj mafiji i nitko mu ne vjeruje dovoljno da mu se povjere opasne informacije. Očito su postali nervozni kada su posegnuli za otmicom kako bi što prije mogli provesti svoje planove. Zahvaljujući Emiliju znali su koga točno treba oteti i kada će biti prilika za to.

Komešanje s moje desne strane trgnulo me iz misli. Posluga je ulazila u kuhinju noseći šalice na pladnjevima. Ženski dio gomile iz salona zaputio se kućama s nekoliko zaštitara, a samo najuži savjetnici i vojnici ostali su s ocem i ostalim vođama u salonu.

''Laura i Emilijo tako su lijep par.'' Prokomentira je jedna služavka drugoj dok su stavljale šalice u perilicu posuđa. Druga je samo potvrdno kimnula smijući joj se. Samo njegovo ime u meni je potaknulo novu dozu panike, no bijes je brzo prevladao.

''Emilijo? Gdje je on?'' upitala sam ih pomičući se prema njima. Spustila sam staklenu čašu na kuhinjski otok nestrpljivo čekajući njihov odgovor. Djelovale su zbunjeno, kao da nisu očekivale da ću uopće progovoriti s njima. Ne krivim ih u tome jer od mojeg povratka od mene su mogle čuti samo 'da' ili 'ne'. Moje tijelo bilo je preumorno od svih događaja i nimalo voljno za upuštanje u duže razgovore, iako bi mi kasnije uvijek bivalo krivo što sam tako odrješita prema njima.

''Upravo su došli, Emilijo je otišao u salon damo.'' Rekla je ista služavka pomalo zbunjena mojoj trenutnom zabrinutosti.

U tom trenu u meni je bijes došao do svojeg vrhunca. Osoba odgovorna za sav ovaj kaos bila mi je na dohvat ruke i ovoga puta nisam bila vezana kao kod našeg posljednjeg susreta.

Mahnito sam potrčala prema salonu usput se sudarivši s još posluge, no nitko od njih trenutno nije bio bitan. Ista dva zaštitara stajala su pred vratima, pomalo iznenađena što me ponovno vide.

''Daj mi pištolj.'' Rekla sam lijevom koji je bez zadrške izvadio Berettu iz korica i proslijedio mi ju. Provjerila sam je li na punjena i otkočila ju kako bih bila sigurna da mogu pogoditi svoju metu. Zaštitar je brzinski otvorio vrata puštajući me unutra bez suvišnih pitanja. Nepisano pravila bilo je pružiti prvoj obitelji sve što žele bez zapitkivanja. Bilo mi je drago što me i dalje smatraju bitnom iako sam prije otmice privremeno izišla iz mafije.

''Izdajico.'' Rekla sam uperivši pištolj u Emilija.

Okrenuo se prema meni sa smiješkom na licu od kojeg mi se želudac gotovo preokrenuo. Svi prisutni u sobi gledali su u čudu moje postupke.

''Kako se uopće usuđuješ ući na imanje nakon svega? Što misliš da ću šutjeti?'' prosiktala sam prema njemu. Nikome nije bilo jasno što se događa, a Emilijo se ponašao nevinim.

''Katrin što govoriš? Pojasni nam.'' Obratio mi se otac iako sam ja smatrala kako je očito. Znao je da mora postojati neka krtica u našim rodovima čim su me s lakoćom oteli toga dana, no ni u jednom trenu mu nisam rekla tko je to iako sam sve ovo vrijeme znala. Sjećanja su i dalje prebolna za mene, no ipak njega više ne želim vidjeti na životu. Prešao je granicu svojim povratkom na imanje. Podigla sam pištolj i usmjerila ga točno između Emijovih očiju.

''Sergej, očito joj opet nije dobro. Možda da joj date nešto za smirenje, ova situacija loše utječe na nju.'' Odgovorio mu je Emilijo i prije nego li sam imala priliku išta reći. Znam da sam djelovala poludjelo, no Emilijo nije znao koliko meni moj otac vjeruje i tu je napravio svoju posljednju grešku. Jer u čitavom salonu postojala je još jedna osoba koja je odmah shvatila o čemu ja pričam.

Od kada sam otišla iz mafije nisam imala prst na okidači, više od godine i pol. Što se više moj prst približavao okidaču to je u meni više kolao strah i nervoza. Ruke su mi se počele znojiti i vrijeme kao da je stalo oko mene. U tom trenu zrakom je proparao glasan zvuk, a zatim se Emilijo srušio na pod preda mnom, mrtav.