Putokaz (Uskoro)

1. Poglavlje

S slušalicama na ušima, Gina je odlučno koračala trotoarom. Bila je koncentrisana na muziku koja je odjekivala tako da nije obraćala pažnju na intezivne poglede ljudi koji su pratili svaki njen korak. Da, bila je drugačija od drugih. Upadala je ljudima u oči gdje god je bila. Iako nije voljela pažnju njena pojava ju je tražila. Njena crna odjeća, crne martinke i ogrlica s bodljama sigurno nisu bili svakodnevnica na tim prostranim ulicama. Dukserica par brojeva veća i kratki šorc koji nije bio vidljiv isticali su njene duge, prave noge. Duga crna kosa u dvije visoko zavezane kikice, koje su padale do struka, sigurno nije bilo ono što ste očekivali na ženi koja ima dvadeset i sedam godina. Niti od mlade moderne osobe koja ima IQ 130, žene koja je doktorirala na psihologiji, uporedo i dobila bachelor na akademiji likovne umjetnosti. Velike crne oči ukrašene crnom smokey eyes tehnikom i male usne obojene u blagu rozu boju, skoro pa boje njenih usana, bile su kontrast svemu. Njeno srcoliko blijedo lice bilo je ženstveno uprkos tom crnilu i kojim je bilo okruženo. Pokoji lažni pirsing joj je ipak davao izgled opasne djevojke. Iako ih je voljela, imala je strah od igala.

Gina nije bila ono što bi neko nazvao obična osoba. Naprotiv, ona je bila više od toga. Uvijek posebna, nadarena i često neprihvaćena od društva. Njoj to i nije smetalo. Bila je introverta, koji nije baš volio društvo niti društvene događaje. Međutim, ako vas pusti u svoj svijet, budete zapanjeni koliko je zapravo jednostavna i skromna. A kasnije vas zadivi njeno opširno znanje, pogled na život i rad njenog mozga. Međutim, sve to nije vidljivo na prvi pogled. A prvi pogled često i zavara. To što je izgledala kao buntovna klinka nije značilo da ona to zapravo i je.

Dok je The Trooper odjekivao kroz crne ogromne slušalice Gina je prstima lupkala po bedrima dok je hodala. Iako je znala svirati samo klavir to je nije spriječilo da prati ritam bubnjeva. Jačina zvuka anulirala je okolinu, ali i sve beskonačne misli koje su se kretale u njenoj glavi. Gina nije voljela tišinu. Tišina je vrijeme kada se prošlost vrati, sadašnjost nestane, a budućnost postane nesigurna. Za osobu čiji mozak nikad ne miruje, tišina je najveći neprijatelj. Zato je Gina uvijek slušala nešto, pa makar to bile i audioknjige ljubića kojima je već unaprijed znala kraj. One priče na koje se većina zgražava, a potajno sluša i uživa u njima. Ništa ljepše od ljubavi koja pobjedi sve prepreke.

Hodala je prema agenciji kojoj je često uskakala kada im je bila profesionalna pomoć jer je tog jutra dobila poziv od direktorice kako imaju neka pitanja za nju.

Naravno, kao i svaki prvi susret, tako je i njen prvi ulazak u agenciju izazvao podizanje obrva i opšte čudenje. Iako je to bilo prije par godina, sjeća se kao da se to desilo jučer. Nakon mnoštvo izmjenjenih mailova konačno su je pozvali da dođe u agenciju kako bi potpisala ugovor i konačno lično upoznala cijelo osoblje. Kada je zakoračila u tu klimom razhlađenu prostoriju djevojka sa recepcije ju je začuđeno pogledala.

"Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?" upitala je ne baš pristojno, ali nije bilo niti neprijatno da bi Gina reagovala. Malo oštro, ali profesionalno iako joj se u licu vidjelo blago gađenje.

"Dobar dan. Imam zakazan sastanak kod gospođice Brown. Gina Grant." Na to ime djevojka je trznula glavom i pogledala je od glave do pete.

"Da li ste došli kao zamjena za doktoricu Grant jer nas niko nije obavijestio o bilo kakvim promjenama", rekla je recepcionarka spuštajući pogled prema ekranu oprezno tražeći propust.

"Ne", rekla je s uzdahom Gina. "Ja sam doktorica Grant. " Uslijedila je zaglušujuća tišina.

"Vi ste doktorica Grant?" povišenog glasa upitala je recepcionarka, sva zbunjena. Zatim je prešla pogledom preko Gine, posmatrajući te crno - bijele starke, crne pantalone i duksericu s kapuljačom prebačenom preko glave. Izgledala je kao tinejdžerka u emo fazi. Gina već naviknuta da se ne raspravlja s ljudima, posegnula je u džep i izvadila ličnu, spustila na pult i nježno gurnula prema začuđenoj djevojci.

Nakon što je potvrdila identitet, djevojka ju je odvela prema sali za sastanke, svako malo gledajući preko ramena u nju i odmahujući glavom. Istu reakciju kao od recepcionarke, Gina je dobila od gospođice Brown, koju sada već zove Lily. Jedina osoba s kojom nije imala problem uspostaviti kontakt jer je bila dosta slična njoj. Nakon što su pružile ruku jedna drugoj, Lily Brown je prasnula od smijeh i to je potrajalao par minuta. Lily je brisala suze i svaki put kad je htjela izustiti riječ opet bi dobila napad smijeha. Gina je samo neprijatno stajala na mjestu i posmatrala tu mladu ženu. Nije to bila reakcija na koju je navikla.

"O...oprosti", rekla je Lily konačno došavši do zraka. Stavila je ruku na stomak kako bi smirila mišiće koji su je zaboljeli. Kada je Gina otvorila usta da nešto kaže Lily je podigla ruku i zaustavila je. Usnama razvučenim u osmijeh češirske mačke Lily je konačno rekla rečenicu koja je zacementiralo njihovo prijateljstvo.

"Hvala Bogu pa ni ti nisi savršena."

Kada je konačno došla pred vrata agencije, Gina je ugasila muziku i zakoračila. Samantha s recepcije ju je dočekala s osmijehom.

"Doktorice Grant. Dobrodošli. Molim vas sjedite. Mogu li vas nečim uslužiti dok direktorica završi s klijentom?"

"Gina, zovi me Gina", rekla je Gina dok je spuštala ruksak s ramena i vadila flašu vode. "Ne treba ništa, hvala ti Samantha."

Samantha je samo klimnula glavom i vratila se svom poslu. Gina je pogledom prelazila preko blago zelenih zidova. Znala je šta ta zelena boja predstavlja: mir, novi početak ili napredak u životu. Tu je kako bi smirila ljude, donijela pozitivnu energiju i sreću. A to je mjestu poput ovoga jako potrebno. Gdje god se radi s djecom, mir i pozitivna energija su prijeko potrebni.

Telefon na recepciji je zazvonio i Ginin pogled je momentalno otišao prema Samanthi. Iako Gina nije voljela mnogo komunicirati s ljudima, definitivno ih je voljela posmatrati u interakcijama. Ono čega ljudi nisu bili svjesni je da ih svaki pokret odaje. Gestikulacija, položaj ruke, trljanje brade, nosa ili češkanje vrata mogu osobi poput Gine reči mnogo toga o vama. Šta mislite, kako se osjećate, čega se sjećate sve to odaje mali pokret. Kada je Samantha zavukla prst kako bi udaljila kragnu Gina je znala da joj je nelagono, a kad joj se pogled na par sekundi ukrstio s njenim, isto tako je znala da poziv ima veze s njom. Gina je vratila flašu u ruksak i ispravila se na što je Samantha podigla obrve, sklopila oči i zatresla glavom u nevjerici.

„Da gospođice Lily. Uredu", rekla je Samantha i s uzdahom spustila slušalicu. Ustala je sa stolice, zagladila suknju preko bedara i ispravila se. Pogledala je u Ginu i rukom pokazala prema hodniku koji vodi do direktoricine kancelarije.

„Gospođica Lily je sprema da vas primi", rekla je odlučno. Gina se samo nasmijala. „Samantha, šta to Lily sprema pa ti je toliko neprijatno", upitala je Gina. Samantha se naglo ukočila i uznemireni pogled usmjerila prema Gini. „Ne... Ne znam o čemu govorite, doktorice Grant", rekla je Samantha i naglo skrenula pogled i krenula prema hodniku.

„Eh Samantha, Samantha. Lako možeš usta kontrolistati, tijelo samo priča", rekla je Gina i krenula za njom.