Pariz među nama

5| 88 razloga zašto zima kasni

POGLAVLJE PETO

"Bićeš mi prijatelj?"
"Dokle god me želiš da budem."
— Stiven King, "The Shining"

-

Dvoje djece. Jedno koje je moralo prije vremena da odraste, drugo koje se oduvijek krilo iza prvog od opasnosti odrastanja. Došli su na svijet zajedno, a izgledali su kao da su koračali potpuno odvojenim putevima. Sjede oslonjeni na hrapavo stablo lješnika i jedu jagode.

"Ne shvatam poentu brojanja zvijezda", Glas mu je zvučao kao da govori o najbespotrebnoj stvari koju su ljudi mogli smisliti.

Otvorila je jedno zatvoreno oko koje je služilo za bistriji fokus svjetlucavih tačkica. Radila je baš ono što je Nikolas smatrao bezveznim. "Zanimljivo je."

"Nije", Odbio se složiti. "Interesantno ti je jer si vjerovatno to vidjela na televiziji... Nekom filmu", Mrmljao je sa neugriznutom jagodom u ustima.

Uputila mu je pogled koji se upućuje samo ljudima koji kvare zabavu i uživanje.

Bacio je zelenu peteljku jagode u travu koja im je dosezala do članaka. "Griješim li?", Pitao je iako je znao da je u pravu.

Nije mu ništa rekla jer ne vrijedi prepirati se s ljudima poput Nikolasa. Smatrala je da su lišeni uživanja u nekim nevidljivim tvorevinama. Kao što je miris pržene kafe ili tek istisnutih akrilnih boja, proljećna kiša, zvuk jutra, osjećaj vjetra i sve ono što je pronalazila u pjesmama.

"Kad bi se možda malo bolje zagledao, vidio bi zbog čega je zanimljivo", Progunđala je ne mogavši da vjeruje kako se odjednom iz brižljive pretvorio u osobu čiji je jedini cilj zadirkivanje. Jedina strana njega koju nije podnosila.

Legao je i još se dublje ušuškao u travu toliko da mu je mogla golicati obraze. Postavio je ruke iza glave i sklopio oči. Učinio je baš suprotno od onog što je zatražila od njega.

"Znaš kako sam dala ovom drvetu ime Drvo Zvijezda?"

Izdahnuo je dosadan izdah na pomen zvijezda. "Nisam pitao."

"Kad malo spustiš glavu i primakneš se stablu," Objašnjavala je ignorišući nezaintersovanost "zvijezde iz tog ugla dođu tačno na granama. Kao što budu u jesen lješnici, tako sada na granama rastu zvijezde. Zar nije prelijepo?", Očarano je upitala. "I ovo se može samo pri kraju jeseni vidjeti, jer nema lišća i plodova."

Glasno je otpustio lažan zvuk hrkanja time joj dajući do znanja koliko ga je zapravo zanimalo o čemu govori.

Poskočila je ne očekujući takvu reakciju. "Zaspao si?"

Prasnuo je u glasan smijeh zanemarivši činjenicu da sjede na pustom brdu nedaleko od kuće u polovini noći. "Nemoj mi reći da sam te uplašio", Nekako je izgovorio kroz smijeh.

"Pusti me", Odsječno je odgovorila prekrstivši ruke ljutito. Htjela se nasmijati zajedno s njim ali ponos joj je stajao na putu i odmahivao glavom.

"Vidim li ja to smešak? Smešak, smešak." Nastavljao je zadirkivati dok nije otopila leden izraz lica. Srećan jer je uspio nasmijati.

(...)

Kada se sljedećeg jutra spustila niz stepenice shvatila je da se mnogo čega promijenilo. Pod nogama joj više nisu škripile samo stepenice bliže prvom spratu već i one na vrhu. Iz dnevne sobe se nije migoljio dim očevih cigareta. U kuhinji je čula samo majčino pjevušenje.

Nije imala običaj da pjevuši. Njeno pjevušenje Emanuela je čula samo jednom. Onda kada je na pitanje koliko ima godina još otvorala dlan i ponosno ga dizala uvis. Imala je napad i zahvaljujući njemu čula je majčino tiho pjevušenje. Toga se i Nikolas sjeća kao čuda. Za drugu djecu to čudo predstavljalo je uobičajenost. Kao i domaće napravljena torta za rođendan, poljubac u čelo, ili jedno "Srećno na časovima!"
Za blizance nije. Izgledalo je nedostižno.