Pariz među nama

3| Žrtve satnih kazaljki

POGLAVLJE TREĆE

"Vrijeme ide u jednom pravcu,
sjećanje u drugom."
— Vilijam Gibson

-

27 minuta i 49 sekundi otkako se Emanuela premješta s noge na nogu pored uzanog prozora u predsoblju i čeka Nikolasa. Dosada je dostizala svoj vrhunac i tako donijela jednu čudnu zamisao u njeno razmišljanje. Zapravo je prezirala vrijeme. (Ne) koristimo ga ali nas ipak na kraju pretvori u prah. Koliko god pokušavali da budemo dobri prema njemu postajemo njegove žrtve. Vrijeme
od nas pravi bića koja su samo zbir brojki iliti sati.

Još jednom je bojažljivo spustila pogled na merdevine uslonjene uz zid ispod prozora i brzo se vratila unazad ugledavši visinu. Mjesecima unazad je postavljala sebi pitanja kako je imao hrabrosti da se u mrklo doba noći iskrade iz kuće i svakog puta spusti kroz prozor drugog sprata. Sve kako bi proveo noć igrajući video igre kod prijatelja čiji su roditelji, kako bi i sam Nikolas rekao, imali novca i za paljenje.

Od dugog čekanja osjetila je glad, koja je ubrzo i nestala kada se sjetila lekcije od prije nekog dana. Kad god bi krenula da stavi komad hrane u usta mozak bi joj se poigrao čulima i učinio da osjeti vlažan papir u ustima.

Udahnula je, poželjela da se nađe u svom krevetu i nikada ne ustane iz njega, pa ispustila dugačak izdah kojeg je napola prekinuo sitan zvuk na staklu. Usporen ritam — dva kucanja, odmah poslije ubrzan ritam — tri kucanja. "Konačno!", progunđala je kada je prepoznala kôd kucanja na kojem je Nikolas insistirao jer je to vidio u filmovima. I kul je.

S opreznošću odškrinula je prozor. Ni sekundu dalje nije namjeravla protraćiti i počela ga grditi. "Je l' ti imaš i najmanju predstavu koliko dugo čekam ovdje?", drala se kroz šapat.

"Dobro jutro i tebi, sestrice!", sarkastično je pozdravi tonom glasa koji je više zvučao kao zadirkivanje.

"Samo se popni!"

Osjetila je kako joj trnci munjevito prolaze kroz tijelo kada je zvuk frkanja papuča odjeknuo hodnikom iza nje. Brzinom svjetlosti je zatvorila prozor ostavivši Nikolasa na polovini merdevina.

"Ema?" — potom se začuo i pospan glas njene majke. Protrljala je oči i skupila ih kao da se pitala da li stvarno vidi svoju ćerku u pola sedam izjutra nigdje drugdje nego u ćošku najhladnije prostorije u kući. "Šta radiš tu ovako rano?"

Kako da slaže ženi koja je sa umršenom kosom, polu-mrtvom facom i crinm mantilom izgledala kao da je upravo izašla iz horror filma?

"Umm...", razmišljala je Emanuela neprestano se češući iza uha dok je gledala unaokolo i tražila način da slaže. "Čekam, čekam Nika da izađe iz toaleta.", prevalila je preko jezika s poteškoćom. I ovog joj se puta, kao i uvijek pri laganju, promijenila boja glasa.

"Svjetlo u WC-u je ugašeno.", primijetila je mama krenuvši da otvori vrata ali je Emanuela stala ispred nje.

"Po-poslije je moj red.", izgovorila je oštro pokušavši da izgleda ozbiljno. "Prva sam došla!"

Majka se odmakla sva zbunjena i sklopivši oči naslonila na zid prekrštenih ruku. Uradila je baš ono čega se Ema bojala da će i učiniti. Stala je i čekala.

"Zašto si ti budna?", sada je Emanuela pitala nju.

"Iz istog razloga kao i vas dvoje."

Kako da je pošalje odavde? Tjerala je svoj mozak da smisli nešto pametno ali on nije bio baš spretan u tome u ovo vrijeme.

"Mama?"

"Reci.", odazvala se kroz zijevanje.

"Možeš li da mi napraviš tost?", zamolila je s velikom nadom da će joj ideja uspjeti.