Čuvarica (u tjeku)

Poglavlje 1. - Vozom sa istoka na zapad

Nema njih četvorice, nema one grozne bijele sobe i nema ljudi koji čekaju da mi upišu ocjenu ili da narede da mi odnesu tijelo. Samo ja u mini kapsuli, u vozu koji napušta moj dom i koji me možda više nikada neće vratiti tamo.

Stavim ruku preko čela i pogledam u bijeli strop prošaran sitnim tačkicama, a onda shvatim da sam vjerovatno zaspala u stanici dok smo čekali da se riješi papirologija i da smo do sada već krenuli. Podignem ruku i stisnem maleno crveno dugme za koje sam zapamtila da će mi pokazati vrijeme, a onda iznenađeno uzdahnem. Na malenom ekranu crvenim brojevima bliješti 12:08 što bi značilo da smo krenuli prije tačno osam minuta i da smo već vjerovatno napustili Istočni Busan.

Pri toj pomisli okrenem glavu i pogledam kroz prozor nadajući se da ću vrijeti barem nešto od onoga čemu sam se toliko radovala kad sam maloprije ulazila u voz. Međutim, voz se kreće tako brzo da osim mrljavih obrisa zelene, smeđe i plave ne vidim apsolutno ništa drugo. U vozu je tiho. Toliko tiho da se samo moji ubrzani otkucaji srca čuju i to mi pomalo stvara nelagodu. Znam da nisam sama, a znam i, također, da u njemu nema puno putnika, ali ipak bih voljela čuti barem nečiji glas jer nisam navikla boraviti u ovako teškoj tišini.

Kao da me je neko čuo, kapsulom se prolomi glasno bling i jedno od dugmadi počne svijetliti sa stropa. Kapsule su toliko male da se u njima može boraviti samo u ležećem položaju, ali su i pogodne jer su sva potrebna dugmad smještena gore, na stropu i mogu se lahko dohvatiti.

Stisnem maleno naranđasto dugme i začujem mehanički, ženski glas koji izda naredbu: ''Dragi putnici, molimo vas da napustite vaše kapsule jer ćemo za tačno jedan minut stići u glavnu stanicu, Zapadni Busan. Provjerite svoju prtljagu i budite spremni da napustite voz čim stignemo.''

Potapšala sam mekani jastuk i sa sebe sam maknula prekrivač te sam uzela jaknu od teksasa i provjerila sam jesu li mi dokumenti tu. Svi su bili baš tamo gdje sam ih i ostavila. Iznenada smo usporili i vidjela sam kako mi se noge podižu gore, a želudac u isto vrijeme ide dolje dok se voz uspinjao prema stanici, a onda sam konačno mogla razaznati oblike.

Ispod nas je bila šuma.

Kilometri i kilometri netaknute šume u meni su izazivali divljenje i izenađenje jer su nas oduvijek uvjeravali da su Istočni i Zapadni Busan potpuno isti. Sada, dok sam ovo promatrala polahko otvarajući klizna vrata kapsule, shvatala sam da su nas lagali. Nešto ovako se u Istočnom Busanu nije moglo vidjeti jer naših šuma skoro da nije ni bilo zbog toga što su ih obično ljudi ilegalno sjekli kada bi ih uhvatila besparica ili zima; a najčešće oboje u isto vrijeme. Sunce se nalazilo na najvišoj tačci i piljilo mi je kroz prozore zbog čega sam zaškiljila upijajući prirodu kroz trideset centimetara debelo staklo.

Dok sam silazila niz metalne stepenice očekivala sam da ću barem nekoga sresti, ali hodnik voza nije bio ništa glasniji od moje kapsule i to me je uznemiravalo. Ne znam zašto, ali svi moji instinkti bili su u potpunosti probuđeni. Kao da su očekivali da se nešto loše desi. Na sreću, voz je stao (u čemu nije bilo velike razlike od toga kada se kretao), a velika vrata koja dijele moj odjeljak od drugog su se otvorila i iza njih se konačno pojavilo poznato lice.

Aiden Hollow, moj razredni kolega.

Od nas pedeset maturanata nas dvoje smo jedine osobe koje su ovako brzo dobile posao i jutros sa oduševljenjem i nervozom čekale da konačno i po prvi put sjednu u Multi bulet voz.

''Pa End, čini se da je uživanju u luksuznom vozu došao kraj'' reče smješkajući se. Moje pravo ime je Kendra, ali od moje trinaeste godine svi me zovu End. Pretpostavljam da sam taj nadimak dobila jer sam uvijek nakon što bih prva završila sa čokoladnim mlijekom koje bi nam jednom mjesečno dali za ručak u školi povikala: ''End'' kako bih dobila ono mlijeko koje je višak.