- Pripovjedač -
Sjedala je u onoj prašnjavoj prostoriji svako malo osvrtajući se na vrata. Kao da je očekivala da će netko istog trena ući, izreći neku zlu čaroliju i poslat je u zemlju snova, zauvijek. Nije joj ni bilo na pameti da ih posluša i rade ono što oni žele, upravo je odlučila raditi suprotno pa makar je koštalo života. Bila je potpuno smirena i kada bi odlučila izbaciti sve ružne misli na pamet bi joj došle one lijepe zelene oči i ono na izgled anđeosko lice. Razmišljala je o svome ocu i bratu, o Kath i o pojedinim dragim ljudima. Pitala se što se sa njima dogodilo i kako se osjećaju ako su uopće živi. Vrata su škljocnula te se naglo škripajući otvorila. Zasmetao mi je taj zvuk na što sam napravila namrštenu facu gledajući prema njima. Na vratima se pojavila razbarušena kovrčava kosa što ju je natjeralo da spusti glavu. Krećao se prema njoj teškim koracima sa tanjirom u ruci. Došavši do nje čučnuo je i pogledao njeno blijedo lice.Uhvatio ju je za bradu i podigao joj glavu da je još jednom pogleda u oči, za njega te oči zračile su energijom koju odavno nije vidio, energijom kakva nikada nije bila u njegovom kraljevstvu. Pogledom je proučavao njene oči a zatim joj dao tanjir.
''Večera.'', pojasnio joj je na njen zbunjen pogled te maknuo ruku sa njene brade.
Gledala je čas u njega a čas u hranu koju je donio. Premišljala se bili je odmah bacila u kut ili kada on ode. Ali jedno je bilo sigurno, to neće jesti. Gledala je sada u njegovo prevarantsko lice, još uvijek je razmišljala kako može izgledati tako anđeosko a ponašati se tako zlo. Proučavala je svaki detalj na njegovom licu u nadi da nađe u nekom kutku odgovor na postavljeno pitanje. Primjetivši to zlobno se nasmijao i ustao iz čučnja.
''Jedi.'', naredio joj je gledajući je sa visoka. Odložila je tanjir i pogledala ga pravo u oči, prvo je gledala u njih sa nesigurnošću jer nije mogla vjerovati koliko crnine ima u tim zelenim lijepim očima o kojim ona sada često razmišlja.
''Neću.'', dala mu je tako kratak i jasan odgovor ali ujedno tako grub i bahat. Pogledao ju je začuđeno vjerojatno jer je imala previše hrabrosti za njega, nije mogao vjerovati koliko je ta cura bila sigurna i koliko je vješto sakrivala strah u svojim očima. Barem je strah znao prepoznati u njima, ali njene oči nisu je ni najmanje odavale. Bile su joj vjerne i to ga je itekako čudilo. Napravio je ljutu facu i približio joj se toliko blizu da je mogla osjetiti njegov dah na svome licu.
''Nisi u vremenu da biraš.'', odgovorio joj je toliko hladno da se na čas stresla i pogledala ga u njegove mračno zelene oči.
''O da?'', upitala ga je izazivajući. Sama se sebi začudila na svoju hrabrost, smirenost i ledenost svoga glasa. Ustala se na što se i on trznuo prema njoj.
''Princezo, ne izazivaj me.'', šapnuo joj je i pribio je uza zid palcem kružeći njenim obrazima pa sve do usnica koje su se osušile još od ove prostorije. Odlučila je ne odgovoriti na ovo, odlučila je prešutjeti te je spustila pogled. Ali nije se osjećala poraženo, znala je ako odgovori da bi tek onda mogla biti poražena. Promatrala je njegove manekenske noge u crnim uskim trapericama i nasmijala se. On ju je čudno posmatrao i ne znajući čemu je sada taj smješak služio ali ona je znala vrlo dobro. Malo ga je odgurnula od sebe i prošla pored njega polako ga okrznuvši ramenom. Nije bilo ni namjerno ni slučajno, jednostavno nešto između. Prešla je sve do drugog dijela prostorije jer mu nije htjela biti toliko blizu kao što mu je bila maloprije. Nije htjela gledati u njegovo varkom anđeosko lice, lijepe zelene okice, manekenske noge, njegovu kovrčavu neobuzdanu kosu a još ponajmanje njegove punašne usnice. Nije znala kuda bi gledala kada u ovoj prostoriji nije bilo prostora. Osjećala se kao da će se istog trena onesvjestiti, osjećala se kao da nikada neće izaći odavde jer barem bi joj prozor davao nadu. Harry je stajao još uvijek na istom mjestu ali ovog puta promatrajući je, nešto na njoj izazivalo mu je osmijeh na lice i koliko god promatrao što bi to moglo biti jednostavno nije mogao dokučiti. I još uvijek nije mogao vjerovati da njegov plan za nju tek počinje a oće li se ikada završiti, u to nije bio siguran. Vrata su napravila škripanj i sada su oba dva para očiju bili preusmjereni u njihovom smjeru. Na vratima se pojavio dečko koji se u potpunosti stapao sa ovom prostoriji, kao da je pripadao ovom mraku. Annabelle ga je pažljivo proučavala pokušavajući ga razlikovat od mraka koji se nalazio u prašnjavoj prostoriji. On je stajao na vratima također je promatrajući, upijao je svaki njen detalj i gledao ju nekako zainteresirano. Odjednom se nasmijao i pogledao prema Harryiu.
''Znači to je ona?'', upitao je ignorirajući Annabelle koje se već mrštila na to pitanje. Harry se glasno nasmijao prvo uputivši pogled Belli a zatim dečku koji je stajao na vratima.
''Da.'', odgovorio mu je kroz smijeh
Tamni dečko došao je do Annabelle i još jednom je proučio. Nasmiješio se bezobrazno te joj pružio ruku. Annabelle nije znala bili prihvatila tu ruku pa je svoje ruke držala uz tijelo, od njega je bilo bezobrazno što ju je tako promatrao a od nje što ga tako hladnokrvno gleda i odbija upoznati.
''Zayn.'', odgovorio je dečko te spustio ruku.
''Annabelle.'', odgovorila mu je Bella hladnim tonom još uvijek ne davajući očima da prikažu strah. Ovdje nikoga nije znala, jedino što je znala je da im ne treba vjerovati i da pod hitno treba otići odavde. A kako? Kako god.
''Harry'', Zayn je pogledom pokazao prema vratima te je Harry klimnuo glavom.
''Vidimo se ljepotice.'', obratio se Zayn Annabelle te napustio prostoriju.
''Princezo.'', namignuo joj je Harry te krenuo teškim koracima prema Zaynu.
Annabelle je opet ostala sama, čula je zvuk ključa u bravi i zadnja nada joj je potonula, opet je zaključana ovdje. Jedino što je trebala bio je Nick. Njen brat Nicholas.
