Nedelju dana kasnije...
Neprestalno preturam po ogromnoj, crnoj torbi u potrazi za novčanikom. Osećam na sebi čudan pogled vozača taksija, dok se nalazim glavom i bradom ispred "S&L" - firme u kojoj radim već nekoliko meseci. Od kako je Zek postao moj šef, čini mi se da se stanje pogoršalo. Larisa je bila kučka i nisam je volela, ali me nije ovoliko mučila. On me svojom pojavom podseća na sve naše lepe trenutke, što čini sve težim. Daje mi previše posla i dodatne skice za izradu kada zakasnim na posao. To čak ni Larisi nije palo na pamet!
Sve to čini zbog onih lešinara sa posla. Priče su odmah krenule, čim smo raskinuli, a on premešten na veću poziciju. Došaptavanja iza leđa i žaljenje mene. Zapravo neki su me žalili, a neki mislili da sam totalna glupača što sam i dalje u "S&L"-u. Da, pomišljala sam na to nekoliko puta. Da odem, ali sam ipak odustala. Nije se lako zaposliti u svojoj struci, kada ima toliko arhitekti u Liverpulu.
Osećam vibraciju telefona u torbi, ali ni njega ne mogu da nađem. U taksiju je zagušljivo, a namrgođen pogled vozača čini situaciju još neprijatnijom.
Dođavola!
Evo šta se desi kada nosite bezbroj nepotrebnih stvari. Nekako uspem da izvadim telefon i javim se.
"Da?", glas mi zvuči hrapavo i sigurna sam da je to od srama. Izgleda kao da nemam para ni da platim običan taksi, a zapravo ne znam gde mi je prokleti novčanik.
"Dobro Noel, gde si ti?!", čujem režanje preko telefona i odmaknem mobilni malo od uha.
"Evo me Zek, ispred firme sam. Za minut sa tamo.", brzo prekinem slušalicu, sprečivši ga da išta kaže. Pogledam na sat brzo. Debelo kasnim.
Još jednom se lažno nasmejem taksisti, koji je verovatno čuo ceo razgovor i vidim kako nervozno lupka rukom po volanu.
Opet krenem da brljam po torbi i konačno nađem novčanik. Dam novac taksisti i kada otvorim vrata auta, čujem iza sebe iritirajuće "Plavuša."
Prevrnem očima, jer me je čovek bukvalno nazvao glupom osobom. Nikada više neću sesti u taj taksi!
Setim se još jedne osobe koja me je tim imenom nazvala.
"O Bože, ponekad stvarno mislim da si ono prava plavuša."
"Pa kako to? A u glavnom sam sa plavušama završavao u krevetu na prvom sastanku."
Odmahnem glavom na sopstvene misli. Zašto umem toliko da razmišljam o glupostima? Nije kao da stalno mislim na onog muškarca iz kluba, nego se ponekad jednostavno jave ti trenuci. Kada nešto što dobro zapamtite ispliva ponovo na površinu. To bio prvi put da sam napravila nešto nepredvidivo i veoma glupo i zato sam sve zapamtila. Nisam mogla da biram, jer da jesam svaki delić sećanja bih izbrisala, no za sve je kriv moj mozak. On otežava celu situaciju. Tvrdoglav je i nedopušta mi da to prevaziđem, bar ne još.
Nedelju dana se već osećam spokojno, jer ga nisam ni videla ni čula. Stvari su se u suštini vratile u normalu, sem Zeka. On je kao oni odvratni psi. Zakačio mi se za nogu i neće da je pusti. Ma koliko god se trudila ne pušta mi nogu, a ne dozvoljava mi ni da mu se približim. Ne zna šta hoće.
Progutam knedlu kada uđem u "S&L", jer mi sigurno ni danas neće pustiti nogu. Kasnim ponovo na posao. To ga čini ljutim i nervoznim.
Nasmejem se nekolicini ljudi i mahnem im kada pogledaju u mene. Svi su naravno već odavno na poslu i gledaju me kao da sam neki grešnik, koji krši pravila.
Danas imam sive baletanke na sebi. Znala sam da moram veoma brzo da stignem na posao, a to u potpeticama nikako ne mogu. Zato sam ih obula. Brzinom svetlosti izađem iz lifta, krećući se ka Zekovoj kancelariji. Znam i sama da kasnim i zato duboko udahnem, pre nego što uđem unutra. Čist vazduh pomaže.
"Gde si do sada?!", spretno me dočeka ljuto pitanje, čim otvorim vrata i ugledam ga. Razbarušenog i crvenog.
Iznenađena sam što tako izgleda. Znala sam da je želeo da razgovaramo o 'bitnim' stvarima, ali znajući njega mislila sam da će opet da mi pridikuje. O tome kako sam veoma neprofesionalna prema njemu i da to što smo nekada bili u vezi ne znači da mogu da se ponašam isto kao pre prema njemu. Jer on je naravno sada moj prokleti šef.
"Bila je gužva...I nisam stigla..."
"Sedi.", zapovedajuće me prekine i ja brzo uradim kao što mi je rekao. Šta mu se desilo?
"Odmah ću da pređem na stvar... Noel imamo velikih problema.", vidim koliko je uznemiren i promeškoljim se na crnoj fotelji. Lice mu je bledo i primetim tamne kolutove ispod očiju. Izgleda kao da cele noći nije spavao. Ovo ne liči na njega.
"Firma je pred bankrotom.", tiho promumla i spusti pogled. Sedne na fotelju i rukama uhvati lice.
U trenutku kao da me nešto preseče na pola i ja ga zgranuto pogledam.
Pred bankrotom?
"Ali.."
"Znam, mi nismo mala firma, ali sjebao sam sve. Juče su mi ovi iz Londona javili da ako pod hitno ne nađemo većeg klijenta, ova firma u Liverpulu će biti zatvorena. Jednostavno će da nas izbrišu sa liste, kapiraš. Nemaju nikakvu korist od nas."
"Nemoguće.", bolno kažem
Nemoguće.
Ovo je prva firma u kojoj sam našla zaposlenje. Prva firma sa kojoj imam toliko uspomena, a tek nekoliko meseci tu radim. Da, istina je da mrzim većinu ljudi sa kojima radim, ali volim firmu. Volim "S&L". Nije u redu da zatvore firmu u Liverpulu. To što je manja i nema toliko klijenata, ne znači da ne može da se razvije. Samo je potrebno malo vremena i truda.
Prosto ne verujem.
"Šta ćemo sada sa radimo?", uspaničeno upitam i ustanem sa stolice. Prekrstim ruke na prsima i pogledam u prozor u njegovoj kancelariji.
Ne može tek tako da bude kraj ovoj firmi... Ne dozvoljavam!
"Pa... Postoji jedno rešenje...", brzo se okrenem i očima mu pokažem da nastavi.
"Zato sam te i zvao. Želim da radiš kao pomoćni arhitekta za novog, bogatog klijenta. Nudi dosta love za neku veliku zgradu. Maja će da bude na čelu projekta, ali joj treba i pomoćnik. Tu stupaš ti na scenu. Želim da se priključiš tu. Iako meni stalno prkosiš, znam koliko si dobar radnik i imaš najbolje ocene i preporuke sa faksa."
Ton mu se drastično promeni u glasu, što čini da ga čudno pogledam.
Zašto bih ja radila kao pomoćni arhitekta? Početnicima se nikada ne daju veliki projekti.
Zaboga, radim tek nekoliko meseci ovde!
"Ne znam... Zašto baš ja, zašto jednostvano ne izabereš nekoga drugog?", upitno ga pogledam i vidim da se počeše iza vrata.
"Pa. Eto, želim prosto, a i znam koliko voliš ovu firmu. Znaš, iako smo raskinuli... Ja ti i dalje želim dobro Noel.", priđe mi nekoliko koraka bliže i već osetim jači puls.
Stane, kada se nađe veoma bliže i pogleda me onim zelenkastoplavim očima, koje obožavam. Do nosa mi dolazi njegov skup parfem i želja da ga dodirnem postaje sve veća.
"Znaš i sama, da se ja ne nalazim na ovoj poziciji i da nema svih ovih odvratnih radnika... Sigurno bih ostao sa tobom. Nedostaješ mi.", kao da upijam njegove reči, dok gledam u njegove pune usne kako se pomeraju.
Osećam kako se sve više približava, dok se njegov nos ne nađe tik do mog.
"Nedostaju mi tvoje usne...", tiho šapne i rukama me uhvati sa obe strane lica. I dalje stojim ukočena i brzo dišem. Tako mi prija njegov dodir i na tren zatvorim oči. Nisam ni imala pojma da je i on meni toliko nedostajao.
Jedan naš pogled je bio dovoljan. U sledećem trenutku su njegove usne na mojim.
Strastveno krenemo da se ljubimo, povlačeći se svakim trenutkom sve više unazad, dok se moja leđa nisu našla pribijena uz zid. Ruke zavučem u njegovu kosu i uživam u ljubljenju.
"Hoćeš li da prihvatiš taj posao?", pita me kroz ubrzano disanje. Nasloni čelo na moje i rukama me obgrli oko struka.
Brzo klimnem glavom, sva opijena.
"Ne čujem tvoj odgovor.", krene da mi ljubi vrat, na šta blago zastenjem.
Koliko dugo vremena nisam bila na ovaj način bliska sa nekim. Falilo mi je to...
"Hoću.", teško kažem i zatvorim oči kada se njegov jezik nađe na mojim usnama, ponovo.
"Odlično!", brzo se odvoji od mene i ja se namrštim.
Zar ne želi još da me ljubi? I dalje ubrzano dišem i kada prođem kroz kosu shvatim da je raščupana.
"Ovde ti je ugovor. Potpiši i kasnije ću da ti pošaljem adresu gde se nalazi firma gospodina Malika. Za sve ostalo što ti ne bude jasno Maja je tu.", poljubi me na blic i krene da pretura po fiokama. Zar baš moram da radim sa Majom?
To je tako uobražena žena. Kad god me pogleda, imam osećaj kao da sam niko i ništa naspram nje.
"U redu.", kažem, te uzmem papirić sa adresom firme.
"Evo ti i ugovor. Ja sam ga već pročitao. Ukratko, obavezna si na rad do kraja projekta, bla, bla, bla i ono najvažnije dobiti ćemo veliku svotu novca od ovog projekta!", pucne prstima zadovoljan i pruži mi ugovor.
Pogledam ugovor ukratko i potpišem na sva mesta gde mi je rekao. Ovo mi je prvi veći posao! Osećam se tako srećno, iako baš nisam sigurna kako ću se snaći sa klijentom i svim tim stvarima, ali dobro. Bitno je samo da sve bude u redu sa firmom!
Ne želim da jednostavno nestane sa tržišta. Suviše mi je draga. Tu sam upoznala i Ritu i kad god bih bila zabrinuta jednostavno bih otišla u moju malu, sklupčanu kancelariju i radila ono u čemu sam najbolja - projektovanju.
Zek kao da mi očima pokazuje da bi trebalo da odem, jer već dugo stojim zamišljena pred njim i zato samo klimnem glavom. Uzmem torbu, koja mi je ostala na fotelji i zatvorim vrata, kada izađem iz njegove kancelarije.
Ne bih da se hvalim, ali upravo sam dobila važan posao! Osmehnem se od uha do uha i krenem da izvodim neku vrstu plesa, dok čekam lift.
Nikada nisam bila dobra u plesu. Suviše kruta kada je trebalo da se meša kukovima, ali sada mi telo samo od sebe pleše. Konačno neke dobre vesti...
***
Čujem vibraciju telefona na radnom stolu, dođem do njega i uz uzdah se javim.
"Ko je?", uzmem sa stola čašu viskija i ispijem je do kraja, te se zavalim u kožnu fotelju. Na drugoj liniji čujem neko šuštanje, dok mi neki glas ne odgovori.
"Gospodine Malik, sve je sređeno.", zadovoljno se nasmejem i lupnem prstima po drvenom stolu. Sve ide baš kao po planu!
Kucanje prekine naš razgovor i ja stavim poziv na čekanje kada ugledam Toma. Da čujemo kako je zapravo sve to izgledalo.
"Gospodine, sve sam uradio kao što ste rekli.", dubokim glasom započne i čak i meni na trenutak izgleda pomalo strašno. Oduvek sam takve momke i tražio za moje poslove.
Tamna, mala brada i izbačene crte lica. Puno tetovaža po velikim, pomalo napumpanim ramenima i hladan izraz lica.
"Odlično! I kako je to bilo? Upravo sam pričao sa tim seronjom, kad si ušao. Delovao je kao da neće uspeti, ali izgleda da nije toliko glup. Naša plavušica je poverovala. Da čujem..."
"Mislim da on zapravo nije ni malo glup. Nekoliko lepih reči, malo pipkanja i brzo je završio posao.", zadovoljno kaže, dok ima zloban osmeh na licu.
Njegove reči čine da na trenutak sklopim oči i namršitim se.
"Malo pipkanja? Zar nisam rekao jasno da ne želim da je zavodi da bi pristala?! To sam mogao i sam da uradim!", besno kažem i stegnem pesnice.
"Gubi se iz kancelarije.", brzo kažem i on samo preplašeno klimne glavom, povlačeći se.
Dođavola, ništa ne mogu da obave kako treba.
Ako ovako postupaju sa prostim zadacima, kako će tek sa nekim težim. Kako će kada stvarno bude bilo potrebno da obave nešto važno. Uopšte nisam zadovoljan svojim zaposlenim. Moram po tom pitanju nešto da preduzmem.
Javim se ponovo na telefon, ali sada mrzevoljan.
"Šta sam ja rekao za pipanje? Naročito sam naredio da ne pokušavaš ništa!"
"Ovaj... Znate, gospodine... Bila je malo neuverena, pa sam ja morao nešto da preuzmem u vezi toga. Izgleda da ono za firmu pred bankrotom nije skroz uspeo, pa sam morao da pređem na plan be."
Bezbrojni izgovori, kao i uvek. Nikad ne mogu da preuzmu krivicu i priznaju je. Kukavice.
"Baš me briga! Mogao si na drugi način da se snađeš. Znaš li Efron da bih mogao sada da ti ne dam ni evro za ovaj posao? Mogao bih da ti zabranim čak i ulazak u svaki klub u celoj Velikoj Britaniji!", ljuto frknem preko slušalice.
"Ali... Gospodine Malik..", prekinem ga pre nego što stigne nešto da kaže.
"Nije stvar u tome toliko što si je pipkao. Već to što nisi poslušao moje zahteve! Ako ja kažem nešto, želim da se to poštuje! Dovoljno sam inteligentan da ne verujem ljudima poput tebe, zato su te moji ljudi pratili. Nisi to očekivao. Nisi ni planirao da mi kažeš da si je zavodio, jer si znao da sam izričito naredio da do toga ne dođe. Izneverio si moje poverenje.", spustim slušalicu, nakon govora koji sam mu održao. Nisam mu da priliku da pokuša da ispravi stvari, jer nije bilo opravdanja.
"Tom!" glasnije ga dozovem, čekajući da se ponovo pojavi u kancelariji.
"Da gospodine?"
"Koliko je sati? Za koliko se klub tačno otvara?", zamišljeno upitam.
"Pet i dvadeset. Od deset ćemo da ih pustimo unutra.", sve je pod kontolom u tom slučaju.
"Dobro. Onda se postaraj da Zek dobije isplatu. Ali daj mu polovinu i kaži da je za kretene smanjena isplata duplo. Takođe se postaraj da ne probrblja nešto Noel i ako slučajno krene sa pretnjama, znaš postupak radnje.", hladno kažem, te on samo klimne glavom na moje reči.
Sipam sebi još jedan viski i opet sednem na fotelju.
Eh, Noel, Noel...
"Onaj Zek je stvarno budala što te je ostavio. ", kažem na glas.
"Ne razumem šta je to što me toliko privlači ka tebi? Odbijanje? Verovatno. Da sam pametan, pustio bih stvari jednostavno. Ali volim izazove...", uzdahnem, shvativši da možda nije najbolja ideja da se igram tako sa njom.
No ne mogu da se obuzmem. Interesantna je i želim je. Fizički naravno. Jedna noć mi je dovoljna, ali znam da njoj neće biti dovoljna. Takve su žene. Misle da ćeš da ih ženiš, ako spavaš sa njima. No sve se završi samo na mislima. To je moja strategija.
A/N
Da, da... Bezobrazna ja nije postavila više od mesec dana nastavak. Sramota me je UŽASNO... Znam i sama kad čekam nastavak neke priče, nastavak nikako da se postavi. Iskreno se nadam da se sećate ove priče i da ćete je čitati ipak :)
Ne ljutite se mnogo na mene, morala sam da učim za takmičenje iz književnosti i pošto sam prošla i to sa 1. mestom *nedefinisan idiotski kez na tu pomisao* nije mi i bilo krivo baš toliko što nisam stigla pisati, jer su mi druge knjige na prvom mestu. Volela bih malo duže kom. Verovatno sada proklinjete Noel, jer se ljubila sa Zac'om, ali njoj nedostaje pažnje. Usamljena je jednom rečju. Nastavak je kraći, ali to je zbog toga što sledeći deo je posvećen Zayn'u i Noel. Uglavnom želim KOM. želim kritike, jer ne znam kako mi zapravo ide ovo pisanje. Ne bih zamerila, ako biste rekli šta fali i šta nije dobro ;)
J.♥