Osjećam se kao pregažena žaba na cesti.
Sve me boli i ne mogu se pomaknuti. Jedva skupim snage i otvorim oči. Vidim bijeli plafon.
Pomaknem glavu u stranu i vidim nekog dečka kako sjedi na stolcu pored mog kreveta i gleda u pod. Izgleda nekako tužno. Oko mene je gomila aparata i priključena sam na infuziju. A o glavobolji da ne govorim.
Dečko me pogledao i pogledi su nam se sreli. Brate, baš je zgodan.
"Helena..." Prošaptao je. "Doktore! Probudila se!" Povikao je.
Doktor je odmah prišao mom krevetu navlačeći rukavice. Prvo je pogledao je u neki aparat.
"Dobro jutro gospođice, ja sam doktor Finn. Jel se sjećate kako se vi zovete?" Pogledao me.
"Ja?" Pitala sam zbunjeno. "Ja se ne zovem."
"Molim?" Doktor se zbunio, a s njim i dečko. "Dobro... Koje vam je ime onda?"
"Moje ime... Ne znam." Iskreno sam odgovorila. Je li moguće da ja ne znam svoje ime?
"Dobro, a prepoznajete li ovog muškarca?" Pokazao je na dečka.
Promatrala sam dečka nekoliko sekundi, ali nije mi uopće poznat. Izgleda kao stranac.
Odmahnula sam glavom. Dečko je stisnuo šake i izletio van. Što mu ja mogu ako ga se ne sjećam? Nisam ja kriva.
"Se onda sjećate barem kako ste dospjeli ovamo?" Doktor je uzdahnuo.
"Ne doktore. Nemam pojma o ničem."
"U redu, u komi ste bili mjesec dana, čudo je što ste uopće preživjeli i da ste se probudili."
"A zašto sam bila u komi?"
"Nije na meni da vam kažem. Sad je za vas najbitnije da se odmarate pa već sutra možete kući. Sad ću obaviti pregled." Rekao je i počeo s pregledom. "Neću skrivati ništa od vas tako da ću vam reći... Vi imate amneziju." Rekao je.
Amnezija...
Pa ako se ničeg ne sjećam, naravno da imam to.
"Ne znam kad ćete se početi svega prisjećati, ali znam da je oštećenje mozga veliko. Moguće da se nećete sjećati ničega."
Kimnula sam tužno. Ako nikoga neću prepoznati, zašto bih išla kući? Onako će mi se svi činiti kao stranci.
Nakon što me pregledao i ustanovio da sutra mogu kući, počeli su dolaziti neki ljudi koje nikad nisam vidjela. Doktor je pričao s nekom ženom, a ona je samo preokretala očima.
Sad me samo zanima gdje je otišao onaj dečko. I kako se zove.
"Hej Helena..." Do mene je došla neka djevojka obučena u crno.
"Hej." Rekla sam iako ne znam tko je to.
"Doktor je rekao da se ničeg ne sjećaš, ali... Samo da znaš ako što god trebaš ovdje sam."
"Hvala." Nasmiješila sam se. Htjela je otići, ali nešto me još zanima. "Tko si ti?" Pitala sam.
"Ja sam Kiara... Tvoja prijateljica." Rekla je. Kimnula sam glavom. Lijepo je znati da sam imala prijateljicu.
Ona žena je sad došla do mene. Bila je ozbiljna i izgledala je kao da joj je svejedno.
"Konačno se i tebe može vidjeti živu." Promrmljala je. "Već sam mislila da ću ti sprovod trebati plaćati."
Ovo me skoro ostavilo bez teksta. Ali ne bih ja bila ja da ne prihvatim njenu igru.
"Ja ću prije tebi sprovod plaćati nego ti meni."
Raširila je oči. "Znaš li ti tko sam ja?!" Viknula je.
"Sigurna sam da ste upoznati sa situacijom i da znate da ne znam tko ste." Rekla sam pristojnije.
"Kad dođeš doma... Letiš iz kuće. Ovakav bezobrazluk ne mislim trpjeti!" Frknula je.
Letim iz kuće? Što imam krila ili tako nešto..?
Do kraja dana jako puno ljudi je došlo i to me izmorilo. Samo nisam više vidjela onog misterioznog dečka koji mi je znao ime. Nadam se da ću ga opet sresti nekad...