Stavila sam i posljednju stvar u kofer. Otišla sam još jednom obići kuću. Sve je bilo nekako pusto i mračno bez naših stvari, kao da su sve uspomene isčeznule. Gledala sam u kamin na kojem su do prije nekoliko sati bile slike naše porodice i osjetila sam kako mi se suza spušta niz obraz... DOSTA!! ŠTA SAM JA TEBI REKLA!, govorio je glasić u mojoj glavi.
Da, da... Nova ja bla blaa blaa, ne mogu ja to. Hoću da ostanem u svojoj kući. Ja ovdje pripadam, a ne u neki luksuzni veliki Chicago... Iz razmišljanja me prekine moj tata. Spustio je ruku na moje rame j rekao da krećemo. Uzela sam kofere i izašla iz svoje kuće. Gledala sam u daljinu i bila zamišljena. Cijeli put do Chicaga sam razmišjala ili spavala i nisam progovorila ni riječi sa bilo kim. Nakon nekoliko sati vožnje došli smo u Chicago. Sva moja tuga i briga je nestala kada sam vidjela ogromne zgrade koje se dižu skroz do neba. Saobraćaj je bio gust, a ljudi je bilo previše. Na svakoj zgradi je bilo nešto posebno, neke reklame, znakovi... Pa možda ovo i ne bude tako loše kao što sam mislila...
Ovo je definitivno loše! Živjet ćemo u kući naše tete Viole koja je sada trenutno kod svoje i tatine mame u posjeti i tamo će u buduće i živjeti, jer mora pomagati nani. Kuća nije luksuzna. Bila je porosječna i nije imala udobnost doma. Osjećala sam se kao potpuni stranca. A možda sam to i bila...?
Otišla sam na 2. sprat do svoje nove sobe. Zidovi su bili bijeli, ili pak pokušali biti ali su od prevelike količine prašine sada sivi. Kutije sa mojim i tetinim stvarim su bile svuda po podu. Jedina pozitivna stvar u ovoj sobi je što je više ne moram djeliti sa Lenom. Sredit ću ja to i sve će biti super.
Bacila sam se na spremanje! Bolje da ne znate koliko je trajalo.
Večerali smo i otišla sam u krevet. Škola počinje za 2 dana, a sutra idemo u kupovinu stvari. Jedva čekam! Razmišljajući tako, ubrzo sam zaspala.
I to je to za ovaj dio. Nadam se da vam se priča za sada dopada. U naradnom djelu ide zaplet i nešto mnogo zanimljivije. Stay tuneder. Pišite utiske.💖