Ante's Point of View
Jedva te čekam vidjeti <3 - S velikim osmijehom na licu pošaljem poruku Luciji. Onda duboko uzdahnem i pogledam u Jerka koji stoji pokraj mene sa šokantnim izrazom na licu.
"Zašto mi nisi ranije rekao?" upita nakon što prođe rukom kroz kosu popravljajući je.
"Nismo nikome rekli", on zakoluta očima na moj odgovor, a onda duboko uzdahne i nostalgično me pogleda nakosivši glavu. Prođe pogledom od glave do pete i potapša me po ramenu. "Mislio sam da ovaj dan nikad neću dočekati", frkne, a ja mu se nasmijem i šakom ga udarim lagano u rame.
"Antonio i Ivan će se baš ljutiti kad saznaju", doda, a ja slegnem ramenima. "Isto kao i svi ostali." Onda popravim leptir mašnu te ugledam nepoznati auto kako se parkira ispred crkve. Zažmirim sabrajući misli na jednu hrpu kad ugledam Lucijine roditelje kako izlaze iz tog auta. Srce mi odmah počne snažno udarati kad vidim da mi se približavaju.
Darko, Lucijin tata se namrgodi ugledavši me, a gospođa Ivana, Lucijina majka, ga primi pod ruku. "Ne razumijem zašto smo ovdje", on tiho iskomentira kad se nađe već dovoljno blizu Jerka i mene. Jerko me utješno pogleda i kimne glavom dajući mi do znanja da je tu uz mene, ipak je on moj najbolji prijatelj.
"Sve ćete saznati na vrijeme", odgovori im Jerko umjesto mene dok me njihove oči poprilično čudno promatraju. Postane mi neugodno s vremenom kako stojimo ispred crkve i ne govorimo ništa. Povremeno čujem samo šaputanje Darka i Ivane, on joj govori da se smiri i da čeka, dok u njegovim očima već vidim da zna kud ovo vodi.
"Antee!" poviče Katarina kad me ugleda iz daljine. Okrenem pogled k Jerku koji mi se kiselo nasmije, "Sad će biti svega", progutam knedlu i uspravim se gledajući kako mi roditelji i sestre prilaze. U pozadini vidim i djeda kako parkira auto. To je to, još samo nedostaju moja draga Lucija i njena vjenčana kuma Ana.
"Ante? Što radimo ovdje?" upita moj otac kad me ugleda. Shvatim da su se i oni sredili baš onako kako sam im rekao, no preko telefonskog razgovora mu nisam u glasu čuo neku veliku radoznalost, bio je sasvim opušten jer je već i on kao i svi oni navikli na to da slušaju moje naredbe što se tiče javnosti. Rekao mi je da je moja mama mislila da je neki intervju ili fotografiranje, no nisu ni očekivali da je ovo.
"Strpite se malo", tiho im odgovorim.
"A vi ste?" upita moja majka Lucijine roditelje koji odmah pogledaju u mene.
"Darko Horvat, ovo je moja supruga Ivana", oni dvoje pruže ruke mojima te se svi rukuju i upoznaju. Primjetim kako me sestre čudno gledaju, a kad im uzvratim pogled samo se nasmiju nastavljajući došaptavanje. Vidim im u pogledu da su shvatile o čemu je riječ.
"Oprosti Ante, mi i dalje ne razumijemo o čemu se ovdje radi. Što se događa?" Lucijina majka me obasipe pitanjima na koje mi je teško dati odgovor. Dogovorio sam se s Lucijom da ne govorim ništa dok se ona ne pojavi. Tad će im sve biti jasno.
"Da, i nas zanima", javi se Marija koja me promatra iza svih trepereći svojim očima, pa se nasmije Katarini i popravi svoju ljubičastu haljinu.
"Molim vas, da malo pričekate", obrati im se Jerko koji shvaća koliko mi je teško u ovom trenutku, "Sve ćete saznati na vrijeme."
"Ante, moj", vikne mi djed kad se progura među svima njima do mene. Stavi ruku na moje rame i uputi mi zadovoljan pogled. "Znao sam ja da ćeš slijediti svoje srce, zaslužio si Luciju, ona je zaslužila tebe i to je to!" Svi su utihnuli i pažljivo slušaju što će djed reći. Već naslućujem da će sve razaznati. "Ne mogu ti opisati koliko sam ponosan na tebe jer iskreno, nisam mislio da ću dočekati tvoje vjenčanje."
"Što?"
"Vjenčanje?"
"Ante, ženiš se?"
"Molim?"
"Moja kćer se udaje za tebe?"
"Od kud sad vjenčanje?"
"Zašto se mi svi nismo najprije upoznali?"
"Ante, ženiš se?"
"I mislila sam..."
"Nismo te ni upoznali!
"Ti i Lucija se vjenčate?"
Srce mi stane kad slušam sve te komentare. Neki su iznenađeni, neki ne uopće. Ruke mi se počnu znojiti sve više, a sa čela mi lagano klizi znoj. Začujem otvaranje vrata crkve, a na pragu ugledam svećenika koji samo na trenutak prekine dramu. "Ja sam unutra, pa vi kad ste spremni", uputi mi blag pogled i ja mu kimnem glavom i kažem da ćemo uskoro, samo kad se Lucija pojavi.
"Kakvo vjenčanje?"
"Ante, jesi normalan?"
"Zašto nam ništa niste rekli?"
"Onesvijestit ću se!"
Pitanja i dalje nastavljaju, a ja nisam još spreman odgovoriti im. Nasrću na mene poput bijesnih lisica. Srce mi kuca sto na sat, a dah mi zastane kad ugledam auto. Svi začuju otvaranje vrata i vesele dječje krikove. Prvo ugledam Marka i Leona kako veselo istrčavaju iz auta i mašu svojim ručicama, "Vjenčanje! Vjenčanje!" viču oboje na glas, a onda izlazi Ana sa velikim osmijehom na licu koji mi daje do znanja da podupire ovo.
I na kraju, dah mi opet zastane ugledavši Luciju, moju buduću suprugu kako elegantno u jednostavnoj bijeloj vjenčanici izlazi iz auta. Kovrčavu kosu nosi lagani vjetar dok joj je pogled usmjeren direktno prema meni. Svi ju promatraju, svi je gledaju kako korača prema nama. Djed me potapša još jednom po ramenu s jedne strane, a Jerko s druge. Prava su podrška.
Kad se našla ispred nas, nitko ništa ne govori, svi su općinjeni i zadivljeni, a ja itekako, sto puta više od njih samih. Gleda me sa velikim osmijehom na licu te joj odlučim prići. Primim ju za ruku i pogledam ostale. "Da, vjenčamo se", konačno im dam odgovor, a moja majka prizne u plač, no sa velikim osmijehom na licu. Maše si rukama ispred lica kako ne bi razmazala i ono malo šminke što je stavila te duboko uzdahne.
Lucija me blago pogleda, a onda priđe svom ocu i primi ga pod ruku. "Ti si taj koji me vodiš do oltara", njen tata ju lagano poljubi u čelo i pogleda me oštro na što meni padne osmijeh s lica lagano. Prođu me trnci dok očekujem što će reći. Svi već ulaze u crkvu dok nas troje stojimo ispred.
"Nisam te još upoznao kako treba, ali ako te voli moja kćer, volim te i ja", pruži mi ruku ljubazno te se rukujemo.
"Ne brinite se, uz mene je potpuno sigurna. Volim je najviše na svijetu", dodam iskreno dok se rukujemo. Lucija nas pažljivo promatra, a onda je konačno i vrijeme da ja uđem unutra.
Stanem pored Jerka i duboko uzdahnem kad začujem pjesmu. Okrenemo se svi prema njoj koja sa svojim ocem pod rukom dolazi prema meni. I dalje je promatram kao da je najveće božanstvo na svijetu. Za mene je i uvijek će biti.
Stojim uspravno pokraj nje i srce mi tuče sto na sat dok svećenik održava misu i govori propovjed. Jedino što mi je u glavi jest ona i naša budućnost. I oko mi svako malo luta u stranu, baš kao i njeno i svakog puta kad se uhvatimo uputimo si onaj samo naš osmijeh. Ne može ju nitko i ništa zamijeniti.
"Ante, uzimaš li Luciju za svoju suprugu?" Okrenem se prema Luciji dok držim prsten koji ću sa svojim odgovorom staviti na njen prst. Njen pogled je pun nade, pun želje i ljubavi.
"Uzimam", odmah odgovorim bez razmišljanja. Da me netko probudi usred noći i upita isto, isto bi mu odgovorio. Jednostavno znam da je ona ta. Osjećam da je ona ta. Moje srce ju prihvaća više nego išta drugo.
"Lucija, uzimaš li ti Antu za svog supruga?" Svećenik se obrati Luciji koja među svojim prstima drži prsten namijenjen meni. Uputi mi pogled i šutnju na kratko što me u potpunosti izbaci iz kolosjeka. Vidim da joj se ruke tresu, pa duboko uzdahne. "Naravno da uzimam!" Izjavi, a meni kamen padne sa srca. Saznanje da pristaje biti moja supruga pred Bogom i svim ovim ljudima čini me najsretnijim čovjekom na svijetu.
U ostatku ceremonije držim ju čvrsto za ruku dok svećenik govori još neke zavjete koje mi oboje prihvaćamo. Ne puštam njenu ruku već uživam u njenom dodiru i hrabrosti koju mi pruža. Shvaćam da je ovo što smo napravili pred našom obitelji bio pravi izazov, no mi smo bili hrabri jer volimo jedno drugo i napravili smo nezamislivo i brzo.
"Proglašavam vas mužem i ženom! Ante, možeš poljubiti Luciju", naposlijetku izgovori svećenik, no i prije nego što do kraja to izreče, moje usne se već nađu na njenima. Poljubim je nježno, ali i toliko sretno i zahvalno. Ona omota moje ruke oko vrata te nježno gladi moj potiljak.
Onda osjetim tapkanje po ramenu i kašljucanje, "Ante", Jerko progovara. "Ante, mislim da je dosta", odmaknem se malo od Lucije pogledavši u njega te shvatim da smo malo pretjerali. I neka, to smo mi. Lucija mi se samo nasmješi i da mi do znanja da je trenutno i ona kao i ja najsretnija osoba na cijelom svijetu. Zagrlim ju, dok u pozadini vidim moje sestre kako se rastapaju od slatkoće. Roditelji su nam zadovoljni, vidi se na njihovim licima da su sretni zbog nas iako smo ih zatekli.
"Volim te najviše na svijetu", šapne mi Lucija na uho, a ja je još jednom nježno poljubim. Spojim naše ruke i pogledam prstenje koje se svjetluca.
"I ja tebe, gospođo Rebić", uzvratim joj što ju nasmije još više. Baš takvu, želim je gledati do kraja svog života, sretnu i ispunjenu sa mnom.
Kraj!
xoxo, Cinquera