„Ti koji svetlost prosipaš
u noćima bez meseca,
što imaš odjek vetrova u koraku
neprekinutih puteva,
ti se moja ljubav zoveš."
Odmahnula sam glavom. - Kučko!
- I bilo je vreme da sazna. - promrmljala je Jasmina i izašla iz sobe.
- Donato... - pogledala sam ga.
- Trudna si?
Odmahnula sam glavom. - Ma ne... Znaš da...
- Odgovori mi!
- Nisam trudna.
- Lažeš! Trudna si! Trudna si i još kriješ to od mene. Zašto, Katarina?
- Zato što...
- Nisam otac tog deteta?
- Kako možeš to da pomisliš, Donato?
- U čemu je onda problem?
Rasplakala sam se i sela na krevet.
- Nemoj. - seo je pored mene. - Nemoj da plačeš.
- Mislila sam da ćeš me ostaviti... - jecala sam. - Zato sam krila to... od... tebe.
- Jesi li ti poludela? Da te ostavim?
- Da, Donato.
- Ti. Stvarno. Nisi. Normalna. - grli me čvrsto. - Rodićeš mi... kćerku.
- Kćerku?
- Da, srećo, da.
- Možda bude... sin.
- Ne, biće devojčica.
- Ma kako si tako siguran?
- Siguran sam. Zvaće se... Keti. Biće tvoja kopija. Obožavaću je.
- Ma nemoj? A ja baš mislim da će biti... dečak. I da će biti tvoja kopija.
Namrštio se. - Ne, ne, ne, hoću još jednu Keti.
- Osedećeš pre vremena ako bude kao ja. Zamisli dve naporne Katarine?
- Ne, dušo, ne. - ljubi me. - Nikada. Nikada. Nikada. Obožavam te. Obožavam i ovu malu jagodu. - dodiruje mi stomak. - Koji si mesec?
- Treći.
Raširio je oči. - Treći?
- Da.
- I ćutala si sve vreme! Ti nisi normalna. - spušta glavu na moj stomak. - Je l' čuješ, jagodice? Krila je od mene tri meseca. Da, da, stvarno je bezobrazna. - priča mom stomaku.
- Hej...
- Pusti me, razgovaram sa jagodicom.
- Nećeš mi dete zvati tako. Ne, ne.
- Hoću. Ona je moja jagodica.
- Žao mi je, ali od jagode nema ništa. Unutra je... mango.
- Mango?
- Da. Mango je muškog roda, zar ne?
Klima glavom. - Jeste.
- E pa unutra nije jagoda, nego mango.
- Ma daj... nema šanse. Osećam da je jagoda.
- Mango.
- Voliš da jedeš mango?
- Obožavam ga.
- Čini mi se da su ti jagode omiljeno voće.
- Bile su do pre tri minuta.
Prevrnuo je očima. - Možda su unutra i jagoda i mango.
- Blizanci? Jesi li poludeo? Nema šanse.
- Zašto nema šanse?
- Dvoje!? - naježila sam se. - Nema šanse.
- Zašto?
- Zato što nisam planirala da ostanem u drugom stanju.
- Ni ja.
Ugrizla sam ga za rame. - Ti nisi trudan!
- Nisam trudan, ali sam... srećan i uzbuđen. Jedva čekam.
Osmehnula sam se. - Plašila sam se tvoje reakcije.
- Budalo. - grli me. - Stvarno si ponekad budala.
- Kmm, kmm. - čuli smo Jasminin kašalj.
- A ti... - ustao je Donato - barabo jedna, zašto mi nisi rekla?
- Izvini.
Pokazao joj je srednji prst. - Vrati se u svoju sobu i spremi se, Džastin samo što nije došao.
- Tvoj brat?
- Da, moj brat.
- Ne poznajem ga.
- Ukratko: Davež je, baš kao i ti. - uhvatio me je za ruku. - Idemo, srećo.
- Je l' ostajemo ili se vraćamo u Beograd? - upitala me je Jasmina.
- Za tebe ne znam, ali Keti ostaje ovde do kraja svog života. - odgovorio joj je Donato.
- E neće moći!
- Jebi se. - rekao joj je Donato i izveo me iz sobe.
- Stvarno si bezobrazan. - osmehnula sam se.
- Džastin je gori od nje, samo da znaš.
- Koliko ima godina?
- Deset.
- Hej!
- Tako se ponaša, srećo.
- Koliko ima godina?
- Dvadeset osam. - podigao me je i odneo do spavaće sobe.
- Htela si da odeš jer si se bojala moje reakcije ako saznam da si u drugom stanju? - upitao me je.
- Ne. Ovaj... da... Ovaj...
- Da ili ne?
- Da. - slagala sam ga.
- Dobro. Rešili smo to i sada mi ne možeš pobeći.
Zagrlila sam ga i utonula u njegov zagrljaj.
- Jedva čekam da se porodiš. Jedva čekam da je vidim.
- Ona je možda on, Donato.
- Saznaćemo za koji mesec. Hoćeš li da se kladimo? - upitao me je.
- Da se kladimo?
- Da.
- Dobro.
- Ako izgubiš... ideš sa mnom bez pogovora u Stokholm.
- Zašto baš tamo?
- Saznaćeš kad budemo otišli.
- Dobro. A ako izgubiš, idemo u Amsterdam.
- Dogovoreno. - smeje se. - Jasmina! - viknuo je. - Jasmina!!!
Podigla sam obrvu. - Jesi li poludeo?
Jasmina je uletela u sobu. - Šta se desilo?
Donato i ja smo prasnuli u smeh zbog njene reakcije.
- Vi niste normalni! Uplašila sam se a vi se sprdate sa mnom!
- Dođi da sečeš i da nam budeš svedok. Kladili smo se. - rekao je Donato.
- A ne, neću ja biti ničiji svedok.
- Moraš.
- Neću. Zašto se kladite?
- Ja sam ubeđen da će biti jagoda... u stvari... devojčica, a Keti tvrdi da će biti mango... u stvari... dečak.
- Ma vi niste normalni! - otrčala je i mi smo ponovo prasnuli u smeh.
- Gde bi volela da izađemo večeras? - upitao me je.
- Nigde. Volela bih da ostanemo ovde.
- Hoću da te izvedem, taman da proslavimo dolazak... jagode.
- Manga. - ispravila sam ga.
Prevrnuo je očima. - Videćeš da će biti jagodica.
- Videćeš ti da će biti mango.
- Ne, videćeš ti.
Prekinulo nas je zvono.
- To je Džastin. - promrmljao je. - Idemo. - uhvatio me je za ruku. - Spremi se za... davljenje. - uzdahnuo je i otvorio vrata. Ugledala sam mladića koji je pomalo ličio na Donata, ali nije ni približno toliko lep i neodoljiv.
- Brate! - viknuo je Džastin i pozdravio se sa Donatom. - Gde si ti?
- Evo. - promrmljao je Donato.
- Dobro veče, mlada damo. - uhvatio mi je ruku. - Jesi li ispala iz nekog romana? Ja sam Džastin.
- Keti.
- Keti. - uzdahnuo je. - Prelepo ime. Ja sam Džastin.
- To si već rekao, Džastine. - progunđao je Donato.
- Oh, da. Izvini.
- Jasmina! - pozvao je Donato. - Džastin je stigao!
- Ko je Jasmina? - upitao je Džastin.
- Moja... sestra. - osmehnula sam se. - Danas je doputovala iz Beograda, pa želi da se provede malo i izađe iz kuće. Mi smo umorni. Verovatno znaš da je Donato jutros izašao iz bolnice?
- Znam. - namrštio se Džastin. - Tupsona su hteli da ubiju, ali se nije dao. - udario ga je u rame. - Znao sam da ćeš preživeti, ali sam se i usrao od straha da ću te... izgubiti.
- Ne seri više. - prostrelio ga je Donato pogledom.
U tom trenutku je naišla Jasmina. - Dobro veče.
- Dobro veče. - Džastin je očarano posmatrao Jasminu. - Odakle si ispala, prelepa devojko?
- Jasmina.
- Džastin Karmona. - poljubio joj je ruku. - Jesi li spremna?
- Jesam.
- Idemo?
- Idemo.
- Brate. - pogledao je Džastin Donata. - Dođi na trenutak. - povukao ga je za ruku i odvukao do dnevne sobe.
- Presladak je. - zacvilela je Jasmina.
- Uopšte.
- Lepši je od Donata.
- Nikada, dušo, nikada.
- Jebi se.
- Hoću, a mogla bi i ti pod uslovom da paziš da ne prođeš kao ja.
- Ne brini, ja pijem pilule a i nema šanse da dopustim dečku da me jebe bez kondoma.
- Kad ti se omakne kao meni, zezaću te čitave trudnoće. Ne, ne čitave trudnoće. Čitavog života.
- Skote.
Naišli su Donato i Džastin.
- Idemo. - uhvatio je Džastin Jasminu za ruku i odveo je.
Osmehnula sam se i pogledala Donata. - Šta je hteo?
- Ne smem da ti kažem, reći ćeš kučki.
- Neću, obećavam ti.
- Obećaj mi.
- Obećavam.
- Hteo je da ostavi dobar utisak, pa me je zamolio da mu pozajmim svoj lamborgini.
- Sjajno. Jasmina obožava automobile. Oduševiće se.
- Samo neće znati da je... moj. - smeje se. - Daj Bože da ovo prođe dobro i da je odvede što dalje odavde.
- Misliš da se uda za njega?
- Aha.
- Nema šanse.
- Zašto? Nije lezbejka, zar ne?
- Nije, nego... kako bih ti rekla... stalno menja momke.
Namrštio se. - I Džastin je takav.
- Menja momke?
Donato je prasnuo u smeh. - Ma ne. Loše sam se izrazio. Non-stop menja devojke.
- Gde živi?
- U Voterfordu.
- Nije daleko od Belfasta?
- Nije.
- Čime se bavi?
- Crta.
Zakikotala sam se. - Džastin je slikar?
- Tako nekako.
- Pričaj mi malo o svojoj porodici.
- Zašto?
Slegnula sam ramenima. - Onako. Volela bih da znam...
- Ništa ti neću reći dok ne pristaneš da izađeš sa mnom.
- Dobro, izaći ćemo. - odjurila sam do spavaće sobe i na brzinu se spremila. Izašla sam iz sobe i pronašla Donata u dnevnoj.
- Jesi li gotova?
- Jesam.
- Mogu li ja ovako da idem?
- Zašto me to pitaš?
- Pa pitam te.
Osmehnula sam se. - I nag da pođeš, ne bih se bunila. Ti si meni uvek lep.
Prevrnuo je očima. - Ti stvarno nisi normalna. Hoćeš li da ceo svet vidi nešto što pripada samo tebi?
Iznenadio me je tom rečenicom. - Hvala ti. - zagrlila sam ga.
Otišli smo u jedan kineski restoran i na samom ulazu smo ugledali nešto neverovatno.
- Nemoguće. Kud god da krenem, moram da je sretnem. - progunđao je Donato.
Osmehnula sam se i pogledala Jasminu i Džastina kako se ljube.
- Već su se smuvali. - promrmljala sam mu na uvo.
- Pa šta si mislila? A i čudi me da dosad nisu završili u krevetu. - namrštio se. - Idemo odavde. - uhvatio me je za ruku i izveo iz restorana.
- Nećemo im smestati, Donato. Volela bih da probam neko kinesko jelo. Molim te.
- Dobro. - uzdahnuo je i ponovo smo ušli unutra. Smestili smo se i Donato je naručio jelo.
- Pričaj mi sada o porodici.
- Zašto želiš da ti pričam o njima?
- Onako.
- Roditelji su mi razvedeni. Otac živi u Njujorku, a majka sa Džastinom, u Voterfordu. To je to.
- Na koga si toliko lep? - pocrvenela sam.
Podigao je obrvu. - Ne mislim da sam toliko lep.
- Ma nemoj? Nisi svestan svoje lepote?
- Jesam, ali...
- Ćuti, bezobrazniče. - poljubila sam ga.
- Zaljubljeni! - čuli smo Jasminin glas.
- Ne ciči! Ne ciči! - Donato je prevrnuo očima. - Ni ovde ne možemo da budemo sami? - upitao je.
- Hej. - prišao nam je Džastin. - Kakva slučajnost.
- Mogu li da budem sam dva sata sa svojom ženom? - upitao ih je Donato.
- Ženom! - ciknula je Jasmina. - Oženi je prvo pa je onda tako zovi.
- Oženiću je i nakon toga je nećeš videti bez moje dozvole.
- Ma nemoj? Nikada mi nećeš zabraniti da vidim svoju sestru. Nikada.
- Džastine, vodi je i smiri se. - provocirao je Donato.
- Mirna sam! - odbrusila mu je.
- Nisi. Smirićeš se kad dobiješ...
- Donato! - prekinula sam ga.
- To ćeš ti da dobiješ! - unela mu se Jasmina u lice. - Samo ako napraviš još neko sranje. Keti je moja sestra i neću ti dopustiti da se igraš sa njom. Odseći ću ti ga ako napraviš neku glupost!
Donato je ljutito ustao, uhvatio me za ruku i izveo iz restorana.
- Donato, smiri se.
- Ulazi. - otvorio mi je vrata svog automobila i ja sam ušla unutra. Odmah za mnom je ušao i on i krenuo.
- Idemo negde gde nas niko neće pronaći.
- Gde, gde? - osmehnula sam se.
- Da ti pokažem magiju Smaragdnog ostrva.
Spustila sam glavu na njegovo rame i utonula u san.
- Hej, stigli smo. - probudili su me njegovi poljupci. - Sada smo daleko od onih ludaka. Neće nas ovde pronaći. - poljubio me je. - Idemo.
Izašli smo iz automobila, uhvatili se za ruke i dugo, dugo šetali.
- Jesi li se umorila? - upitao me je.
- Malo.
- Dođi. - skinuo je jaknu i spustio je na zelenu travu. Seo je i povukao me u svoje krilo.
- Hoću da uživam sa tobom u tišini.
Čim je to izgovorio, telefon mu je zazvonio. Prevrnuo je očima.
- Javi se.
- Neću.
- Molim te, možda je nešto hitno.
- Nije.
- Molim te.
Izvadio je telefon iz džepa i pogledao ko ga zove.
- Džastin. - rekao je i javio se. - Kaži. Nisam siguran, Džastine. Imate hotel. O, dobro, dobro. Nemojte da napravite haos u kući. Ne interesuje me, rekao sam ti nešto. - rekao je i prekinuo poziv. - Deca.
Osmehnula sam se. - Šta kaže?
- Izgleda da će doći do... spoja večeras.
Prasnula sam u smeh. - Baš si bezobrazan.
- Ja?
- Da, ti. - opkoračila sam ga. - To znači da ne smemo da se vratimo kući?
- Ma nemoj? Ko će mi zabraniti da se vratim kući? To je moja kuća! Ako mu smetamo, ima hotel!
- Pobogu, brat ti je.
- Jeste, ali ne mogu više da slušam dok... - pocrveneo je.
- Nije valjda?
- Jeste. Uvek kad dođe. I svako veče druga ženska.
- A ti?
- Šta ja?
- Jesi li i ti menjao...
Prekinuo me je. - Dosta.
- Odgovori mi.
- Nisam u kući, naravno.
- Ko je onda ona devojka čiju sliku imaš na radnom stolu? - upitala sam ga.
Ukočio se odjednom i okrenuo svoj pogled u stranu.
- Odgovori mi, molim te. Donato, molim te. Vidi, neću biti ljubomorna šta god da mi kažeš. Neću te ostaviti.
- Jesi li umorna?
- Donato, odgovori mi, ne menjaj temu.
- Idemo kući.
- Donato, odgovori mi na pitanje.
- Zato si htela da se vratiš u Beograd?
- Da.
Ne!
- Nije bitno.
- Bitno je. Voliš li je?
- Da li je volim? - podigao je obrvu. - Naravno da je volim. - pomerio me je iz svog krila i ustao. - Hajdemo kući, hladno je.
Rasplakala sam se kada mi je to rekao. Brzo sam ustala i otrčala u nepoznatom smeru. Bila sam brža od njega i uspela sam da mu pobegnem.
Naravno da je volim.
Odzvanjala mi je rečenica u glavi.
Naravno da je volim.
Zašto je onda sa mnom? Zašto je rekao da želi dete? Zašto je lagao?
Zaustavila sam se i osetila sam nečiju ruku na ramenu.
Donato.
Okrenula sam se i sva krv sa lica mi se povukla kada sam ugledala Borisa.
- Šta ćeš ti ovde? - uplašeno sam ga upitala. - Pratio si me sve vreme?
- Da. - odgovorio je.
- Zašto? Ostavi me već jednom na miru.
- Ostaviću te kada budem dobio svoj novac!
- Dobićeš ga, obećavam ti.
- Slušaj me, kurvo. - stisnuo mi je ruku čvrsto. - Ne budem li dobio novac do ponedeljka... tvoj jebač će biti mrtav.
- Ne! Ne možeš to da mi uradiš! Prijaviću te!
Bezobrazno se nasmejao. - Da me prijaviš? Stvarno?
- Ne.
- Naravno da nećeš. Ne smeš. Znaš da mogu otkriti tvoju jezivu tajnu i...
- Prestani, molim te.
- Nemoj da plačeš. Sada je kasno.
- Ostavi me na miru, dobićeš svoj novac do ponedeljka.
- A ne, kurvo. Dobiću svoj novac, ali ćeš se takođe odreći onog skota.
- Ne... Ne, ne, ne.
- Da, ako ne želiš da... umre.
- Zašto mi to radiš?
- Rekao sam ti nešto. Poslušaćeš me, inače...
- Mrzim te.
- Znam, ljubavi. - krenuo je da me poljubi, ali sam se odmakla i udarila ga.
- Odlazi!
- Siguran sam da ne znaš put do njegove... kuće. - smeje se bezobrazno. - Hoćeš li da te ja odvezem?
- Ni mrtva.
- U pravu si. - podigao me je.
- Šta to radiš? Pusti me!
- Vraćaš se u Beograd.
- Nema šanse! Pusti me!
- Ima šanse. - otvorio je vrata automobila i ugurao me unutra, pa seo pored mene.
- Da nisi pisnula. Vraćaš se kući.
- Zašto?
- Zato što ja tako kažem. Časlave, vozi na aerodrom.
Iskoristila sam Borisov trenutak nepažnje i otkucala Jasmini poruku.
„Dođite brzo ti i Donato na aerodrom. Boris me je oteo. HITNO!!!"
- Stigli smo. - rekao je Boris. - Idemo. - stisnuo me je za ruku i izvukao iz automobila.
- Za koliko imamo let? - upitao je Boris Časlava.
- Za sat i po vremena. - odgovorio mu je Časlav.
- Volela bih da odemo negde na kafu. - rekla sam.
- Na kafu? Ti i ja?
- Pa da. Zašto da ne?
- Dobro. - uhvatio me je za ruku i odveo do kafića koji se nalazio preko puta aerodroma.
- Šta ćeš da popiješ? - upitao me je.
- Kafu. U stvari ne, popiću sok od jagoda.
- Jedan sok od jagoda i espreso. - naručio je.
- Moram do toaleta.
- Požuri samo. - zarežao mi je na uvo.
Ustala sam i odjurila do ve-ce-a. Brzo sam izvadila telefon i ugledala brdo poruka. Otkucala sam Jasmini poruku gde se nalazim i izašla sam iz kupatila. U tom trenutku sam ugledala Donata kako upada u kafić zajedno sa Jasminom i doziva me.
- Keti!
Potrčala sam i bacila se u njegov zagrljaj. - Vodi me odavde, brzo. - prošaputala sam.
- Gde je taj gad? - upitao me je.
Pogledom sam mu pokazala na Borisa.
- A ne, nećeš mi pobeći, Katarina! - zagrmeo je Boris.
- Ko si ti? - poleteo je Donato ka Borisu, ali je Boris bio brži i udario ga svom snagom.
- Ne! - vrisnula sam. Jasmina mi je prišla i zagrlila me. - Jesi li dobro?
- Jesam, jesam. Uplašila sam se...
Kada sam se okrenula, ugledala sam Borisa i Donata kako se biju. Krenula sam da ih zaustavim, ali me je Jasmina zaustavila.
- Nemoj.
U tom trenutku je Boris izvadio pištolj iz sakoa i uperio ga u Donatovo čelo.
- Ne! - zajecala sam i brzo stala ispred Donata. - Prvo ćeš morati da ubiješ mene!
- Katarina, skloni se! - viknuo je Donato. - Jasmina, izvedi je iz kafića!
- Ne! Ne idem ja nigde!
- Katarina, izađi iz kafića! - zagrmeo je Donato.
Tada je pištolj opalio i osetila sam kako gubim tlo pod nogama.
Boris me je ranio.
Pala sam i tada je nastala tama.