– Gdje je? Gdje je jebem vam sve!? – derem se na osoblje dok jurim hodnikom. Na kraju hodnika ugledam Vuka i Zareta. Vuk već ustaje i pruža ruke ispred sebe.
– Uspori. Ne viči na osoblje, nisu oni ništa krivi. Svi su dali sve od sebe. – tresem se i osjećam da gubim tlo pod nogama, i da me njegove čvrste ruke ne drže svega mi bio bih na koljenima.
– Što se... dogodilo?
– Kobre su se dogodile Mlađo. Jutros oko 5:25 Cile ga je istovario ispred zgrade. Nije odmaknuo ni deset metara kada je motor projurio i sasuo sve što je imao u Stojana. Cile je zakočio na sred ceste, počeo pucati po njima, ali pobjegli su nije ih mogao stići. Dok je prihvatio Stojana, pozvao hitnu, nas, oni su nestali.
– Ne, ne, ovo se ne događa! – čujem svoj glas koji puca – Vuče, molim te, ne daj da umre.
– Žao mi je Crveni, ništa ne možemo učiniti. Još je živ, ali šanse su nikakve. Samo čekaju da dušu ispusti. Žao mi je druže. – priberem se, pa se polako izvučem iz ruku šefa stanice i drhtavim nogama gutajući svoju bol uđem u sobu. Srce mi pukne na milijun dijelova gledajući ga onakvog. Spojen na stotinu cjevčica, aparat jedva da i kucka, gledam kako me najbolji prijatelj napušta za zauvijek. Priđem, pa ga uzmem za ruku.
– Jebi se Stojane znaš. Zašto baš danas? Trebali smo se opiti. Trebali smo razbucati tu bagru. Trebali smo zaključiti godinu dana sranja koja smo proživjeli zbog tih seronja. Tko će sada da ih pohvata? Tko će očistiti grad od nametnika?
– Ti... – čujem kako tiho progovara pa se trgnem sretan što je budan. Jer, kako izgleda mislio sam da nas je već napustio – Crveni... – kaže tiho, pa se spustim pored njega. Približim uho njegovim usnama, jer jedva ga čujem.
– Samo reci stari. Što god treba, što god želiš.
– Mlađo... Nikada ti nisam... nisam ti rekao ono što u srcu krijem od svijeta. Nikome nisam... Morao sam je zaštititi. Morao sam... – udahne bolno, pa se nakašlje – U mom mobitelu... Jelena... Pozovi je... Javi joj.
– Dobro, hoću, obećavam.
– Ne, moraš ... Moraš da budeš uz nju. Ona zna. Sve zna. Samo ona sve može...skriti. Zakuni se Mlađo. – steže mi ruku dok gubi dah – Zakuni se.
– Kunem se – kažem.
– Crvenom zakletvom Mladene! – Isuse, ovo je nešto veliko dok on od mene to traži – Zakuni se... Crvenom zakletvom da ćeš je čuvati od njih. Od svih.
– Zaklinjem se Nikola. Svega mi moga, Crveni svoju zakletvu daje tebi prijatelju. Znaš da to znači sve.
– Hvala ti momče. Hvala ti – udahne još jednom teško. – Nađi... moju Jelenu. Čuvaj je, voli je, bori se s njom za sve vas... posebne.
– Tko je ona Stojane? Tvoja žena?
– Ne. Ona je... Moja kći. – stegne mi ruku još jednom, slabo i jedva – Voli te tvoj Stole! – kaže, pa samo ispusti dah i njegov stisak u mojoj ruci omlitavi. Suze jurnu iz mene, pa zajecam kao malo dijete. Bol me obara, i sve oko mene se crni. Osjetim nečiju ruku na ramenu kako me steže. Vuk.
– Žao mi je Crveni. Tako mi je jako žao.
– Zakletvu sam dao, idi s mirom brate moj. Ona je sada u mojim rukama – kažem, pa poljubim njegovu ruku i vratim mu je na prsa. Aparat pijuče samo jedan ton, a osoblje se odmah sleti unutra. Vuk me povuče k sebi i snažno me zagrli. Dok moj najbolji prijatelj nestaje, kroz suze i bol koji me lome u meni se budi zakletva koju sam mu dao.
– Gdje mu je mobitel? – samo upitam i obrišem mokro lice. Vuk posegne na ormarić, uzme vrećicu sa stvarima, pruži mi i pogura me van. Zastanem na vratima samo da ga još jednom pozdravim. Stegnem ranjeno srce zgrčenim prstima dok mi vrećica sa njegovim sitnicama udara u prsa.
– Neka ti je laka crna zemlja prijatelju. Obećavam ti da ćemo pobiti ta govna sve do jednoga.
– To će se sigurno dogoditi budi uvjeren. – šef stanice mi još jednom stavi ruku na rame, Zare priđe, pa sva trojica kao posljednji jadnici stojimo i gledamo kako nam partnera prekrivaju bijelom plahtom. Prokleti bili svi do jednog člana jebenih Kobri. Mamicu vam narkomansku sebi ste ovime prepisali kraj, a ne njemu. Nikola Stojanović živjet će zauvijek. Dok god moje oči mogu da vide trudit ću se da njegov lik prizivam u svojim snovima. On nikada neće prestati biti moj partner i uz njegovu pomoć završit ćemo s vama. To što tjelesno više nije ovdje ne znači da ga ja puštam da ode. Ne dok ne ispunimo ono što moramo. Ne dok ga ne osvetimo. I ne dok on ne osjeti da je moja zakletva njemu ispunjena.
Kavu sam popila, obukla sam se, zatvaram prozore, a onda dohvatim mobitel da javim Deji da stižem po nju za pola sata. Gore mi svijetli neka obavijest pa povučem prstom po ekranu.
– Novi snimljeni zapis, koji crni snimljeni zapis, što sam budala snimila da ni ne znam?! Kliknem na to pa otvorim.
– Čim završimo ovo sranje mila, dolazi ćale na duži odmor k tebi. Predugo te nisam video i vjeruj mi srce mi krvari. Poželio sam te. Da skupa popijemo nešto. – Nasmijem se, snimila sam slučajno naš razgovor od sinoć
– Ćale, popit ćemo cijelu kavanu kad stigneš. I ja sam tebe poželjela više nego išta. Nedostaješ svojoj kćeri Stojane.
– Vjeruj mi mila, pun mi je kufer svega. Moram ovo riješiti i onda se vidimo. I majku ti moram obići, sramota mi na usta izlazi. Godinu dana ženi na grob da ne odem. Stid me i u ogledalo da se pogledam.
– Ne brini stari, dobro je ona. Ne ljuti se na tebe, zna da vrijedno radiš da osiguraš bolji svijet za sve nas.
– Volim te anđele, javim ti se kad ovo sranje prođe. Nemoj me zvati, tko zna gdje ću biti.
– Dogovoreno. I ja tebe volim stari. Čuvaj se i neka ti je sretno!
Odmahnem glavom, pa se nasmijem još jednom. Nadam se da će sve ispasti dobro večeras. Znam koliko mu ova akcija znači i znam da će konačno moći da odahne kada sve bude gotovo. Samo da sve dobro prođe i da pohvataju tu bagru već jednom. Pustim Deji poruku, strpam mobitel u torbu. Skupim kosu u punđu pa namjestim svoju lažnu frizuru. Pogledam se još jednom u ogledalo. Lijepa slika nema što. Visoka plavuša, sa loknama koje nekim čudom uvijek izgledaju savršeno, šiške preko čela i jedna ukosnica sa strane. Odijelo je uvijek baš kako treba, šivano po mjeri, jer takve su sve uniforme.
– Hajdemo raditi nešto dobro za ovaj svijet Jelena. Nije tvoj ćale džaba plaćao sve tvoje škole. – poravnam se, uzmem torbu i krenem van. Parkiram ispred Dejine zgrade, pa joj trubnem. Mahne kroz prozor, a ja se naslonim na vrata od auta. Vidim je da izlazi, a mobitel mi zazvoni. Isčeprkam ga iz torbe kao iz rupe bez dna. Tata. Otkud on sada kada je rekao da se neće javiti dok sve ne završi? O, majku mu izgleda da su otkazali.
– Hej stari, što ima? – javim se, ali s druge strane samo tišina – Ćale, jesi li tu?
– Nije Stojan. – kaže netko – Je li to Jelena Stojanović? – upita, a mene presječe, pa mi koljena klecnu.
– Ja sam. Tko je to?
– Crveni je.
– Ne, nije! – kažem, jer znam o kome se radi, a, ako me on zove s tatinog mobitela onda...
– Mladen Tomašević ovdje, Jelena. Partner sam tvog oca.
– Znam tko si! – dreknem, jer osjećam nadolazeći jauk. Gdje je on?! Govori gdje je?! – on šuti, a zatim bolno uzdahne.
– Žao mi je. Ne mogu naći riječi.
– Ne, ne! Ne govori to proklet bio! Ne govori to. Nije! Nije! – jaučem dok me Dejine ruke hvataju.
– Umro je jutros. Ubijen je.
– Ne! – vrisnem i padnem dolje na cestu. Mobitel mi ispadne iz ruke. – Bože, nemoj! Nemoj to da mi radiš! Ne i on! Ne uzimaj mi i njega! – vrištim na sred ulice, dok se ljudi okreću i gledaju me. Ja više ništa ne znam od ogromne količine boli koja mi je raznijela srce kao bomba.
– Što je? Jelena što je pobogu?! – Deja mi podiže glavu.
– Mrtav je Dejo. Otac mi je mrtav.
– Oh, ne mila moja. Ne samo to. – njene ruke me stežu dok obje klečimo na cesti. Zašto? Bože zašto?! Srce koje je samo njega imalo cijeloga života rasulo se po prašnjavoj cesti u milijun sitnih čestica. Puštam da ih vjetar raznese, jer ako u njemu nema ljubavi mog oca, srce mi više uopće ne treba.
******
– Kako se to dogodilo? Kako je ona? – čujem glasove ljudi koji ulaze u Dejanin stan. Nemam snage da dišem, nemam volje da živim. Ugledam ih kako prilaze tužnih lica.
– Jelena... Dušo... – nježne ruke voditeljice odjela stežu me u zagrljaj, a poručnik Tomek stavlja mi ruku na rame.
– Žao nam je Jelena. Dejana je javila. Što se dogodilo? – odmaknem se malo, pa obrišem lice natopljeno suzama.
– Ne znam. Nemam snage da uzvratim poziv onome tko je zvao.
– Mislim da bi trebala to učiniti kada uspiješ. Ja ću nazvati u Osijek, nije nikakav problem, ako ti je tako lakše. Vuksanović sigurno zna detalje.
– Vjerujem da zna, hvala ti Poručniče, ali, obavit ću to samo dok dođem do sebe.
– Uzmi si slobodno koliko god trebaš.
– Hvala vam. Trebat će mi nekoliko dana. Da sve organiziram. Da ga dovezemo ovamo, moram toliko toga obaviti, a samo želim da se udavim u suzama.
– Znam dušo, to je velika bol – Indira mi pomiluje kosu. – Ako bilo što trebaš znaš da smo tu za tebe. Pomoći ćemo ti oko organizacije, oko ukopa, sve što trebaš. – kimnem zahvalno, a ona se kiselo nasmiješi – Ne mogu naći riječi u ovom trenutku, to nikada nije lako. Iako se cijelog života bavimo ovim poslom, kada je netko nama blizak u pitanju, tu prestaje naša profesija i više nismo policajci, forenzičari, detektivi i ostalo. Samo smo obični ljudi koji tuguju.
– Hvala vam što ste došli. Hvala na slobodnim danima. Odradit ću to, obećavam – kažem, a oni oboje odmahuju glavom.
– Samo ti uzmi vremena da odboluješ, da dostojanstveno ispratimo Stojana na vječni počinak. Žao mi je Jelena, bio mi je prijatelj.
– Znam Poručniče, hvala vam na svemu.
– Zovi, čuješ li!? Što god treba. I ne brini oko prijevoza i to, to ću ja riješiti. Ti se samo za ovo ovdje pobrini. Za ukop i to. Nije on makar tko, mi se za naše ljude uvijek brinemo i ne ostavljamo obitelj samu u ovakvim slučajevima.
– Da je bar u svijetu više takvih ljudi kakvi ste vi.
– Mi smo mala zemlja, uvijek smo se držali skupa. Ne svi, ali ima nas. Poštovanje i prijateljstvo su nam uvijek na prvom mjestu, a Stojan je bio sve. I prijatelj i poštovan od svih.
– Moj otac je poseban čovjek. Uvijek je govorio da sam ja posebna, ali poseban je on. Uvijek je to bio. – on kimne glavom pa mi još jednom stegne rame.
– Drži se mala, uz tebe smo.