Bila je ljetna noć. Ne baš obična, ne standardno topla. Ovo je bila neobična noć, da li zbog svoje silne toplote ili zbog tvog "hej", ne znam. Kao i obično, bila sam bez zraka iako sam sjedila vani. Naime, tako težak zrak, tako teška noć mi nisu dali mira. Nisam mogla ni biti budna ni leći na spavanje. Uživala sam u tišini tad kao nikad. Kao da sam ostala željna te tišine. Kao da sam bila potpuno prazna a ona me ispunjavala životom. No, nije to bila samo tišina. To je bio odmor uz cvrkut ptica i poneko vozilo na autoputu. Iako su ponekad stvarali groznu buku, ne žalim se. Uživala sam iskreno. Iz dubine duše. A znaš, malo sam se dala na razmišljanje. I tako nekad uhvatim sebe kako mislim i maštam šta bi bilo kada bih te srela negdje slučajno. Jer nekim čudom još uvijek ti se srce nada, bar onom susretu sa tobom. Sjedila sam tako i pokušavala se pribrati. Ali nije mi uspijevalo, bar ne na duže vrijeme. Mogla sam ja na par sekundi, minuta da te izbacim iz glave, da ne mislim o tebi i prostranstvu u tvojim očima. Ali čim malo jača tišina uslijedi, uslijede za njom i uspomene i već sve spomenuto. Maštanja su bila tako divna moram ti priznati. A nekako koliko god bila tad divna, bila bi još divnija da si ti bio tu. Tu pored mene na onoj ljulji. Uff kako se čovjek na njoj opusti. I ti bi vjeruj. Čak mislim da bi poželio da nikad ne odeš sa nje. Tako pun nervoze i nekog nemira koji te proganjao, moj mali čovjek postao bi i ostao smiren kao nikad. No, ti tu nisi bio. Mislim psihički jesi, u mojim mislima, u mom srcu. Ali falio si opet tijelom. Isključila sam zvono na telefonu, znam dobro da jesam. Nisam željela da me ko ometa. Ali ne bi mi vjerovao čulo se zvono kada si me pozvao. Ne znam kako, kojom magijom,ali zvono je odjekivalo u toj tišini. Te tople ljetne noći dobila sam poziv negdje oko 3 iza ponoći. Broj je nepoznat jer je nekad davno bio obrisan, mislila sam da me nikad više neće pozvati pa sam ga obrisala. Javila sam se iako ni dan danas ne znam zašto. U tišini se začuo samo jedan dobro poznati glas i jedno "hej". To si bio ti, moj mali nikad zaboravljeni čovjek. Pretrnula sam. Kroz mene je prošla jeza. Mislila sam da sanjam. Da haluciniram. Ali, na svu sreću to nije bio san. Prvo sam šutjela par minuta i disala u telefon. Upitao si me da li sam tu i zašto šutim. Rekla sam da si me zatekao i da sam baš mislila o tebi, o nama. Zatim si ti ušutio. Zaplakala sam. I ti za mnom. Ja koja sam toliko bila jaka, na tebe sam bila slaba da nisam mogla da ne zaplačem. Ponovo si rekao "hej", još si dodao "ne plači, evo me". Smirio si me nekako, kao i sebe naravno. Uslijedila je tišina. Strepila sam. Drhtala sam. I ti si vjerovatno. Ali tu tišinu sam prekinula pitanjem, zašto me zoveš, zar nemaš djevojku, upitala sam. Ne, rekao si. Zatim si dodao "pokušao sam, nije išlo niti će ikada ići. Ona je ta koja je bila tu pored mene,ali samo tijelom. Glumio sam da sam sretan s njom, glumio sam da je volim. Ti si uvijek bila ta koju sam volio i na koju sam mislio kada sam nju grlio i ljubio. Voljela je moj stan, moj novčanik, moje nasljedstvo više nego mene. Nisam mogao više kriti tebe od nje. Nisam. Slab sam. Oprosti mi. Daj mi šansu molim te. Neću dozvoliti da te iko pa ni ja povrijedim..." Dok si izgovarao sve te riječi pucao si i pokušavao da ne primijetim da si loše, no, glas te odao. Shvatila sam da plačeš i samo sam ti tihim mirnim glasom rekla " znam da me voliš i da uvijek jesi. Znam da se sad kaješ i da uvijek jesi. Znam i da si ispao loš kao i uvijek. Ali isto tako znam da srce ne bira koga će da voli. I znam da ovo moje ludo srce još uvijek bira tebe." Još mirnijim glasom sam ti poželjela laku noć i poslala te u krevet a ja sam ostala razmišljati i dalje. Vrijeme je prolazilo ja sam sjedila na ljulji koja se pomalo pokretala. Nisam ni primijetila kada sam zaspala samo znam da sam se iduće jutro probudila u tvom krilu, onako pokrivena tvojom majicom. Kada sam se probudila rekao si mi da si nakon poziva odmah krenuo do mene i našao me kako spavam, skinuo si majicu i pokrio me jer su sati pred jutro bili baš svježi. Iako tu noć nisam skoro nikako spavala, ne žalim se ni za to. Jer, vidiš, da sam spavala danas mi ne bi bili zajedno, sa dvoje djece iza nas. I vjeruj, ako me ikad budu pitali da li postoji prava ljubav, ja ću reći da postoji i ispričati ću im našu. I još ću dodati da za ljubav treba vremena i da ona uvijek nađe svoje mjesto i vrijeme.