– Zbilja si idiot! Kompletni idiot! Krele! – Maksim se zavali u fotelju, pa otre lice rukama – Nisi to trebao učiniti. Nisi joj to trebao reći. Znaš da joj je stalo do tebe, znaš da te voli, jebote pa rekla ti je to. Sad se sigurno jadnica osjeća kao govno.
– To je bio najlakši način Makso. Nisam je želio povrijediti, nisam želio da pati. Ovo je samo mala ogrebotina na našim srcima. To će sve da se zaliječi. Proći će i neće ostati ožiljak. Da sam učinio nešto drugačije trebalo bi mi mnogo muke i truda da to ispravim. Ovo ću popraviti puno lakše. Samo kada stignu nalazi.
– Popravit ćeš? Damjane, pa ti bar poznaješ žene. Kada se osjete povrijeđenima momentalno stvore oklop oko svojih osjećanja, oko svog tijela, srca i duše. Ti znaš da, ako Lana krene tim putem zbog ovoga što si učinio, najebao si kao Žuti. Nećeš ispraviti ništa. Ona je doktorirala ljudska osjećanja jebote. Ne možeš se tako zajebavati.
– Neće. Neće ona to. To je samo koji dan, a onda ću je tražiti oproštaj, reći ću joj da sam kreten, da sam imao problem sam sa sobom, smislit ću nešto, ali neću je izgubiti. Ne zbog Željka, ne zbog nikoga. Neću i ne mogu brate. Ona je ta. Ona je žena za mene. Jedna, jedina. Ja sam njen. Jedino njen. Sada i želim to biti zauvijek. Želim s njom sve. Da upoznam svaku stanicu u njenom tijelu, da saznam sve o njoj, da živim s njom sretan do kraja života.
– Opet si imbecil! Želiš to pizdo, je li da želiš?!
– Pa, želim!
– I onda je ostaviš kao govno tamo da misli da ono što ti daje tebi nije dovoljno? Da treba da te obožava, da ti svaki minut govori da te voli?! Jebo te pas Damjane!
– Jebi se Maksime! Mislio sam da sam učinio dobru stvar. Da sam učinio ono što je bilo najlakše i najbolje rješenje, a ti me sad naruži ovdje kao budalu.
– Damjane, oprosti, ali žao mi je da te gledam nesretnog. Ti si moja luda, ti si moj osmijeh, ne mogu ja ovo. Nisam navikao. Mislio sam da si konačno našao smisao života, i vidi sad. U svom srcu mi svi znamo da ona nije tvoja sestra, nisi trebao da je otkantaš. Nisi trebao da povrijediš vas oboje.
– Gotovo je sada. Učinio sam što sam morao. Pregrmjet ću ova tri dana kako znam i umijem, a onda ću ispraviti krive tornjeve, ok. – on odmahne glavom – Sranje, moram da idem, zakasnit ću na posao.
Umjesto da na mom krevetu leže pacijenti, sada ležim ja, dok Tihana sjedi u mom stolcu. Zašmrkala sam i sebe i paket maramica i toliko od mene.
– Ja više ni suze ne puštam zbog njega, ma zbog nikoga. Što on sebi umišlja? Tko sam ja da se može sa mnom tako zajbavati? Ja sam jebena Lana Filipović, neće mene prckati tamo neki doktor Krunić. Ne mene! Pa dala sam mu više nego ikome ikad prije. Znam da smo se zatreskali jedno u drugo kao idioti i što je sada ovo? Najednom trebamo baratati sa neopjevanim izjavama ljubavi i biti Romeo i Julija? Ma, kako da ne. Sere on! Sere kao jebena foka! Ti znaš nešto mala, nemoj da me lažeš! – skočim sa kreveta i stanem ispred nje. Ona me gleda prepadnuto.
– Govori Tihanice! Koji je klinac Damjanu? Zašto me otkantao? Je li našao novu curu? Jesam li mu dopizdila? Je li se zbilja ustrtario kako priča? Govori, znam da ti je Maksim sigurno nešto rekao.
– Lano, skuliraj se. Ništa mi nitko nije rekao. Ne znam koji je vrag Damjanu, ali znam da što god da je rekao, nije to mislio.
– Ma, hajde? Sada ga kao braniš nešto? Što ste sad vas dvoje naj frendovi? Isuse, što je ovo?! – trucnem dupetom na krevet, a ona sjedne kraj mene, pa mi uhvati ruku.
– Lanče, znam da ti je teško, ali isto tako znam da ti u svom srcu osjećaš da on kenja, zar ne?! – kimnem – Pa, onda pusti da prođe koji dan i vidjet ćeš. Ne mogu reći da je u pravu, jer nije. Što god da ga muči nije u redu da ti iskijavaš zbog toga.
– A, muči ga, zar ne? – ona obori pogled – Tihana, ima li to veze s njegovim ocem? Zbog toga što umire i to? Damjan to sebi ne priznaje, ali sigurna sam da su mu susreti sa ocem okrenuli mozak naopako. On govori da ga mrzi, ali ja osjećam da tu ima još nešto. Ili je stari nešto usrao i to jako utiče na Damjana. Sam je rekao da je razbucan i sigurna sam da taj lik ima svoje prste u tome. Samo da mi je znati što je posrijedi. Iskopat će to Lana, a onda će me obojica čuti. Sa mnom se nitko ne zajebava!
– Lano, nemoj se petljati u to. Nije tvoje da kopaš po njihovom odnosu.
– Nije moje, ha? Nije moje? On je moj, sve njegovo jeste moje! Može on da se lijepo jebe, ako je mislio da će me se riješiti tako lako. Do nikoga mi nikad nije bilo stalo kao do njega, i ne dam Tihana! Ne dam da sjebe ovo što smo za tako kratko vrijeme stvorili. Hoću još toga. Hoću još njega, hoću još ovoga što osjećam kad sam s njim. On je droga. Prokleta droga na koju sam se navukla i NE DAM! Ne dam da me odjebe! – ustanem, dohvatim torbicu i krenem van.
– Kuda ćeš luda ženo? – vikne i krene za mnom.
– Andrea, otkaži sve za danas, prebaci ih za sutra i pošalji svima one jebene čokoladice za ispriku zbog otkazane senase. Tetka Lana ima posla. – ostavim Tihanu iza sebe, iziđem, sjednem u auto i pravac Damjanova kuća. Tamo ću dobiti odgovore na ono što me zanima.
* * * *
– Lano dijete, otkud ti? – Ksenija mi otvori vrata, pružim joj ruku i uđem – Damjan je na poslu, nije ovdje.
– Znam da nije Ksenija i oprostite, ali došla sam k vama. Trebam odgovore na neka pitanja i molim vas, molim vas budite iskreni prema meni. – ona me pogleda, kimne i pusti me ispred sebe u dnevnu. Sjednem na trosjed, ona preko puta.
– Želiš li kavu Lano?
– Ništa ne treba, sita sam svega.
– Nešto se dogodilo? Je li Damjan...
– Damjan me nogirao. Zapravo, nije me nogirao, nego je da oprostiš nešto iskenjao i rekao da je najbolje da se malo udaljimo, dok ja kao ne budem sama sa sobom riješila volim li ga ili ne.
– Pa, voliš li ga?
– Naravno da ga volim.
– Onda, ne vidim problem.
– Problem je on. Krije nešto od mene, nešto što ga muči, nešto zbog čega ima želju da se makne od mene. Znam da ja nisam ništa uradila i da nema razloga da me ostavi. Trebam odgovore Ksenija. Molim te reci mi. Ja sam velika cura što god da jeste ja ću to podnijeti.
– Ne mogu. Damjan ne želi da znaš. I ne treba da znaš. Bolje je tako. Ne želi da te povrijedi.
– Da me povrijedi? Pa, što je učinio ovim? Plakala sam. Plakala sam zbog njega! Lana Filipović nikada, ali nikada nije oplakala zbog muškarca. Zbog vašeg sina jesam. I ne opraštam to. Hoću da znam zašto je to učinio?
– Ti zbilja jesi posebna žena Lano. Bože, kako te samo našao među stotinama njih. Kako si došla kao dar s neba da mom sinu uljepšaš život.
– Imao je on dobar život i prije mene. Znam ga dugo, jako dugo.
– Ti misliš Lano da su sve te žene bile njegova sreća? Da je to sreća koju je oduvijek želio? Griješiš srce moje. Tako jako griješiš.
– Pa, recite mi onda! Želim čuti sve. Želim znati sve o njemu. S.v.e! – ona dohvati bokal vode i naspe nam u čaše.
– Želiš upoznati mog sina Lano? Onda dobro. – nasloni se u fotelju, pa se naslonim i ja u trosjed. Ima da mi kaže sve.
– On ti je sigurno rekao da nas je Željko ostavio dok su on i Kiki vilo vrlo mali. – kimnem – E, pa ostavio nas je. Otišao za nekom mladom curom. Svoje sinove obilazio dva puta godišnje, mene zaboravio totalno. Kada je Damjan imao petnaest godina, otkrili su mi rak na maternici. Raširio se, zahvatio dosta. Bila sam bolesna, i bila sam sama. S njima dvojicom. Kiki je bio mali, ali Damjan je znao. Znao je kakva je to bolest, znao je da bi mogli ostati sami, ako se ne izborim. On je bio sve. Majka, otac, brat, sin, potpora, kuharica, spremačica, sve. Brinuo se za dom, za brata, za mene. Preživio je sve sa mnom. Zakleo se da će uvijek davati sve od sebe da pomogne ženama koje zapadnu u muku kakvu sam ja preživjela. Zbog mene je Damjan postao doktor. Zbog svega što je proživio sa mnom, u njemu se rodila ljubav i briga za sve žene koje liječi. Bog mu je dao veliko srce i divnu dušu, i zbog njih su ga žene voljele toliko. Nisam odobravala, ali što ja tu mogu, on je odrastao muškarac može da živi kako hoće. Sve žene koje je imao... Lano, nije to bila sreća. Imao je on njih stotine, ali ni jedna nije imala njega. Nikada nijednoj nije dao sebe, nije osjetio ljubav, nijednoj nije poklonio srce. A, ti... Ti si nešto posve drugo. Onaj način na koji gleda tebe doktorice Lano, na taj način čovjek gleda onu pravu ženu. Ženu koja jest i koja će zauvijek biti sav njegov svijet. Moj sin je takav čovjek. Ona kojoj on da sebe, ona je za njega jedina. – jebem ti – I baš kada je mislio da je našao svoju idilu, da je kraj ere ludovanja i da je njegovo srce konačno našlo svoju vlasnicu, pojavio se onaj koji ga je bolio cijelog života.
– Otac? – ona kimne.
– Pojavio se sa vijestima da umire, da je njegov život pri kraju i da... Pa, da je saznao da možda ima još jedno dijete iz jedne od svojih avantura.
– A u pizdu mater.
– Da, došao je to svojim sinovima objaviti. Da nisu sami, i da on želi znati je li to dijete njegovo ili nije prije nego umre.
– Vjerujem da je Damjana to mnogo pogodilo.
– Jeste. Veoma. Jer time mu je taj pogani čovjek još jednom uništio život.
– I, je li dijete njegovo ili nije?
– Pokazat će nalazi analize krvi. Damjan je platio DNK test i treba sačekati rezultate. Žao mi je Lano, ali to je sve što ti smijem reći. Osjetljiv je jako i vjerujem da je zbog toga postupio tako. On te voli, neće on odustati od tebe, samo mu daj malo vremena da se sredi. Poznajem svog sina, i ako ne može da ti se da u najboljem izdanju, bolje će se skloniti od tebe.
– Ali, zar ne bi lakše podnio sve to uz mene? Ja bih mu pomogla, olakšala bih mu koliko god mogu.
– Ne, mila, on sada ne može biti uz tebe. Ne dok ne stignu ti prokleti nalazi.
– Ali, kakve ja veze imam s tim? Što je mene briga za neko tamo dijete koje njegov otac možda ima s nekom ženom? Nisam ja to dijete, pa da ne smije... – njen pogled me u trenu skameni. Udari me flashback po sred nosa.
„ Lana Filipović? Ti si Lana?" Njegov šokirani pogled, rečenica da je možda još nekom djetetu loš otac, uzorak krvi, po krvi se toliko toga vidi i sva ta sranja.
– Ne! Ne! – ruke počnu da mi se tresu – Ksenija recite mi da nije istina!! – njoj se suza slije niz obraz.
– Oprosti Lano! Dijete žao mi je. Molim te oprosti, nisam htjela... – skočim sa kreveta uhvatim se za glavu. Ovo nije moguće, ovo nije istina. – Lano, nemoj mu reći. On te želi zaštiti, ne želi da patiš. – suze samo kaplju po mojim obrazima i udaraju od drveni pod – Mila, tako mi je žao.
– Kako zna? Taj čovjek! Kako zna da je možda...
– Ne znam sine, tvoja mu je majka valjda rekla... Nemoj Lano ništa nije sigurno. To sigurno nije istina. Milijun posto nije istina. – progutam bol i suze i stegnem šake, pa joj priđem.
– Neću reći Damjanu. Neću, budite mirni.
– Žao mi je mila.
– I meni, ali sada bar razumijem zašto je učino to što jeste. Boli ga.
– I previše.
– Kada će biti gotovi rezultati?
– Damjan kaže za tri dana.
– Hvala vam Ksenija. Hvala vam na svemu. – ona me privuče pa stegne ruke oko mene. Prija. Tako jako ovoga trenutka prija zagrljaj ove žene.
– Moram da idem.
– Lano, molim te, nemoj učiniti nešto loše. Tvoji su roditelji tvoji, to je sigurno, Ja vjerujem u to. On je samo parazit koji se hrani našom patnjom. – kimnem i krenem van. Iziđem i naslonim se na vrata, pa spuzam dolje i dupetom trucnem od hlani mramor.
– Jebat ću vam svima sve po spisku!