– Samo mi treba ta potvrda Maksonjo! Samo da mu je nabijem u facu, crk'o dabogda, skot. Samo da mu kažem da sam zahvalan Bogu što osim mene i Kikija nema više nikoga. Što je Bog poštedio svijet njegovih gena.
– Damjane, nemoj! – ostavi čašu na šank
– Nemoj što?
– Znam što sada misliš, i znam da u sebi proklinješ te iste gene, jer ih i ti nosiš. Nemoj! Ti nisi i nikada, ali nikada nećeš biti kao on. Ni sličan. Ni da te snađe sva muka ovog svijeta, ni da se bilo što dogodi. Zato nemoj. Ne krivi sebe što ti je on otac. Ti tu nisi kriv. Možda bi trebao, kažem „možda" kada sve to bude gotovo, kada opet budeš bio sretan s Lanom, da mu pored nabijanja potvrde na nos, poželiš miran odjeb iz vaših života.
–Ili da mu poželim brzu smrt?
– Ne. To bolje ne. Jer, znaš i sam da mu to ne želiš. Čitam ti u očima da želiš da se pati. Da iskija sve što je činio. Da oplače sve vaše suze i doživi sve vaše boli.
– Istina.
– Samo Dami, on umire. Za njega je kraj. Ti nastavljaš živjeti i dalje. Život je pred tobom. Još mnogo, mnogo godina. Ja te poznajem. Znam da je tvoja duša skroz pederski pink boje i da ćeš nekada, u jednom od perioda života, vjerojatno kada budeš imao svoje dijete, možda požaliti što ga nisi u miru poslao na onaj svijet.
– Što želiš reći Maksime jebo li te pas? Da trebam da mu oprostim za sve što sam propatio zbog njega? Da treba da zaboravim slomljeno srce moje majke? Njen upropašteni život? Moje prebrzo odrastanje? Nema šanse Makso. Nikada! Jok, ja!
– Ne, ne kažem to, ali ti ne znaš ni koliko će još dugo živjeti. Može umrijeti svaki dan. Samo ga otpusti u miru Damjane.
– Ne znam kako da to izvedem. – vrata se otvore i mala zvjerka uskakuće unutra. Kako cupka sve joj repić odskakuje, pa razvuče osmijeh, prikrpi se uz Maksu i cmokne ga.
– Hej tipovi, kak' ste danas?
– Bok čivavo, što ima? – upitam, a ona uvrne nosom
– Čuj Damjane, sredila sam stvar s Lanom.
– Stvar? Kakvu stvar? – oni se pogledaju
– Rekao sam Tihani da namami Lanu da da krv što prije. Tako će ona doći do uzorka, a da nitko ništa ne zna. – mala kimne glavicom
– Zbilja? I?
– Pa, idemo ujutro u kliniku to obaviti. Tamo mi radi jedan frend sa faksa, sve sam riješila s njim. On će preuzeti uzorke i riješit ćemo to brzo.
– Mala, hvala ti, ne znam što da kažem.
– Ništa. Sve je u redu. Žao mi je Damjane zbog svega toga, radim ovo i zbog tebe i zbog nje. Od mene nikada neće saznati za ovo. Kakav god rezultat bio. Bilo bi mi jako teško kada bi nalazi bili pozitivni. Jako. Veoma. Volim je i previše i njena bol bi me slomila. I tvoja također.
– Ne želim razmišljati o takvom ishodu čivavo. Rekao sam Željku, ako slučajno, ne daj dragi Bože nalaz bude pozitivan, neće joj prići nikada. Ni blizu. Ona neće to saznati, a ja ću se povući, i riješit ću stvari na svoj način.
– Ostavit ćeš ju?
– Pa, jebote sav svijet!! Ne, spavat ću sa sestrom! Nisam toliko munjen!
– Ali, voliš ju! – kako to izgovori ja se ukočim – Ma, što je? Poreći ćeš to?
– Pa, ne, mislim da. Koji vrag? Kako misliš „volim ju"? Pa, skupa smo kojih deset dana jebote. Ne mogu je zavoljeti za tjedan dana.
– A, ne možeš? To tvrdiš ili to zbilja misliš?
– Mala, ti si luda! – otpijem piće, pa se zagledam u čašu
– Damjane, priznaj si. Voliš Lanu i gotovo. – a, sveg mu sranja. Protrljam glavu rukama, pa izdahnem.
– Ajd u kiću, volim ju. Volim ju! – njih dvoje se nasmiju od uha do uha, a ja promijenim sve i jednu boju u licu. Jesam li ja to upravo sada rekao da volim Lanu Filipović? Jesam li ja to sada prvi put u životu shvatio da nekoga volim? Sve te jeblo drago!
– Vidiš, samo je trebalo sebi da priznaš doktore. Samo da priznaš da je voliš i već se drugačije osjećaš.
– Ovo nije normalno.
– Normalno je Damjane. Pogledaj samo oko sebe. Vidi nas. Ne treba ti nikakav drugi dokaz da ljubav može doći u trenu. Netko je traži cijeloga života i ne nađe ju, a nekome se desi u trenutku. Vas dvoje kao da ste rođeni jedno za drugo. I karakterom ste slični, i što se tiče osjećanja i svega. Ni ona ne bi priznala sebi isto kao ni ti da te voli, ali ja znam da te voli. Nikada se nije tako ludo ponašala s nekim tipom. Nikada nije bila tako očarana nekim kao tobom. Jednostavno ste se savršeno spojili kao dva dijela slagalice. I sretna sam zbog toga. Sretna sam zbog nje. I zbog tebe. Zato ću učiniti što mogu da pomognem. Ne želim da itko pati. Svima nam je toga preko glave. Zaslužili smo da nam malo sunca grane, zar ne.
– Jesmo jebote. Svi smo sjebani i moramo se konačno trgnuti i krenuti naprijed. – Maksim mi stegne ruku – I ti Doco. Moraš pustiti to sve k vragu. Znam da te boli, ali kada on umre s njim pokopaj sav svoj bol koji ti je zadao. Počni da živiš novi život, bez njega u njemu.
– Bilo bi to lijepo. Da se može.
– MI ćemo biti uz tebe. Mi ćemo ti pomoći Damjane. Vidjet ćeš Lana nije njegova kći i kada to budeš imao napismeno, ništa te neće sprečavati da budeš sretan s njom. Da stvorite nešto svoje. Da prestaneš da budeš doktor Kurvić i budeš doktor Krunić. Čovjek doktorice Lane. Jer želiš to, znam da želiš.
– Više od ičega!
– Onda, što se brineš. Sve će biti dobro. Skupa ćemo pregurati što god treba. – ustanem pa ih oboje prigrlim
– Hvala vam djeco draga. Zbilja ste mi suzice izamamili. Što bih ja bez vas?
– Ništa za to. Čemu služe prijatelji nego da dijele i dobro i zlo.
*****
Virim kroz prozor kao neki voajer. Čuo sam da je Toša dovezao mamićku. I moram malo da bacim okicu.
Stiv mi je u rukama, Thor prede na krevetu, razvalio se rođo spavajući. Tole otvori vrata bendže gospođi koja još sjedi unutra, pa joj pruži ruku. Ijao, kavaljer stari, ma Todor je čovjek pun manira, kulturan, fin, u isto vrijeme zajebant, i vrag kad treba braniti svoje. Volim te njegove osobine i znam da mojoj staroj treba baš netko takav da je čuva od tuge i crnih misli. Ona prihvati njegovu ruku, pa iziđe. Stanu jedno spram drugog, a ja već skakućem kao zec. On drži njene ruke u svojima pa se sve glede kao dva psića.
– Ma poljubi je Tole, jebo te pas! Daj, hajde jesi li ti šmeker ili nisi? – sve navijam tiho, dok Stiv sklapa okice i počinje da dremucka. Ona se samo nasmiješi i nešto progovori, a on uzme njene ruke koje drži, i poljubi jednu, pa drugu. Ja se sav raspilavim, a i stara. Zagrli je, ona ga cmokne u obraz. Jedva joj pusti ruke, a ona krene u kuću. Zavučem se više iza zavjese, jebeni špijun, gledam ga dok sa osmijehom prati njene korake, i tek kada ona zatvori vrata, on skrene pogled. Protrlja lice rukama, zatim i glavu, pa se nasmije. Krene u auto, pa pogleda prema mom prozoru. Ne da mi vrag mira, otkrilim zavjesu, namignem mu i dignem palac u zrak. On se nasmije i odmahne glavom, pa sjedne u auto. Ma, bravo Tošo zmaju. Šiknem Stiva u fotelju pa se kao ono sav napola pospan sjurim niz stube. Ona u kuhinji sipa vodu.
– Hej sine!
– Hej draga majko. Kako je bilo na spoju?
– Nije to bio spoj Damjane.
– Ak' ti tako kažeš. I kako je bilo na „ne spoju"? – ona obori pogled, pa se zasmijulji
– Lijepo. Jako lijepo. Za dvoje nesretnika odlično čak.
– Je li Toši jezik oprao pod kad te video?
– De, ludo jedna, kakav jezik, kakav pod.
– Znači jeste.
– Pa, rekao je da sam jako lijepa. – bravo stari – Damjane, izaći ću opet s Todorom, nadam se da ti to ne...
– Ni u ludilu! Rekao sam ti. Ja navijam za vas. Želim da budeš sretna. Volim vas oboje. Trebate jedno drugo.
– Znaš da u našim godinama opreza nikad dosta. Ako nešto krene po zlu to bi nas dotuklo oboje. Ne mogu se upuštati u zajebanciju s osjećanjima Damjane.
– Meni pričaš stara. Ne brini bit će sve ok. Todor je divan čovjek i treba mu divna žena, a to si ti stara koko. – ona sjedne kraj mene, pa mi pomiluje obraz
– Kako si ti? Kako je Lana?
–Bio sam sa Željkom. Ujutro ide izvaditi krv, a Tihana će dobaviti Laninu. Uradit ću taj test i odmarširati ga sa ovog svijeta!
– Valjda ćeš nekada imati snage da mi oprostiš što se nisam mogla boriti s njim. Što nisam imala snage da ga vratim i da ga zadržim.
– Stara... Ništa ja tebi nemam oprostiti. Ti si dala sve od sebe. Ako ti njemu nisi bila dovoljna, takva divna na sve načine, ti za to nisi kriva. On je loš. On je otpad. Drago mi je što nisi imala snage da se boriš za njega, sa svim ostalim ženama. Što će ti takvo zlo u životu. Istina, napatila si se kao Isus, ali imala si nas. Imala si mene i ja sam imao tebe. Uvijek. On je samo bolest. On je bio kukolj koji je umalo pokvario ostalo žito. Dokazala si stara da si mogla sama i zbog toga si ti moja kraljica. Neka kaže što god tko hoće, ja svoju majku volim više od sebe samog. Zbog tebe sam sve što jesam. Sve si mi ti to omogućila. U najtežim vremenima obasipala si me ljubavlju i ja sam se zakleo stara da ću ti to cijeli život vraćati. Istina, nekada sam zatrpan poslom pa se ne vidimo par dana, ali ja te uvijek isto volim i želim da budeš sretna. Volim što si ovdje i što te Kiki tetoši. Kada prođe ovo sranje ti i ja, Lanče i malci idemo negdje daleko. Idemo slaviti život, ljubav, obitelj. Što kažeš? – ona me samo zagrli i ljubi mi obraze.
– Volim te sine! Ti si moje najveće blago!
– Možete malo sačekati ovdje gospođice. Prozvat ćemo vas za koji minut! – sjednem na stolicu, dok Tihana ode unutra. Ona će prva obaviti sranje, pa ću ja za njom. Dohvatim neke novine, pa prelistam. Glupost. Da mi je da obavim ovo sranje i idem se vidjeti s Damjanom. Već sam sva na iglama, kao da mi treba fiks. On jest moj fiks. Ne vjerujem da ne mogu više izdržati ni dan, da ga ne vidim, da ga ne osjetim kraj sebe. Kako sam se strašno navukla na njega, to riječima ne mogu opisati. Uvijek mi se sviđao i nije me bilo briga što je kurvar ni što je kresnuo pola države, samo sam uvijek nekako mislila da ja nisam njegov tip cure. Žene. Ljubavnice. Čega god. Mislila sam da se on drži onih cura koje se same bacaju pred njega i da me ne bi baš držao za rukicu. Kad vidi ovo! On tako lijepo govori o meni, ima prema meni neka sasvim drugačija osjećanja nego prema ostalim ženama, mene je prvu pustio u svoj krevet i rekao majci da sam joj snajka. Osmijeh mi oboja usne, to tako godi. Sve mi neki leptirići lete po stomaku kada mislim na Damjana Krunića. Kada pomislim da ću opet ljubiti njegove usne, da ću mu biti blizu. Totalno sam prolupala i totalno sam se zacopala.
– Možete pričekati malo! – sestrin glas me trgne pa se vratim u stvarnost –Prozvat ćemo vas ubrzo. – čovjek sa štapom u ruci priđe, pa se nekako uglavi u stolicu i sjedne. Nasmiješi mi se, a ja uzvratim.
– Dobar vam dan gospođice. – kaže, pa nakrivi glavu – I vi čekate da vadite krv?
– Nažalost da. – okrenem očima– Sistematski plus vađenje krvi, uzorak urina, i svašta još nešto. Nisam baš ljubitelj igala i toga da mi netko uzima krv iz tijela.
– Ah, što ćete, sve se uvijek saznaje iz krvi. Čudna je to tekućina. Teče našim venama, venama naše djece, pa i njihove djece i tako na neki način mi nikada sasvim ne umiremo.- gledam ga i na tren me podsjeti na Damjana. Jesam prolupala, sad ga vidim i u starcima.
– Da, ali krv se miješa. Naša sa krvi onih s kojima odlučimo imati djecu. Nikada nismo sasvim prisutni u našoj djeci. Oni dobiju od oboje.
– Istina. Imate li vi djecu? – upita pa se nasmiješi
– Ne. Ne još. Možda jednog dana. Kada nađem pravog čovjeka koji bi bio dobar otac mojoj djeci. Danas je to teško naći. – on obori pogled
– Ja imam dva sina. To su divni ljudi. Šteta pa ja nisam znao da im budem dobar otac. – e jebi ga sad – Zato sam sad ovdje, jer sam bio loš otac, a možda sam isto tako loš otac još jednom djetetu.
– Pa, žao mi je gospodine, što da vam kažem. – on se sav skenja – Moj vam je savjet da prije nego napustite ovaj svijet, ono, mislim prije nego jel' svi umremo, nećemo živjeti vječno, kažete svojoj djeci da vam je žao što niste bili dobar otac. Znate kako, nikada nije kasno i nikada nije krivo vrijeme da se neke stvari isprave. – on se nekako tužno nasmiješi. Jebi ga, što ti drugo mogu reći, loš si čovjek i gotovo, ali možda ako se pokaje, tko zna. Možda mu djeca i oproste. Vrata se otvore i sestra iziđe.
– Lana Filipović, možete unutra. – ustanem pa spazim da me čovjek šokirano gleda
– Lana? – on upita – Ti si Lana Filipović? – a, koji vrag?
– Glavom i bradom. – kažem, a on ustane. Pogled mu je iznenađen i uplašen u isto vrijeme.
– Idemo gospođice što prije uđete prije ćete biti gotovi. – sestra me opomene – Vi gospodine Kruniću sačekajte još minuticu da iziđe pacijent iz kabine broj dva. – Kruniću? Ma ova se šali! Obrve mi se same smrknu kad shvatim da je ovo nitko drugi nego Damjanov otac.
– Pa, sram vas bilo! – samo to izgovorim i uđem unutra. Bolje da ga ne vidim kada iziđem odavde!