– Bio je ovo dug dan Irenče moje milo! – skinem mantilče, i objesim ga na vješalicu.
– Vjerujem doktore da jeste. Puna čekaonica od jutros. Nedostajali ste curama.
– Naravno da jesam. Pa ne mogu one bez mene.
– A, ni vi bez njih moj doktore. – nasmijem se i odmahnem glavom. Da samo znaš kako sam se za tri dana odvikao svega moja Irena ne bi ništa govorila. Da znaš kako sam se zaljubio kao tele i kako me rođeni otac sjebao po tko zna koji put, da u ovom trenutku ne znam uopće kako se osjećam.
– Doktore Kruniću? – jebat ga izgleda da sam odlutao – Jeste li dobro? Odlutali ste nekuda.
– Je, je, istina. Dobro sam. Prvi dan na poslu nakon godišnjeg je uvijek najteži.
– Istina. Ipak, eto prođe. Gotovo za danas. Idite doktore kući, malo na kupanje, sutra smo popodne pa će biti manje gužve. Ja ću ostati završiti ove papire pa gibam i ja.
– Važi mala, duša si. Što bih ja bez tebe?
– Našli bi drugu sestru, bar to danas nije teško.
– Ma, meni si ti naj! – namignem joj, pa uzmem torbu i krenem. Mobitel mi zazvoni. Lana. Jebem ti.
– Damjane? – nisam se još ni javio jebote, ala je brza – Hej!
– Hej mala djevojko, kako si! – kažem, a znam da sam govno jer je nisam uopće zvao. Nisam mogao. Jednostavno u onom stanju nisam mogao da joj pogledam u oči.
– Pa, gdje si ti pobogu? Jesi nešto ljut na mene?
– Ne. Naravno da ne ljepotice moja. Molim te oprosti mi, Nakon susreta sa... Sa onim tipom nisam imao snage za ništa. Iscijedio je iz mene zadnju kap normalnosti. Bio sam totalno lud cijeli dan. Nisam ti želio takav na oči.
– Damjane, trebao si me zvati. Ako ti je trebao razgovor, znaš da sam ja osoba za to.
– Znam srećo moja, ali zbilja nisam htio da ti idem takav nikakav.
– Vidimo se danas? Gdje si uopće, sve nešto odjekuje?!
– Taman sam završio s poslom. Još sam u ambulanti.
– Ah, gotov godišnji. Mora da su ti se cure obradovale. Stigao Doca, stampedo u čekaonici.
– A, što da ti kažem srećo, koke me obožavaju.
– Muda ću ti zavrniti Kruniću!
– Uh, mala to tako divno zvuči kada ti to kažeš. Odmah dobijem želju da to učiniš.
– Jebo te ja, budalo jedna. I što kažeš vidimo se danas ili ne? – a, jebem ti. Što da joj kažem? Ako se vidim s njom neću moći izdržati da je ne izljubim cijelu, da se ne raspadnem pod njenim rukama, a ne mogu to učiniti. Ne dok ne budem znao istinu.
– Žao mi je mala, zbilja, ali ne mogu. Oprosti ljepotice, najradije bih se zalijepio za tebe kao čičak, ali imam obaveze koje ne mogu otkazati.
– Ok. – ona nekako tužno odgovori, a ja se sjebem totalno. Želim biti s njom više nego zraka disati, ali ne mogu. Ne mogu.
– Čuj srećo, sutra te vodim na kavu. Druga sam smjena. Možemo ujutro negdje ako si za? – sigurnije je ujutro. Popit ćemo kavu negdje u masi. Neće biti seksa. Neće biti drpanja, neću griješiti.
– Može. I ja sam sutra popodne.
– Super onda mala. Vidimo se.
– Jedva čekam. Damjane...
– Reci mala.
– Zbilja te jedva čekam vidjeti.
– I ja tebe. Ono, zbilja. Vještukaro! Totalno si me uvračala. – ona se nasmije.
– Da samo znaš šećeru!
– Vidimo se mala ujutro. – prekinem vezu, strpam mobitel u džep. Sjednem u auto pa se sav sjeban time što odbijam ovu ljepoticu, dofuram do kuće. Uletim kao uragan. Kiki stane na sred sobe, pa mi bez riječi cimne očima sa strane. Pogledam, a mamićka se skockala. Hlačice i neka košuljica boje breskve, cipelice sa malom peticom i kosa podignuta šnalom. Zinem kao štuka. Bože, i zaboravio sam koliko mi je majka lijepa kad se skocka. Mislim, ona je uvijek lijepa, ali kad se spremi ovako stara je prava ljepotica.
– Opa, maco! – kažem, a ona se nasmije, pa poravna oblekicu – Pa, Kikiću kakva je ovo mačka ovdje? Odakle je ova kraljica došla u naš skromni dom? – ona već počinje da se rumeni.
– Joj, sine, de nemoj me zezati. – priđem, pa je cmoknem.
– O, svega mu pa je li to La Coste moja nosina miriše? Pa, stara moja kuda si se tako picnula, ako smijem pitati?
– Pitaj je, pitaj! – Kiki navija iza mene.
– Kristijane rekoh ti već da ne praviš toliku buku oko toga. Ništa to nije. – čekam odgovor dignutih obrvčina.
– Todor me pozvao na kavu. I u šetnju. Malo da se družimo. Ništa, Damjane ne beči oči, ništa nije. Samo kava i druženje, ok. – ma osmijeh mi kao Pariška kapija, jebem ti sve. Bravo Tole, legendo svjetska.
– A, Tole, znači. Pa, dobro, dobro, ništa nije. Ako ti tako kažeš.– ona kimne – Ako ti želiš da vjeruješ da je to samo kava i druženje, onda ok.
– Što to treba da znači?
– Stara, Todor mi je oduvijek kao otac. Ti si mi majka, ženo pobogu. Sami ste oboje, vi trebate jedno drugo kao riba vodu. Kao ptica nebo. Kao suha zemlja kišu, razumiješ. On godinama nije našao ženu za sebe, ti godinama čovjeka za sebe. Vi ste savršen par stara moja. Kako se to ranije nije dogodilo, život bi nam svima bio totalno drugačiji.
– Damjane, Todor je Maksimov otac sine, otac tvog najboljeg prijatelja. Ne bi bilo u redu...
– Bilo bi! Bilo bi najviše u redu na svijetu. Ništa ne bi bilo više u redu od toga. Od tebe i Todora skupa. Nemoj stara da se opireš ako stvari između vas krenu u tom smjeru. On je stvoren za tebe Ksenija. – ona teško proguta, pa mi stegne ruke.
– Damjane... Žao mije zbog svega sa Željkom. Nisam mogla naći prave riječi sine. I ne brini! Bog će biti na tvojoj strani. Ne bi ti on dao da osjetiš ljubav, a da je ona pogrešna. Lana je žena za tebe sine, i bit će tako. Obećavam ti. Neće njegova zloba tebe uništiti. To što je činio, Bog mu neće oprostiti, ti nikada nisi činio loše, tebe može samo nagraditi. Bit će sve dobro sine. Hoće.
– Nadam se. – začujem auto, stigao je mačak Toša – Stara, kočija je stigla. Hajde, idi na kavu, idi se podruži sa Tošom. Nećemo te čekati, ali nemoj baš u sitne sate da dođeš. – ona se nasmiješi – Lijepa si kao anđeo, oborit ćeš Tošu s nogu.
– Bogami hoće – Kiki se nadoveže.
– Dečki, nemojte me zezati, ionako mi je neugodno.
– Samo idi stara i lijepo se provedi. – cmokne me, pa cmokne i Kikija, nasmiješi se i iziđe. Jebote, kako me sretnim učinila ovim. Samo neka ide moja kraljica. Neka se malo zabavi.
– Govance malo, gdje su mi junaci? I otkud to da si doma? Mislio sam da dolaziš u pet.
– Tvoje odvratne mačkurine su izišle jutros i još se nisu vratili. Mislim da bi trebao da ih naučiš da se ševi u Veljači, a ne svaki dan.
– Jedi govna mali, neka ševe kad ih volja. Prosto su neodoljivi kao i njihov vlasnik. – on napravi facu bljuvanja – Čuj mali, uzmi mobitel i nazovi onog šljama.
– Zašto?
– Nazovi ga, neka se za sat vremena nacrta na rivi. Želim razgovarati s tim gadom.
– Idem i ja.
– Nema potrebe.
– Neću te pustiti da ideš sam da se vidiš s njim. Ne želim da ga udaviš i završiš u bajboku.
– Ne brini. Neću. Znam se kontrolirati. Hajde mali, zovi ga, što prije se riješim smrada to bolje. – on udahne duboko, izvuče mobitel iz džepa i pozove ga. Čekam da završi, pa ustanem i krenem gore.
– Damjane što ćeš s njim? Što ćeš učiniti?
– Ništa. – kažem i popnem se gore – Samo ću mu pustiti malo krvi!
– Ne znam što se dogodilo kada se Damjan video s ocem, mala, ali rekao je da je bio zbilja u komi nakon toga. – Tihana nam naspe kavu, dignem noge na tabure, zapalim cigaretu.
– Lano, Maksim mi je rekao da se Damjan olešio kao stoka taj dan. Mislim nakon što se sastao s ocem. Nešto se dogodilo s njima i on nije baš dobro podnio.
– Što?
– Ne znam. Uglavnom, njih dvojica nikako ne mogu skupa. Damjana i Kikija je otac ostavio kad su bili maleni, i on mu to nikada nije oprostio.
– Pa, jasno da nije. Ni ja ne bih. Kakav to čovjek ostavlja ženu i dvoje male djece i ode s nekom drugom. Razumijem da ženu možeš ostaviti, ali hej svoju djecu?! To su tvoja djeca čovječe.
– To je grozan čovjek Lana i tu nema priče.
– Žao mi je što Damjan nije nazvao mene. Bila bih uz njega. Zbilja bi.
– Znam zmijo, i vjerujem da bi mu pomogla svojim savjetima. Dobra si kada su te stvari u pitanju.
– Ma, sereš? Ja mislila da sam se školovala da budem čistačica, a ne psihijatar.
– Ozbiljno, da nije bilo tebe, svo ovo vrijeme, ja bih bila luda. Ti si odigrala vrlo veliku ulogu u mom oporavku Lana.
– Tebe je Maksa oporavio totalno!
– Pa, jeste, ali ti si bila tu za mene. Uvijek. Bez pitanja. U svako doba dana i noći. Hvala ti za to.
– Zahvalila si već curo. Pusti to k vragu.
– Čuj Lanče, nešto sam razmišljala, kada si zadnji put imala sistematski? – otkud sad to pitanje?
– Što pitaš?
– Ne znam, nešto mi palo na pamet. Ja idem sutra, pa možda, da idemo skupa, ako nisi dugo išla.
– Pa, ima već, a jebat ga pa skoro godina.
– Hoćeš ići sa mnom sutra prije posla?
– Neću da mi vade krv. Mrzim to.
– Daj ne budi mlakonja mala. To je samo mala iglica. Krv pokaže puno toga, a lakše ti je kada znaš da si zdrava, zar ne?
– Pa, jeste. Ok, idemo sutra. I ti se sjetiš svakavih gluposti mala.
– Brinem se za tebe. Ti si mi naj frendica.
– Sutra idem na kavu s Damjanom. Neobično mi je to.
– Što?
– Nekako ne znam kako da se ponašam s njim, ako ne mogu da ga čerupam. – ona se nasmije.
– A, majke ti, jadan čovjek.
– Ma, što jadan, on u tome uživa.
– Morat ćeš biti pristojna doktorice Lano. Ne smiješ na javnom mjestu čerupati doktora Kurvića.
– Nije on doktor Kurvić. On je moj doktor Kurčić!
– Budalo! – počnemo da se smijemo kao dvije lujke. Jebeš mi sve nekad stvarno nisam normalna.
Gledam ga kako šljapa po rivi. Sjedim na klupi, grizem nokte, noga mi sama odskakuje. Dođe do mene, pa sjedne bez riječi.
– Damjane!
– U redu Željko! Ujutro da se nacrtaš u ovoj klinici. – pružim mu papirić – Tu će ti izvaditi krv i čim dobijem Laninu napravit ćemo test.
– Damjane, ja nemam novac za to.
– I ne treba ti. Ja ću sve riješiti. I to ne zbog tebe. Nego zbog nje.
– Ti je poznaješ?
– Lana je moja djevojka jebo te pas. – on se izbeči.
– Nemoguće. Damjane, pa ako je ona moja, onda ti i ona...
– Nije tvoja! Nije! Razumiješ me. I test će to dokazati. I sve dok ne budu gotovi rezultati nećeš joj prići. Nećeš je tražiti, nećeš uopće pitati za nju, niti pričati o njoj.
– Ali...
– Ništa ali! Nema ali! Ako, ne daj dragi Bože ona ispadne tvoja, nemoj da ti je na to malo ishlapjele pameti palo da joj to kažeš. Nikada, ali nikada Lana Filipović neće saznati da njen otac možda nije njen otac, je li to jasno!
– Želim je upoznati!
– Želiš da te ubijem kao psa?
– Damjane...
– Ništa Damjane! Uradit ću taj test samo da ti dokažem da žena koju v... – ajd u kurac – Da ta žena nije tvoja. Kada stignu nalazi pokupit ćeš svoje mršuljavo dupe i odjebati iz grada. Odjebat ćeš od nje, od mene i Kikija i nestati kao da nikda nisi ni bio ovdje, jasno!
– Damjane, ja umirem!
– Za mene si mrtav od onog dana kada si otišao Željko. – kažem, ustanem, stavim naočale – Ujutro u 8 da si tamo! Ni minute kasnije! – ostavim ga i krenem prema Maksinom kafiću. Jebo ga pas, trebam piće!