– Sve ću ti ovo jednog dana naplatiti mali smradu. Sve, jes' me čuo? – sjednem za stol, a on sjedne preko puta.
– Savjest ti ne bi dala mira da si postupio drugačije Damjane.
– Savjest? Koja kurčeva savjest? Što je to? To je sigurno nešto što se nasljeđuje od oca, a pošto naš to nema, vidiš izgleda nisam nasljedio ni ja.
– Znam da činiš ovo samo zbog mene i zahvalan sam ti. Znam da si uvijek sve činio zbog mene. Ne želim da misliš da sam nezahvalan za sve žrtve koje si podnio zbog mene, jer nisam, zahvalan sam ti uvijek i zauvijek, samo rekao sam ti. Jednostavno ne mogu. To je valjda taj zov krvi. Ti si više na mamu, ja valjda na tu budalu, jednostavno ne mogu naći riječi da opišem kako se osjećam.
– Dobro je mali. Ne trebaš ih tražiti. Razumijem te ja. – skrenem pogled ka vratima, i ugledam ga kako ulazi. Mrak mi padne na oči. Ide kao prokleti starac, kao da ima duplo više godina nego što zapravo ima. Oslanja se na neku štaku, sav se skurcao kao ojebina. Da mi je netko rekao, ne bih mu vjerovao. Ni sjena čovjeka kakvog se sjećam. Samo su oči ostale iste, plave poput mojih i Kikijevih, i kosa iste boje kao naša, ali tjelesina kojom se uvijek dičio sada je nestala i ostao neki prcmoljak od čovjeka. Kiki skrene pogled, ali ga odmah ne skonta. Kako ponovno pogleda, vrati pogled na mene, a ja kimnem. Kao da nije bio siguran da li je to zaista čovjek kojeg čeka ovdje. Osam godina ga nismo vidjeli. On skoči sa stolice i ostane stajati u mjestu. Kljakavac polako priđe ne puštajući štaku. Ostanem sjediti. Stane ispred nas, a suze mu orose oči. Ništa ne govori nitko od prisutnih, a Kiki ne izdrži, pa ga zagrli. Okrenem očima i odmahnem glavom.
– Kristijane! – kaže dok ga grli i šmrče. Gleda me preko Kikijeva ramena, pa skrenem pogled. Ne mogu ga gledati svega mi i takav nesretan me nervira.
– Što ti se dogodilo? – Kiki upita, pa mu izvuče stolicu da sjedne. Kako spusti kosti na nju, tako me pogleda.
– Damjane...
– Za tebe sam doktor Krunić. Ne može mene svatko zvati imenom.
– Sine, nemoj da si takav. Nisam te video...
– Pa, tko je kriv za to!? – dreknem, pa se stišam – I nemoj! Svega ti ne zovi me sinom! – stegnem šaku, i udahnem duboko – Ovdje sam samo zbog brata kojeg volim više od ičega. Samo da bih njemu ispunio želju. Nisam ovdje zbog tebe, jer ni ti nikada nisi bio nigdje zbog nas. Nikada nas nisi trebao i što god da želiš, ja neću. Razumiješ! Pošto vidim da te đavo uzeo pod svoje, ako ti nekim slučajem treba neki organ, na nas možeš da zaboraviš. Ne dam sve i da crkneš sad, tu pred mojim očima. Ne dam ti ni dlaku s jaja, a kud išta drugo.
– Dami nemoj! – Kiki me utiša
– Reci što imaš i da se razilazimo.
– Što ti je? – Kiki ga gleda sažaljivo, a ja bih ga sad umlatio
– Više ni sam ne znam što nije. Sve je moj sine. – kad kaže moj sine, znači već vidim kako ga otresam o beton – Počelo je sa prostatom, pa otišlo na bubrege, pa se širilo redom. Jedva još koji organ da je zdrav. Pojelo je sve.
– Žao mi je! – joj Kiki sve te jebalo
– Što trebaš Željko? Jesi došao da te žalimo? Jesi li došao da nam ostaviš neka svoja dugovanja kad rikneš? Toga sigurno imaš, jer bogat nisi nikad bio. A, vjerujem da si i to što si nekada imao proćerdao na žene, kafane i lutanje. Jesam li u pravu Žeki? Jesam li? –on obori pogled
– Nisam došao po sažaljenje, znam ja tko sam Damjane, znam ja kako sam živio, znam ja koliko sam grijehova učinio. Evo vidiš sve i jedan mi se vratio. Ni jedan me nije zaobišao.
– Gubim svoje strpljenje i dragocjeno vrijeme. Govori! – on pogleda u Kikija pa mu stegne ruku. Ne mogu! Gledam tog čovjeka i vidim stranca, vidim godine odrastanja bez očinske ljubavi, vidim suze moje majke dok kroz bolove proklinje dan kada je otišao i ostavio njenu djecu samu. Kune ga dok se grči u bolovima i plače jer ako umre nitko se za nas neće brinuti. Dok on tu rosi oči suzama, ja samo vidim sve isplakane njene, moje, bratove. Sve zbog njega. Sve zbog ovog govna ovdje. Najednom skočim sa stolice, ne mogu više ni sekunde da sjedim kraj njega, moram otići.
– Damjane, sjedni molim te! – kaže, gledajući me tim kučećim pogledom – Molim te, ti si stariji, ti ćeš to znati riješiti. Doktor si ...
– Ne zahvaljući tebi seronjo!
– Znam. Znam, samo me poslušaj. Moraš znati, jer ja neću još dugo, a morate znati da niste sami.– Kiki digne obrve, ja naslonim dlanove na stol
– O čemu pričaš?
– Dečki, nedavno sam... Bio sam u bolnici u Splitu deset dana i kada su me otpustili morao sam u administraciju po neke papire.
– Ne razvlači!
– Dobro, dobro. Tamo sam naišao na jednu... Pa na jednu curu iz mladih dana. Odmah sam je prepoznao takva se ljepotica ne zaboravlja.
– Zbljuvat ću se.
– Kakve to veze ima s nama? – Kiki konačno prozbori.
– Ima, sine, ima. Kada me vidjela sve se pokrenulo. Dugo smo pričali i ona mi je otkrila nešto što me zbilja pogodilo, i zbog toga trebam tvoju doktorsku pomoć Damjane. Kao prvo nemam pare za to, a znam da ti to možeš srediti...
– Govori!
– Mirela mi je rekla... Rekla mi je da nikada nije bila sto posto sigurna da li je njeno dijete moje ili njena muža. – Isuse i svi sveti. Sklopim oči, zgrčim prste izgrebem drveni stol – Kada smo švrljali bila je vjerena, udala se mjesec dana poslije našeg rastanka. U isto vrijeme je bila i sa mnom i sa svojim mužem i nikada nije znala čije je dijete koje je rodila. Ja sam nestao iz njezina života kao i ona iz moga, i zato je cijeli svoj vijek šutjela o tome.
– Imamo brata?
– Sestru!
– Daj me nemoj! – Kiki spusti glavu pa je obgrli rukama– Ti se zajebavaš zar ne?
– Ne. Ne znam da li je to dijete moje, i želim da uradim taj test da budem siguran. Želim upoznati kćer prije nego umrem. Ako je ona zbilja moja kći.
– Nema šanse. Neću ti pomoći – kažem. – Ni pare nisu problem, ni testiranje, ali ne. Neću toj ženi upropastiti život. Ne želim da zna kakvo smeće joj je otac. Kakav god da je bio onaj kojeg je cijeli život imala, bio je dobar. Bio je savršen. Ne daj Bože da zna da si je ti napravio. Da se stidi do kraja života.
– Damjane...
– Nećeš! Razumiješ li me? Nećeš upropastiti više ničiji život. Ni njezin, ni njezinih roditelja. Ako cijeli život njen otac vjeruje da to jest, tako će i ostati. Jasno? Ni u ludilu Željko. Nema šanse.
– Umrijet ću neću svoje dijete upoznati!
– Pa umri gade, imao si cijelog života dva sina koja nisi upoznao. Mi smo tvoja jebena djeca govno jedno, nas si odbacio, sada bi pred smrt da upoznaješ neko za koje nisi ni znao da postoji.
– Možda ona i nije moja, ali ako jeste, želim znati.
– Zašto? Da je ubaciš u testament? Što bi joj ostavio? Dug u kazinu? Račune za struju, vodu i komunalije? Jebi se Željko! Samo... M'rš!
– Znaš li kako se zove ta djevojka? Žena?
– Damjane, ona je tvoj par, ti je sigurno znaš...
– Varao si mamu oduvijek zar ne? Oduvijek gade! Proklet bio! – udarim rukom od stol, a Kiki se trgne
– Znaš li njeno ime čovječe, reci nam. – on pogleda u njega, pa u mene.
– Lana. Zove se Lana. Lana Filipović! – Kiki tresne u stolicu, meni koljena otkažu pa se skljokam i ja. Što? Što je on to rekao? Ne vidim, ne čujem, pred očima mi mrak.
– Damjane! Damjane, o Bože! – čujem Kikija, pa se povratim. Otresem glavom kao da ću time otjerati ovaj ružan san. Jer ovo jeste to, zar ne. Ovo ja sanjam, ovo se ništa nije dogodilo!
– Kiki...
– Žao mi je Dami. Tako mi je jako, jako žao. Oprosti mi. Nisam te trebao tjerati da ideš. – uhvatim se za njegove ruke kao da se vadim iz ponora.
– Kiki... – pogledam oko sebe, nema ga. Otišao je, ili nije ni bio ovdje? – Jesam li sanjao?
– Nisi brate. Nažalost nisi.
– Gdje je...
– Otišao je. Rekao sam mu da ide. Da je to bolje za njega. Otjerao sam ga. Oprosti Damjane.
– Rekao je...
– Znam. Znam što je rekao. – on me stegne uz sebe i grli me, dok sve u meni jauče
– To nije istina, zar ne. Nije istina Kiki. Ona nije njegova. Nije!