– Joj mačkice da znaš da mi je tvoja nježna ručica bila potrebna ko jebeni melem na moj nagnječeni ponos. Ta luda žena zbilja nije normalna. Sad se osjećam preporođen. – ona odmahuje glavom dok oblači svoje uske hlačice, a ta guza totalno me potjera da ustanem i zgrabim je ponovo. Nema pojma koliko mi je ovo trebalo. Koliko mi je trebalo da se izgubim u njoj da je osjetim pod svojim rukama. Kada je javila da je stigla i da želi da me vidi nisam ni minute čekao, nego sam uskočio u auto i odvezao se k njoj. I eto nas proveli smo noć skupa, najljepšu noć u mom životu. Ne serem kad to kažem, jer znam da to kažem JA, najveći kurvar na ovom dijelu države kojem je svaka noć bila odlična dok ih je trošio na lijepe žene. Od kada sam osjetio ovu ženu pod svojim rukama, od kako me ona digla do neba, ne mogu zamisliti da diram neku drugu. Ne mogu se zasiti nje, njene ljepote, njene ludosti, njenog tijela. Ona je kao najjača droga, opila me i zaludila za jedan dan.
– Damjane, pa moram da idem, zakasnit ću na sastanak. Nisi fer uopće. – vučem je nazad, znam da bi najradije ostala sa mnom, a pošto sam govno ja ću je na to i nagovoriti
– Ma daj Lanče, kakav sastanak, evo mi ovdje sastančimo od sinoć, jasno ti je da su ti sastanci ono beskonačni, otegnu se k'o muda u kamile, pa vjerujem da ti je bolje da produžiš ovaj ovdje sa mnom nego da ideš tamo gdje te smaraju. Kamile. S mudima do poda. Dosadni. Sastanci. Znaš. – moje su ruke svuda po njoj, a ona uživa u tome. Znam da mora ići, ali ja sam gad i jebe mi se živo, na godišnjem sam imam vremena za sve, pa ću da je na sve moguće načine zadržim ovdje, u krevetu, cijeli bogov dan. Ne može ona meni odoliti, skače mi na kukove i već me obara poljupcima, pa samo koraknem unazad i trucnem na krevet skupa s njom. Joj doktorice Lano, pa ti si rođena za mene. Mobitel mi zazvoni i prekine ovaj užareni trenutak. Ona se odvoji od mojih usana.
– Ma nek' zvoni tko ga jebe, ja sam na godišnjem. – puštam mobitel neka zvrnda, pjesma je dobra pa neka samo ide.
– A, možda bi se trebao javiti, netko je uporan, a ja zbilja moram ići Damjaneee... – uporno se pokušava izvući iz mojih ruku.
– Ma ti moraš samo da se ponovno svučeš mala moja, da legneš i da uživaš. Ništa drugo ti danas ne moraš.
– Neki moraju raditi manijače i zaraditi za život. Nisu svi dobro potkoženi kao ti.
– Ma što kenjaš mala zvjerko imaš privatnu ordinaciju, ništa tebi maco ne fali.
– Daj se više javi na taj mobitel, nesitu jedan. – okrenem očima, pa dohvatim jebeno zvrndalo. Todor.
– Ej, Todore, Tole, Tošo, gdje gori? – sad mi bi žao što sam ga pustio da čeka.
– Damjane, sine, oprosti što smetam.
– Ma samo reci stari. Mala je baš malo odahnula, ne smetaš. – osjetim udarac u tikvu, a ona uvrće nosom.
– Čuj sine, trebao bih uslugu. Nije ništa strašno, ne brini.
– Stari i da treba nekog koknuti, za tebe ne bi bilo problem.
– Iju, pa otkud to?! Nije, nego, slušaj. Kupio sam poklon Maksimu. Veliki. I želim ga iznenaditi i volio bih kada bi bio uz njega tada. Ono, ti i da nađeš Tihanu, nekako bih volio da budete tamo tada.
– Tamo? Gdje?
– Znaš onu stazu na terenu prema Viru?
– Da...
– Možeš popodne doći tamo s njom? Ono, zvao sam i Marinu i Igora, mali je našao zamjenu, želio bih da njegovi prijatelji budu tamo.
– Stari nemam pojma što si smislio, ali pristajem. Ako je za Maksonju, ima da se nacrtamo tamo. Svi.
– Joj sine hvala ti. Znam da mogu uvijek na tebe računati.
– Vidimo se stari. – šiknem mobitel na ormarić, pa je zgrabim oko struka – Mala, moraš mi naći Tihanu. I odjebi taj sastanak, ostani sa mnom, totalno sam lud za tobom.– kažem to i jebo me pas i mislim to i ništa ne bih volio više nego da mi uzvrati.
– Pa tko me natjera da se s tobom spanđam jebem li ti dan?! – psuje me, pa dohvati mobitel iz torbe – Halo Andrea, Lana je. Sorry, ali morat ću pomjeriti sastanak za sutra. – nasmiješim se pobjednički, a ona mi pokaže srednjak.
– Obožavaš me priznaj! – kažem pa se bacim na krevet i pošaljem joj pusice. Ona bijesno uvrće nosom, pokazuje mi da će da me udavi, a onda mi namigne i obliže se. E, jebi ga Tole malo ćeš da sačekaš, čika Damjan mora malo slatkog pobrstiti.
Otišla sam s Damjanom na tu stazu prema Viru. Pokupili smo Tihanu i bila sam prilično izenanđena kada sam vidjela tu veliku promjenu na njoj. Nije me bilo dva dana, a ona se iz gusjenice pretvorila u leptira. Ukratko mi je ispričala što se sve dogodilo, i zbilja, ali zbilja sam bila skroz luda. Neke stvari jednostavno moraju biti onakve kakvima ih Bog odredi i mi tu ništa ne možemo. Bog je htio da se krv na kraju ipak nađe i spoji, kroz smrt i novi život, ali obitelj Mladenović nakon mnogo godina opet je kompletna. Istina, bilo bi puno ljepše da su svi živi, ali Bog zna i nađe načina da ispravi makar donekle ono što su pogani ljudi zgriješili. Todor Mladenović u Maksimu sada ima oba svoja sina, a to je nešto što treba cijeniti. Damjan je vrlo dobro podneo Tihanino društvo i to me začudilo, jer znam da misli da je luda što se tako ponaša prema Maksimu, a kada joj je rekao da uvijek može računati na njega za sve što joj bude potrebno u životu, ako ona bude ta koja će njegovom bratu vratiti sreću, znala sam da je i on promijenio svoje mišljenje.
Vidjeti Maksima da ponovno vozi bilo je nezaboravno iskustvo. Osjetiti kako Damjanovo srce sretno kuca zbog toga bilo je još ljepše. Koliko ljubavi taj čovjek ima u sebi za svog prijatelja, koliko ga voli to se riječima ne da opisati. Ja volim Tihanu, volim sve svoje prijatelje, ali ovaj odnos koji njih dvojica imaju, to je nešto totalno ludo. To je ljubav koju je Maksimu poslao Bog s neba, da u Damjanu ima ono što mu je oduzeto. Brata koji je uvijek tu za tebe, brata kome je tvoja sreća njegova sopstvena. Brata koji bi u vatre pakla skočio za tebe ne razmišljajući ni trena. Damjane Kruniću svakom mi se skundom sviđaš sve više. Nisi ti samo zgodno tijelo moj seksipilni doktore, ti si toliko toga i ja jedva čekam zagrebati dublje ispod tvoje površine i otkriti što ispod kože nosiš. A, vjerujem da nosiš mnogo toga, jer u tvojim očima vidim toliko toga. I znam da svoju bol prikrivaš ludostima, a samo zbog toga što si takav kakav jesi uspješno to radiš. Gledam ga i razmišljam, a kad se okrene i nasmiješi se, koljena mi klecnu.
– Hajdemo dolje mala, idemo Maksu očerupati! – povuče me za ruku pa se sjurimo niz stube. Maksim grli Tihanu, a Damjan račerupa nekog mladića.
– Doktorice Lano, da znaš da sam mislio da je ovaj govnar od mog brata počeo da puši neku jaku travu i da tripuje kako si mu cura. Da te sad ne gledam ovdje s njim i dalje mu ne bih vjerovao.– mali mi pruži ruku – Ja sam Kristijan, seronjin brat!
– Mali jebo te Iron man kako to razgovaraš sa mojom kokom? – Damjan ga opali po glavi – Nisi li meni neki dan srao da trebam da budem fin, da je pazim, mazim, da budem pristojan, da zavežem jezičinu, da ne laprdam, da joj ni u kom slučaju ne pjevam bećarce? – znači obožavam ovog čovjeka.
– Što sam loše rekao? Ti znaš da si seronja, ne vrijeđa te to.
– Znam govedo malo, ali ne pred njom!
– Kristijane, drago mi je. – kažem, pa mu stegnem ruku – Tvoj brat je seronja, budimo realni – on kimne potvrdno – ali, divan je, i baš je onako, nekako...
– Neodoljiv? Baš po tvom ukusu? Baš rođen za tebe? – Kristijan odmahne glavom, ja se nasmijem, a on me privuče uz sebe – Hajde mala, uši su mi tu samo za tebe, pucaj pohvale! – samo ga kratko cmoknem, kakav je to lik.
****
Sjedim s Tihanom na plaži, dok dečki piju unutra. Morala sam je malo izvući na kratku seansu, što psihijatrijsku, što prijateljsku. Znam da joj treba razgovor, a vjerovali ili ne razgovor treba i meni, jer i ja sam zadnjih dana, okrenula se totalno oko svoje osi.
– Ne znam kako sam se osjećala danas Lana. Ne mogu to riječima opisati. Jednostavno... Ma, ne znam. – zapalim cigaretu i otpijem kavu dok ona lomi prste.
– Ma bila si eksra sretna kada si ga vidjela na toj stazi, priznaj!
– Bila sam. Bila sam sretna onako kako nisam nikada zamišljala da ću biti. Bila sam tako sretna zbog njega, njegovo me ponašanje rasplakalo nekoliko puta. Ljubav između njega i Todora je nešto predivno. Taj čovjek zaista voli svog sina više od ičega. Sve je to toliko emotivno da nisam jednostavno mogla ni zamisliti da osjećam išta drugačije nego ono što smo osjećali svi. Sreću, ponos, ushićenje.
– Ma osjetila si ti bogami i zapaljenje kada te Maksim zgrabio i umalo poševio na sred jebene staze.
– De, marš budalo kako uopće možeš tako što reći? Nije uopće bilo tako. Mislim Lana, jebote, nisi normalna. – eno je pocrvenila.
– Ma daj mala, nemoj da se praviš fina. Zahrđala si. Treba te malo prodrmati, a kud ćeš boljeg za to od tvog dva u jedan frajera.
– Nema tu dva u jedan Lana. On nije Mario. On je Maksim.
– Bravo curo! Shvatila si to. Pa, bravo još jednom.
– Mnogo sam griješila Lana. Željela sam Maria nazad pod svaku cijenu. Željela sam da Maksim ispašta zbog njegove smrti. Željela sam... Ružne stvari. Nije to bilo u redu. Sada znam. Znam da iako Mariovo srce kuca u Maksimovim grudima, to ga ne čini osobom kakva jest. On je zbilja divan iznutra i izvana i Mariovo srce nema ništa s tim. Zbilja sam mnogo pogriješila u vezi njega. I istina, pustila sam ga blizu i pustila sam sebe njemu, jer sam željela komadić Maria uz sebe ponovno, ali to je bilo krivo. Svaki trenutak proveden s njim jasno je govorio kakav je, i jednostavno sam osjetila duboko u sebi da me Mario napušta i da me ostavlja u rukama svog brata. Da mi daje zaklon, da mi daje sklonište od bola, da mi daje priliku da se oboje izliječimo, skupa. On mene, ja njega. I...
– Sviđa ti se Maksim, priznaj! Ne mislim fizički, jer nema tu što da ti se ne sviđa. Isti je Mario. Ono 90% su isti. Sviđa ti se on. Njegova duša, njegovo sve.
– Istina je. Sviđa mi se. Koliko sam imala odbojnosti i mržnje u sebi prema njemu, sada je sve to jednostavno nestalo i pretvorilo se u...
– Ljubav! U ljubav sve ti jebem! – skočim sa stolice, bacim cigaretu u pepeljaru pa stanem ispred nje stegnutih šaka – Zaljubila si se. Reci da jesi inače ću da te lansiram na dvadeset osmu mjesečevu rupu.
– Ne znam. Nisam. Jesam. Nemam pojma. Znam samo da osjećam nešto prema njemu. Nešto što ne mogu objasniti, nešto za što još nemam naziv. Mario je to želio, želio je da budem sretna uz Maksima i ja...
– Ma daj ne seri mala. Želiš i ti. Želiš opet osjetiti nečije ruke na sebi, želiš se dati nekome ponovno. On je to u tebi probudio i ne kenjaj kao grlica. I ne zato što liči na Maria, i ne zato što ima njegovo srce, probudio je to u tebi jer je takav kakv jeste. Divan. I prekini. Ne otimaj se. Nitko od nas to ne smatra bolesnim. Nitko od nas ne misli da si luda što nakon jednog brata želiš drugog. Jebe ti se što tko misli. Što misli svijet. Mi znamo da su oni bili braća i nitko drugi. Ma nikoga i ne treba da bude briga. Imate pravo biti sretni. Oboje. Idi na večeru s njim mala, idi i uživaj u svom čovjeku. Pusti sve ostalo. Mario ti je obećao da će te naći, da će te voljeti zauvijek. Našao te. Ispunio obećanje. Maksim je to njegovo obećanje ispunio. Pusti k vragu sve ostalo. Dozvoli sebi da zavoliš. Maksim je vrijedan tvoje ljubavi ma što tko rekao i mislio. Vidjela si i sama. Bila si sretna zbog njega danas. Bila si sretna jer je on bio sretan. To je srce kucalo nekim drugim ritmom i tebi se to svidjelo isto koliko i njemu. Ne laži se više Tihana. Trebaš ga. Isto kako on treba tebe. Više sile su vas spojile, ne možeš se s tim zajebavati. Ne možeš ići protiv volje srca to ti mora biti jasno. Tvoje je srce odlučilo. Jedino Maksim može zamijeniti Maria. Jedini on može učiniti da opet osjetiš ljubav. Da opet živiš. Da voliš. Da se predaš njemu. – ona samo sjedi i gleda u pod, a onda ustane pa me zagrli stežući svoje ruke oko mene.
– Hvala ti Lana! Hvala ti na svemu. Što si divan prijatelj, što si uvijek tu za mene, što si me trpila svo ovo vrijeme. Hvala ti što si sretna zbog mene i zbog toga što se događa s Maksimom.
– Naravno da sam sretna budalo. Pa, tko bi bio sretniji od mene luda ženo? On je rješenje svih tvojih problema. On je tvoj spas od tuge.
– Istina! – uhvati me za ruke, pa se nasmiješi – Što je s tobom i doktorom „Kurvićem"?
– O, budalo. Doktor „Kurvić"!
– A, što bi drugo bio? Ginekolog koji nikad nije besposlen. I kad ne radi u ordinaciji ordinira posvuda. Zna to cijela država, nije to tajna.
– On je divan Tihana. Zbilja. Kada ga upoznaš shvatit ćeš. Neću ni da pričam o seksu koji je van svake pameti, ali on... Očarava me. Izvana i iznutra i jedva čekam da ga upoznam bolje. Želim to. Zbilja želim. Sviđa mi se Damjan. Malo i više nego sam planirala. Mislila sam, ono, poneki seks i to je to, ali... Jebi ga, nisam bila s njim dva dana i već sam si dupe počela gristi. Navukla sam se na te oči kao na drogu. Volim kako me gleda. Volim kako mu oči sjaju dok prelazi njima po mom tijelu. Nitko me nije tako gledao mala.
– Lana, ne seri. Svi te gledaju. Predivna si i muškarcima oči uvijek ispadaju na tebe.
– Znam to, ali ovako... Ovako očarano. Ovako željno, ovako divno. Ne mogu to objasniti. Sve moje treba taj osjećaj.
– Osjećaj obožavanja? Želiš da te Damjan obožava?
– O, jebote da! Naravno da želim.
– Lana nemoj se zajebavati sa ljudskim osjećanjima. Možda si u pravu, možda doktor Kurvić zbilja gleda u tebe sa obožavanjem, ali ako nisi sigurna da i ti možeš gledati njega tako, nemoj ga pustiti da se zaljubi. U tebe se lako zaljubiti, a ako uspješ smiriti tog kurviša, onda ćeš bogami ostati njegova za zauvijek. Jesi li spremna na takvo što?
Pa, je li Lanče spremna? Ovo je zadnji deo koji se povezuje sa "Obećanjem" kroz tekst. Dalje idemo sa Docom i Lanom da vidimo kuda će ih odvesti ova staza! Hvala što pratite!