– I dalje tvrdim da griješiš Tihana. Griješiš toliko da se daviš u svojoj grešci. Sve što govoriš je totalno krivo. Ti nemaš pojma koliko je ovo sretna vijest. Ovo treba slaviti, a ne plakati zbog toga – čistim njene posjekline na rukama, dok ona šmrče i odmahuje glavom .
– Ti si luda!
– Ma ti si luda, blesačo. Ti govoriš da je Mario sad zauvijek mrtav jer njegovo srce kuca u Maksimovim grudima! Pa jesi ti glupa ili što? To je on. Shvaćaš li? Ispunio je ono što ti je rekao. Nije te ostavio. Ostao je tu, kraj tebe. Znam da ti sve sada vidiš crno, ali kasnije kada se sve slegne vidjet ćeš da sam u pravu i da ovo sve nije moglo bolje ispasti. Maksim fizički užasno liči na Maria, a sad ima najvažniji dio tvog čovjeka u sebi, što Maksima Mladenovića čini savršenim čovjekom. Mariovo divno srce i Maksimovo... pa, sve divno ostalo, to je kombinacija za poluditi. Ostavio ti je dio sebe u čovjeku koji jedini ima ono što je on imao. Taj najvažniji dio sebe koji je ispunjen ljubavlju prema tebi, nekim je čudom završio u njegovom klonu. I ti sada opet imaš prilike imati kraj sebe tog čovjeka. Najbolje od obojice. Ti si zapravo sretna žena mala divljakušo i umjesto da tu dramiš, da režeš vene i cmizdiš treba da budeš sretna što ti se tvoj čovjek vratio u skoro izvornom obliku.
– Lana, u mom snu sam čula Maria. Rekao je neke čudne stvari. Rekao je da se pustim, da budem sretna, da će on naći mir samo tada. Kada ja budem sretna... U rukama njegovog brata.
– Brata? Kakvog brata? Mario nema brata, on je usvojen, koji k.? Nemoj da sanjaš gluposti mala, dobiješ podočnjake onda.
– Rekao je da Maksim nije kriv za njegovu smrt, da ga je od mene uzeo netko drugi. Netko čije je srce puklo od tuge za njim. – ma, daj što priča ova cura?
– Snovi su gluposti mala. Ne obraćaj pažnju na njih. – zamotam zavoj oko njenog dlana i učvrstim ga – Evo ga, kao nova. Zarast će. – uhvatim je za ruku i podignem joj glavu .
– Ova će rana na tvom dlanu zarasti baš kao i ona na tvom srcu. A, zašto će ova brže zarasti? Zato što ćeš je već sutra popodne odmotati i ostaviti je otvorenu. Rane ne mogu zarasti, ako ih stalno nečim stežemo i pritišćemo. Ti tako svoje srce pritišćeš mržnjom prema Maksimu, prema smrti, prema svima. Pusti ga na slobodu. Otvori vrata svog srca i pusti da vjetar isuši tu ranu koja krvari. Dopusti sebi da opet budeš sretna. Sada znaš da to možeš. Nemoj bježati od njega. Koliko god ti bježala, on će te tražiti i ići za tobom. Ono što srce obeća, obeća za zauvijek. Ja znam da ti možeš opet voljeti. A, sada kad znaš da živiš u tom srcu i dalje i da ono kuca za tebe, što više želiš mala? U tom je srcu tvoj dom, a to što je u Maksimovu tijelu to ti je samo jedan plus. Tvoj dom je u palači. Jer to je on. Uvijek je to bio. Ti sada živiš u srcu okrunjenog kralja trkačkih staza dušo. I taj kralj da bi bio sretan, da bi bio ponovno ono što jeste treba svoju kraljicu uz sebe.– ona me gleda, a vjerujem da iznutra lomi, važe i slaže.
– Nemaš što puno razmišljati mala. Poslušaj svoju doktorku. Uzmi si malo vremena, sažvaći sve i vidjet ćeš da sam u pravu. Maksim zaslužuje da ga pustiš blizu.
– Mrzim što neki tamo žnj dio mog mozga govori da imaš pravo.
– Naravno da imam pravo. Znaš to i sama.
– Hvala ti Lana. Hvala ti što si uz mene.
– Uvijek mala. Uvijek. Obećavaš da ćeš pogledati na situaciju drugim očima? Očima koje vide Maksima kao poboljšanju verziju Maria? – uvrne nosom – Ne čujem. Obećavaš?
– Obećavam! – to želim da čujem.
* * * *
Ustanem sva zgužvana, provjerim Tihanu, još spava. Neka je, neka odmori. Sredim se, izvučem iz njenog oramara neku plavu majičicu, malo se počešljam, pa skuham kavu. Mobitel mi zavibrira, nepoznat broj. Koji vrag sada?
– Lana Filipović, izvolite!
– O, lijepa doktorice dobro ti jutro! – uf vrućina me oblije kad čujem taj glas.
– Damjane? Otkuda ti moj broj?
– Kada čovjek kao ja nešto želi, nema toga što neće uraditi da se toga dočepa.
– A, tako si se jako želio dočepati mog broja, ha?
– Uf, da znaš. Kako si od jutros mala? Kako tvoja čivava? Maksonja je bio u rasulu. Razjebao je cijeli stan.
– I ona je bila sjebana. Čuj Damjane, jasno ti je da se ovo sranje između njih neće baš tako lako riješiti. Ja sam joj iskreno savjetovala...
– Mala dođi sa mnom na kavu. Hajde, idem s Maksom do bara, pa te sačekam tamo. Hoćeš? – ma i do pakla ako treba.
– Dolazim za pola sata! – ostavim Tihani poruku, još se malo picnem, jebi ga, moram izgledati kako treba, ako želim ovaj slaki kolačić zadržati još malo uz sebe. Sjednem u auto i odvezem se do bara. Vidim ga kroz staklo kako istrčava van. O jebote kako je zgodan ovaj čovjek. Zagrli me, pa me povede unutra. Maksim unutra sjedi za šankom, u pip. mater ovo mi je prvi put ikada da ću mu prići ovako blizu, jebote imam tremu. Damjan me drži za ruku, pa stanemo ispred njega.
– E, Maksonjo, kralju naš, upoznaj doktorku Lanu Filipović. Ona ti je...
– Znam tko je ona. Rekao si mi sinoć. Tristo četrdeset i osam puta. – pružim ruku – Vjerujem da nemaš baš dobro mišljenje o meni, ali hvala što si mi ipak pružila ruku.
– Maksime, moje mišljenje je tebi kao i ostatku svijeta totalno nebitno. Bitno je samo ono što ti misliš o sebi i... o svemu tome.
– Kako je ona? – upita
– Brineš se za nju?
– Naravno. Nije bila dobro.
– Pa, nisi ni ti.
– Što se desilo tvojim rukama?
– Ovaj... Mala nezgoda. – Damjan okrene očima.
– Pa lijepa doktorko nije samo tvoja mala čivava imala neki slom. Ovaj je majmun slomio cijeli stan, rekao sam ti. Moramo ići kretenu kupiti pola novog namještaja.
– Znaš što Maksime? Ja volim Tihanu kao svoju krv i prošla sam sve s njom. Poznavala sam Maria i znam kakav je čovjek bio. Ovo što se dogodilo, strašno je, ali ovo što smo saznali sinoć... Ja, osobno sam jako sretna zbog toga.
– Jesi?
– Jesam. Znam isto tako da si i ti dobar čovjek. Mislim, znam, ono, špijuniram te godinama, skupa sa ostalih nekoliko stotina riba. Imamo svoju sektu. – Damjan se šokira – Šalim se Damjane, nemoj da mi rikneš ovdje.
– Pa, jebote ženo, kad me šlog nije strefio. Nemoj da mi kidišeš na Maksu ja se polomio sinoć oko tebe k'o oko nijedne nikad.
– Ma ne brini, to je moja prošlost. Maksim je zauzet čovjek.
– Ma je l'?
– Jeste, Damjane, nemoj mi se praviti lud. Ti i ja smo ovdje sada kao mirovne snage između naših najboljih prijatelja. Mada mislim da je tebi puno lakše s njim, nego meni s Tihanom. Ona je sva sjebana, ali obećala mi je da će pokušati gledati drugim očima. Tako da Maksime Mladenoviću, moj ti je savjet da ne odustaješ. To ... – stavim prst na njegovo srce – to što kuca tu, kuca za tebe i nju. Mario vam je to ostavio. On zna zašto. Sto posto sam sigurna da on zna zbog čega. Tebi je vrijeme da postaneš muškarac, dosta si bio dječak. Vrijeme ti je da voliš, a njoj je vrijeme da opet osjeti ljubav koju je imala i izgubila.
– Hvala ti Lana. Ti si zbilja divna žena.
– Pa, jesam ti rekao da je divna? Bila je divna čak i dok je vrištala na mene sinoć. Isto kako je bila divna dok je vrištala zbog mene sinoć. – tresnem budalu po ruci.
– Nema bježanja od sudbine Maksime. Nema bježanja od ljubavi. Ona to zna samo joj treba malo da progleda, a ti... Ti si već progledao, zar ne. – kimne pa se se nasmije.
– Sine? – stari gospodin priđe, pa ga zagrli – Bio sam doma, nema te, pa sam došao ovamo. – okrenem se i uzmem piće, pa ih pustim da razgovaraju.
– Joj što imam starog, 'si vid'la doktorka. – Damjan me upita, pa se okrenem nazad
– Gospođice? – uzme mi ruku pa je poljubi – Todor Mladenović, Maksimov otac. Zadovoljstvo mi je. – jebeš mi sve pocrvenim, o majko sveta.
– Hej, ma što je sad ovo doktorka? – a, vidi ovog ljubomorka.
– Doktorica Lana Filipović, zadovoljstvo je moje – kažem uz osmijeh.
– Imaš vrlo lijepu mladu damu sine Damjane. Konačno da i ti nađeš čestitu ženu.
– Joj, da stari, da. Čujte mi sad idemo, a vi dečki razgovarajte. – uzme me za ruku, pa krenemo van.
– Maksime, samo hrabro naprijed – kažem mu i namignem.
– Čuj Lanče, sinoć sam ispucao sve što sam imao da kažem Maksi. Znači sve one motivacijske govore i ta sranja i vjerujem da sam makar malo pomogao da na stvari gleda drugačije. Istina, rekao sam mu da ti je frendica glupa k'o top i da je on jebeni Maksim Mladenović da može imati koku koju poželi, da otkači od male čivave. – ona me gleda spuštenih obrva – Aliii, taj je krelac rekao ono što ja nisam baš želio da čujem.
– Što? Što je rekao?
– Rekao je da neće odustati od nje. Da je voli. Da je njegovo srce voli, da je on njen i ona njegova, i dragi Bog zna sve kakvih još sranja.
– Joj Damjane, Tihana je... Ah, k vragu, nadam se da će razmisliti o svemu kada ustane. Savjetovala sam joj da promijeni mišljenje o Maksimu i da mu da šansu. On i Mario sada su skoro potpuno ista osoba. Maksim sa njegovim srcem u grudima je ono što joj treba u životu.
– A, što tebi treba u životu mala? Ima li kakve šansone da ti ja mogu ostvariti makar nešto? – privučem je uz sebe, pa je stegnem. Gleda me sa smiješkom dok joj vjetar nosi dugu kosu. Plaža je pusta, rano je i nema nikoga, ma nitko mi i ne treba dok je ona u mojim rukama.
– Uh Kruniću, treba meni puno toga, a ako mi obećaš onakakv seks kao sinoć češće, ispunit ćeš većinu toga.
– Mala, to možeš dobiti uvijek.
– Nisam ni sumnjala Doco. – kad zagrize usnu, moje automatski polaze u osvajanje te gricnute teritorije i gubim se kao ludak dok je osjećam uz sebe. Jebote je l' ova žena neka vještica, dok čini da se tako osjećam? Imao sam ja milijun žena, ali zbog ove male trepere i muda i koža i iznutrice. Jebem ti dan, šta mi uradi za par sati.
– Hoćemo na kavu Kruniću?
– S tobom i do pakla mala!
* * * *
Jedva se rastah od nje uz dogovor da se vidimo što prije. Dođem kući, a moji mi se mačori zamotaju oko nogu.
– Gdje ste junačine, tatica je doma. – kažem, a Thor zaprede, pa mijaukne – Je l' vas malo govno od Kikija nahranilo? Jeste zbarili koju mica–macu dok me nije bilo? Stiv zakmeka – E, jebi ga Cap, pa što nisi našao nešto i ti. Thor ti pobra sve koke. – Kiki iziđe iz kuhinje
– Sjetio si se doći smrade! – pogodi me krpom.
– U, večera tak lijepo miriše. Crkoh gladan!
– Pa, gdje si do sada jebalo te sve. – priđem, pokidam mu friz pa ga zagrlim.
– Batica je našao divnu curu malo govance. Samo da znaš da sam sinoć imao seks sa ženom koja me izula iz cipela.
– U daj, fuj, pa zašto bih ja to morao znati?
– Pa, stalno mi sereš kako nikad ne nađem neku poštenu cicu da mi muda zaigraju zbog nje. Eto, ja ti sad kažem da sam naišao na jednu, a ti tako. Lomiš mi srce pizdonjo mali.
– De, jebote, pa koja te to izula iz cipela svega ti. – sjednem za otok, a on nastavi sjeckati povrće.
– Doktorica Lana, bracika! – sve mi osmijeh šara po usnama. Podigne pogled, a i nož isto.
– Je l' ti to mene zajebavaš krele? Lana Filipović? Psihijatrica?
– Baš ona! – on počne da se smije kao lud.
– S tobom u krevetu? Ma daj bracko, to si sigurno sanjao. Ona je komad samo takav!
– Hej, pederu mali, što to treba da znači, da sam ja amelj? Koke umiru za mnom!
– Zbilja Dami, zbilja Lana?
– Da. Ni ja nisam mogao vjerovati.
– Hajde neka ti bude. I, ako je to istina, onda pazi kako ćeš se ponašati prema njoj. Ona je zbilja divna.
– Znam to.
– Drago mi da si sretan. Moram ti nešto reći.
– Reci.
– Ujutro idem po mamu i bit će kod nas par dana.
– Super. Neka je.
– Vanja i ja ćemo je voditi na plažu, malo u ono blato i to. Neka se malo opusti.
– Bravo za vas. Ako, što treba tu sam, znaš to.
– Znam. I Damjane... Tata je zvao. Želi nas vidjeti. – ma kako da ne.
– Daj, nemoj. Ne želim slušati o njemu uopće.
– Kaže da je važno. Dolazi sljedeći tjedan, javit će još koji dan.
– Boli me moja krasna kita za tog lika Kiki. Ne želim ga vidjeti.
– Mislim da nije dobro Dami.
– Ne zanima me. On me ne zanima mali, razumiješ.
– Želim da se vidimo s njim. Obojica.
– Jok ja!
– Damjane molim te. Učini to za mene. Samo još ovaj put. – govno jedno malo. Kad me pogleda s tim kučećim očima krv bih mu iz vene dao.
– Uhhh, jebeš me kao kozu Kristijane! Dobro. Samo zbog tebe čivavo. Samo zbog tebe.