Sjećam se toga dana kada sam nakon što sam otkazao sve što sam imao, sjeo u auto i kao sumanut vozeći za Beč stigao u bolnicu. Suze iz Todorovih očiju nikada neće prestati da peku moje srce, zbog bola koji smo obojica osjećali i zbog istine koja me sjekla poput mača. Moj otac nikada nije zaplakao za mnom, a kladim se da nikada ni neće. Godinama on ne postoji u mom i bratovom životu, a ovaj čovjek bio mi je više otac nego taj koji me napravio. Suze Todora Mladenovića, suze koje su znak bola, straha, brige i ljubavi za svoje dijete zauvijek će ostati urezane u mom srcu kao nešto što ja nikada neću doživjeti od svog oca. I dok sam ga grlio u tim sam trenutcima želio nekako usisati u sebe svu njegovu bol, ali nisam bio sposoban, jer boljelo je i mene. Tri smo dana bili ludi od muke što ne možemo ništa učiniti za Maksima, tri dana dok nije konačno malo stabiliziran. U ta tri dana osjetio sam očinsku ljubav kako je nisam osjetio za života. Todoru je Maksim sve na svijetu. On samo njega ima. Ima i mene, ali Maksim je krv njegove krvi, a ja sam ipak tuđe dijete. I bilo mu je teško, patio je kao nitko, uz svo svoje bogatstvo nije mogao učiniti ništa da vrati život u svog sina. Grlio je mene i plakao skupa sa mnom, tražio je utjehu u meni, a ja sam bio tu za njega. Uvijek ću biti tu za njega. Kao i za Maksima. Ostavio sam svoj posao, majku i brata i došao biti uz svoju drugu obitelj i nisam sekunde žalio neprospavane noći, otečene oči, nezdravu hranu koju smo na jedvite jade jeli, da ne bi i mi završili na nekom od bolničkih kreveta. Sedmi dan sam morao ostaviti Todora i pola svog srca u onoj bolničkoj sobi i vratiti se nazad. U ta tri mjeseca koliko je Maksim bio u komi odlazio sam gore svaki vikend. Sranje koje se dogodilo bilo je veliko i nedužan čovjek izgubio je život. Izgubio bi ga i moj brat da nije dobio novo srce. Novo srce i priliku za novi život.
Onoga dana kada sam ponovno ugledao njegove oči, kada se osmjehnuo mojoj budalaštini, kada sam ga zagrlio i nisam štedio suze, tog sam se dana i ja vratio ponovno u život. Prijateljstvo je rijetka i dragocjena stvar. Onaj koji ima pravog prijatelja ima bogatstvo u životu, a da toga nije ni svjestan. Maksim i ja skupa smo od osnovne škole, Kiki jeste moj brat po krvi, ali Maksim je nešto iznad toga. Njegova sreća je moja sreća, njegova bol je moja bol. Različiti jesmo, ali tako se savršeno uklapamo, da nikada ne bih mogao, a i ne želim zamisliti svoj život bez njega. On je ozbiljan, ja sam klovn, on je zgodan do ludila, ja sam tu, onako, prosječan. On vjeruje u neke velike stvari, velike ljubavi, veliku sreću, veliko sve. Ja opet vjerujem samo u svog velikog druškana, jer on me uvjerio u to da mi je samo on potreban da ostvarim sve te velike stvari za kojima moj Makso čezne u životu. Čovjek koji ima sve, živi s velikim teretom na svojim leđima.
I danas skoro godinu dana kasnije kada je Maskim ponovno zdrav, sve se nekako vratilo na mjesto, bar kod mene. Još uvijek sam svaki dan duboko zagnjuren u svoj posao, a nakon posla duboko zakopan u... pa ono što jest glavni dio mog posla. Život je lijep, sve dok je žena koje te željno čekaju da ih uzmeš, da ih usrećiš, da te makar na neki način ispune. Ima praznina u čovjeku koje je teško popuniti i koje ničim ne možeš ni pokrpati, ma koliko se trudio. A, ima i onih praznina koje zjape kao živo blato i koje uspiješ namiriti nekim porocima, nekim lošim ili dobrim stvarima, nečim za što znaš da će te makar na kratko smiriti i vratiti ti ravnotežu. Žene su meni jedna od tih stvari. Da li je to dobro ili loše ne znam, a ni ne zanima me. Ja sam tu za njih, one su tu za mene. Nitko ništa ne pita, nitko se ničim ne obavezuje. Zapravo lažem, obavezujem se ja, jer obavezuje me moja doktorska zakletva, ali to ne smatram problemom. Sretan sam kad im pomognem, kada ih na bilo koji način usrećim. Kada su liječnici izliječili moju majku, kada je ona opet postala koliko–toliko normalna zahvaljujći njima, rekao sam sebi da ću zbog nje i zbog svih drugih žena uvijek davati sve od sebe za njih. I dajem i ne žalim. A, daju i one. I isto tako ne žale. Koliko ih je prošlo kroz moje ruke broja ne znam. Na sve načine. Moja je ordinacija uvijek puna, a rijetke su one koje su iz nje izašle bez osmijeha. Istina, ima svega, ali nikada nijednoj nisam uskratio svoju pomoć, svoju podršku, lijepu riječ. I kada se nađe neka bolest pobrinem se za to da ih utješim, da ih ohrabrim, jer to je ono što im treba. Ako se ne osjećaju sigurne i zaštićene od svog doktora, od koga će? Od bijednika koji ih čekaju kod kuće i koje nije briga za njihove muke? Od nabildanih tipova koji su ih siledžijski povrijedili iznutra? Od obitelji koja nije imala razumjevanja i natjerala djevojke na aborus, pa im je poslije toga zauvijek izgubljena mogućnost da budu majke?
Damjan Krunić je uvijek tu za svoje žene. Uvijek. Za svaku ponaosob. Trebalo njoj samo utjeha, trebala joj pažnja ili partija dobrog seksa, tu sam. Ja bogati radim kao dragstor. Otvoren dvadest i četiri sata. I baš sad dok ljubim curu na rastanku nakon što smo obje preznojeni dahtali zadnja dva sata, ona namiguje i govori:„Javi se Doco opet!" Eto ti ga na. Šta možeš. Nema sreće u mnogim stvarima, ali s njima mi je žlica u med upala. Muka i nesreća su krive za moju odluku da postanem doktor, a Bog je znao kako da me nagradi za to. Pošaljem joj pusu, sjednem u auto i nazovem Maksu.
– Slobodaaaaaa!!! – viknem mu u mobitel kada se javi. Sad me psuje u sebi garant – Slobodan sam k'o ptica na grani Maksimeeee! Oj Maksime ojebino stara, u provod idemo nas dva drugara!!! – lupkam rukom po volanu dok skrećem u ulicu.
– Damjane jesi opet nešto pušio? Hoćeš li molim te prestati da uzimaš tu škart robu od klinaca na ulici. Loše utiče na tvoj veliki, doktorski... mozak.
– Stari jebote godišnji je zvanično počeo. Spremaj se i dolazim po tebe, idemo večeras u provod ti i ja. O da, ti i ja, dva mjesečara, dva bagrema bijela tek procvala... Jao koja dobra stvar.
– A, počeo godišnji, pa zato si ti tako sretan. Sad ćeš moći do mile volje da se ožderavaš i krešeš sve što prođe kraj tebe.
– Pa brate ne mogu koke ostati nepregledane dok sam ja na godišnjem. Moram da vodim brigu o mojim curama. Hajde spremaj se dolazim za po sata idemo u pičarenje. – bacim pogled u retrovizor, jebat ga baš dobro izgledam.
– Gdje bi ti pičario večeras seronjo?
– Kozarac otvara novu diskoteku. Ajde idemo se stiskati uz curice u minicama, znaš da vole da se nafuraju do bola, a pogotovo vole da se obuku tek ono jedva da imaju kakvu krpicu na sebi. Samo čisto trenje koža o kožu brate, ludilo.
– I ja baš moram ići gledati kako se trljate ti i neke koke?
– Pa nećeš ti samo gledati komadu, trljat ćeš se i ti. Što, sada ćeš i toga da se odrekneš pa da živiš kao biljka? Pederčino! Vrati mi mog Maksonju odmah smrade. Hoću onog picopjevca da se nacrta ispred zgrade za trideset jebenih minuta i da se upicaniš kao da ideš na prvi kres je l' jasno. Da se umirišeš i ušminkaš da jezici padaju po podu nove Kozine diskoteke. Jes' me razumeo pele?!
– Bit ću spreman! – zna on da ne vrijedi jednostavno ništa više reći.
– Trubnem ti šećeru, čim stignem. Kisić, kisić, lav ju peki moj! – bacim mobitel na sjedalo, pa odvrnem mjuzu. Večeras ću da se provedem i ako bude bilo sreće omrsim brk još jednom. Moram malo Maksonju da izvedem, sve ovo što mu se događa sa onom malom čivavom i njenim pokojnim zaručnikom ždere ga do ludila. Ne volim kada se moj brat pati, pa ga nastojim uvijek oraspoložiti. Srećom ja sam takav kakav jesam pa mi to uvijek polazi za rukom.
Uletim u kuću, Kikija nema, tko zna gdje gluvari malo govno. Nahranim Thora i Stiva Rodžersa, pa se okupam i upicanim. Sjednem u moju crvenu pticu pa se otfuram do Makse. Trubim mu kao budala, a kad uđe u auto mrko me pogleda.
– Auu, kak' smo samo zgodni, puslice moja medena. Cmokić, cmokić moj gej partneru. – opiči me po glavi, a ja se nasmijem – Ma baš sam sretan što idemo malo u provod. Nismo dugo bili.
– Da, ima ono deset dana.
– Deset dana? Ti to mene zajebavaš? Pa ovaj odmor mi je stvarno trebao k'o lijek.
– Bogami ti je trebao. Totalno si pregorio od silnih cica–maca.
– Kad smo kod cica–maca ima li kakvih vijesti o maloj goropadnici?
– Ne. Nisam je video od onda ispred ambulante. I ne znam vrijedi li se uopće truditi. Ona mi nikad neće prići ni blizu. – mala mi sad već žešće ide na miška. Pa, koji je njoj vrag? Zar ona ne vidi kakva je ovo ljudina? Kakav je ovo komad, kakav zmaj, kakav borac, kakav prijatelj? Zbilja je luda, ali totaaaaalno luda, ako se mene pita.
– Joj, jebi ga mačak, ne znam što bih ti savjetovao. Žao mi je što je mala tako na kraj srca, a kad bi te malo upoznala siguran sam da bi promijenila mišljenje.
– Ma o tome možemo samo sanjati. – izvali se na sjedalo, jebi ga, žao mi je mog brata, ali nešto mi govori da će se stvari ubrzo promijeniti.
U diskoteci je ludilo. Curice se smješkaju, pipkaju, štipkaju. Uživancija na nivou, baš kako i spada u ovakve Kozine elitne klubove. Maksonja nešto sam sa sobom mrmlja dok razgledava raju, a onda mi se učini da mi je nešto rekao.
– Hej brale moj jesi ti to meni nešto skazal? – primaknem se, pa kad shvatin u što gleda drmnem ga laktom – Ijao, eno nam je Palčica s bjesnilom. Ajoj rode moj ako te ufati ovdje ima muda da ti zavrne pred svijetom. Ima Kozi da napravite spektakl.
– Damjane, ne kenjaj. Vidi kako joj je lijepa drugarica. Što ne prošećeš malo da je pitaš za ples?
– Koja drugarica? – ćorim tko je, a joj meni. Udarim se po čelu, pa okrenem očima – Joj batice pa to je doktorka Lana. Ona ti je brale psihijatar. Ima privatnu ordinaciju tamo negdje oko Borika.
– Ideš, cura iz tvoje branše. Idi malo naruči se za koji termin taman sad kad si na godišnjem da te doktorka malo ocijeni. Da ti profil uradi.
– E, jesi seronja, pa znaš da će me ta ribica otkantati k'o ništa. Ona je psihić jebo ga ti.
– Ma, daj pogle ju. Izgleda baš skroz cool.
– 'Ajde kad si tol'ko navalio ode je maknuti od malog rotvajlera pa ti slobodno priđi nek ti muda odgrize. – jebo li ga pas u varte Mordora zbog njega skačem. Ima doktorka Lana da me oduva kao uragan, da odletim do jebene Jamajke. Skupim muda, pa joj priđem.
– Hej ljepotice, da znaš da si ti trenutno najljepši ukras u ovom klubu. I zbilja mislim da Koza ne zaslužuje da mu služiš kao dekoracija. – ona se nasmiješi.
– Doktore Kruniću, pa lijepo je vidjeti vas.
– Vas još ljepše koleginice. Jesi li za malo svježeg zraka, prilično je pakleno ovdje? – ona me pogleda, pa pruži ruku. Šapne nešto maloj narogušenoj, a ja joj namignem trgnem glavom na Maksu i povedem doktorku van. U jebote je l' moguće da me nije lansirala do Jupitera. A, još je rano, vjerojatno hoće.
Pa, hoće li? Evo novog nastavka da ne zaboravite na Docu. Samo da napomenem da se priča nadovezuje na "Obećanje" tako da će se negde ponoviti neki delovi teksta iz te priče, pa da znate. Uglavnom priča je Docina i Lanina, ali nikako bez Makse, Tihane, Todora, Kikija, Thora i Stiva Rodžersa. :-)