ii. // on the edge of death
Ponovno! Taj isti prokleti san koji me uhodi od dana kada mi je Dona rekla za sposobnost promjene. Gotovo svaki put se probudim u znoju od glave do pete, poput najgore moguće noćne more. Eh, izgleda da ni noćas neću spavati.
Polagano sam ustala iz svojeg toplog kreveta, prošuljala se pored kreveta mojih sestara te 'izletila' iz sobe. Putem do dnevne sam palila sva moguća svjetla kako bi se spasila od tame i svakojakih grozota koja ona krije. Ulazeći u prazan dnevni boravak skočila sam na kauč duboko uzdahnuvši.
Zašto? Zašto me ta mora toliko muči? Možda me nije strah tih neljudskih bića u njemu već toga da bi se to moglo dogoditi mojim sestrama. Samo kada sjetim kako su me gledale, divlji pogledi bez trunka ljudskosti u njima.
Micheline nekoć nebesko plave oči nalik na lisičje, umjesto okrugle zjenice samo crtica. Raphaelline sjajno zelene oči zamijenjene zelenim krvoločnim očima koje samo žele ubiti. I Donatelline zlatno smeđe oči nestale u žutilu orlovskog pogleda. Kao da su nestale u tom trenutku, zauvijek. A ja nisam mogla ništa.
Ama baš ništa...
‒ Leny? Što ti radiš budna? ‒ Ellin glas je dopreo iza mene.
‒ Ne mogu spavat.
‒ Oooo, jel' ja to dobro čujem? Moja velika seka nemre spavat. To mora da je strašno! ‒ Uskliknula je histerično, osmijeh na njezinom licu dok je polagano krenula prema kuhinji.
‒ Nisam baš raspoložena za prepiranje s tobom pa ću samo reći. Da, ne mogu.
‒ Geez, zakaj mi odmah kvariš zabavu... ‒ zacviljela je te sjela pored mene. ‒ Vode?
‒ Hvala ‒ uručila mi je jednu čašu vode. Eto, u njoj se ipak nađe nešto dobro, ali pri tome prvo moraš preživjet ono loše. Komplikacije naravno.
‒ Da čujem o čemu si sanjala da te toliko prepalo.
‒ Hej! Nisam sanjala- Čekaj malo! Kako si znala? ‒ Osim ovih slučajeva, na nevjerojatan način može otkriti sve. Čak brže nego Dona. Najgore je to što neznam kako da joj prepričam svoj san, a da me ona kasnije ne ismijava.
‒ Nema šanse, nope, samo da me kasnije ismijavaš. Jok, ne pali.
‒ A daj, obećajem da neću. Ajde ‒ promrmljala je, no pakleni osmijeh joj nije silazio s lica. Što mi drugo preostaje? Ništa? Kako mi je tata obično govorio... Ako ikad sanjaš nešto loše, podjeli s ostalima bolje češ se osjećati.
‒ Napala su me tri čudovišta.
‒ To je to? Čudovišta ne postoje, Leny.
‒ Erm, čisto sumnjam u to, nakon onoga što nam je Dona rekla o mutagenu. Što ako postoje još mutanata, negdje.
‒ Pričaš gluposti, nastavi sa snom.
‒ Znaš tko su bila ta tri čudovišta ‒ zapitala sam na što je Ella podignula obrvu. ‒ Vas troje.
‒ Što? O moj Bože, ti stvarno imaš neočekivano bujnu maštu.
‒ Hej! Taj san je bio vrlo stvaran, a što je najgore svake noći me progoni. I bojim se da se to stvarno ne dogodi vama, samo kada se sjetim kakve ste krvoloče poglede imale. Nimalo ljudstva u njima ‒ zacviljela sam pokrivši glavu rukama.
‒ Leny, sve je u redu. Mi smo još žive i zdrave, hajde smiri se ‒ obgrlila me jednom rukom. ‒ Pokušaj se smiriti i odspavaj.
Kako da zaspim ako me mračna čudovišta progone u snovima? Kako da spavam bez snova? Da bar postoji mogućnost da zaboravim sve što mi je Dona rekla o moćima preobrazbe, no tu je problem. Ja jednostavno to ne mogu zaboravit, ta nam moć može ozbiljno naškoditi, ako je Donina teorija istinita. Što ako tokom preobrazbe zaboravimo način kako se vratiti natrag u prvobitni oblik? Toliko mnogo pitanja, a nigdje odgovora, možda... možda će ipak sve biti u redu, ne bih trebala biti toliko pesimistična.
* * *
Stajala sam u nekoj mračnoj prostoriji, različiti apariti oko mene. Malena lampica je svijetljela točno iznad, dopuštala mi je vidjeti tek malo okolo sebe. Primijetila sam da sam nosila nekakvo crno odijelo s nekoliko malenih plavih traka na rukavu i ovratniku, na glavi sam nosila kapuljaču tog crnog odjela. Također na leđima sam osjetila neobičnu težinu, kada sam dosegnula rukom otraga odmah sam prepoznala svoje mačeve. Korice za mačeve bile su pričvršćena za moja leđa u 'X' obliku.
‒ Blue, vrijeme je za tvoju misiju, draga ‒ Glas je tutnjao crnom prostorijom, no osoba se nije vidjela. ‒ Ubi ih!
Svakojako životinjsko glasanje dolazilo je sa svih mojih strana, zlotvorni smijeh i u trenutak sve je utihnulo. Na svu sreću, što god je bilo sa mnom u prostoriji nije dugo moglo biti toliko tiho.
‒ C-c-c, dijete drago, nikada ne okreći leđa neprijatelju. Zar te nisu naučili? ‒ vrlo poznat glas je odzvanjao iza mene, na što sam se istog trena okrenula. ‒ Krivi pokret.
Odjednom, snažna sila me gurnula u leđa, bacajući me na tlo; sva sreća što sam se još sjećala nekoliko pokreta koje me je Xadrian naučio i odmah sam stala na noge.
Raphaella je stajala ispred mene, razderana stara odjeća joj je donekle pokrivala tijelo. Imala je onaj normalan smiješak na licu, no njezin pogled je bio totalno neprijateljski. Poput mačke, spreman skočiti i usmrtiti plijen koji dugo nije okusila.
‒ Ella? Što ti---
‒ Začepi, nindžo! Slušaj zapovijed i bori se! ‒ Zarežala je, stvarno je zarežala poput mačke.
‒ Da, bori se ‒ još jedan vrlo poznati glas dopreo je sa moje desne strane, tako bolesno je izrečena ta rečenica. Također sam čula pokrete i na lijevoj strani, preplašeni trnci su mi preplavili tijelo.
‒ Strahh! Njušim tvoj strahh! ‒ izustilo je biće u tami, polagano izlazeći pred mene. Michela. Moja najmlađa sestra. Gledala je direktno u mene, slina joj curila niz bradu, a njene nekoć nebesko plave oči zamijenjene strašnim svijetlim očima s prorezom u sredini.
‒ Bori se, da, bori se... ‒ riječi su lebdjele zrakom, jedne te iste sablasne riječi. Moja treća sestra je izvirila iz mraka, ruke joj ispred nje kao zombi bez imalo mesa samo koža i kosti; tu i tamo na njima bi visilo pokoje pero. Njezine prirodne nježne oči, nestale, kao i kod ostalih. Žarko žute orlove oči gledale su kroz mene. Jedne te iste riječi napuštale su njena usta kao da jedino te postoje: ‒ Bori se. Da, bori se. Bori se. Da. Bori se.
‒ Ne! ‒ vrisnula sam, njihovi pogledi ostali su isti, prazni, ljudskost je nestala iz njih. Izgubila sam ih. Vjerojatno zauvijek, i jedino način da ih riješim muke je...
Ubiti ih. Zaliknula sam se na vlastitoj slini, dok je bolestan smijeh došao od Elle.
‒ Hajde, seko, mačevi čekaju red da probodu naša tijela. Dovrši nas.
‒ Ne!
‒ Da, bori se! ‒ viknula je Dona, grebući rukama po zraku.
‒ Strahh! ‒ promrmljala je kroz zube Mich.
‒ NE!
‒ Lea!
‒ Ne! Ne! Ne!
* * *
‒ Ne! ‒ viknula sam ustajući u sjedeći položaj i prošla sam rukom kroz kosu. Samo san. Samo san. Samo jedan užasan san. Ne, nije san, noćna mora!
‒ Lea? Sve O.K.? ‒ Mich je sjedila pored mene, držeći me za ramena; lagano sam kimnula glavom, preslomljena da išta kažem.
‒ E, cure, mislim da nemamo vremena za smirivanje, moramo bježat! ‒ Ella je viknula, na što sam širom otvorila oči i pogledala prema njoj. Uzimala je ostalu zalihu hrane iz ormarića.
‒ Bježat? Zašto?
‒ Leny, dok si ti lijepo spavala, ja sam ostala budna i pogodi što. Našli su nas, ti šugavi roboti su nas našli!
‒ Kako? Gdje su?
‒ Pogledaj kroz prozor, samo pazi da te ne vide. ‒ rekla je, pokazivajući prstom prema prozoru pored TV-a; te usput izađe iz sobe s vrećicom hrane. Ustala sam s kauča te se polagano došuljala do prozora, nebo je još uvijek bila mračno. Pogledala sam ulici, primijetivši onaj isti neobični kamion parkiran zgradu dalje od naše. Tri po tri robota su ulazili u jedni po jednu zgradu, naoružani.
‒ The Kraang morati naći djecu koja biti izgubljena djeca za The Kraang! ‒ robotski je šaptao jedan od limenih zlotvora. Korak po korak sam se udaljila od prozora i pogledala u Mich koja se sjedila na kauču.
‒ Mich! Spremaj se moramo bježat, samo su par zgrada od nas.
‒ Lea, ne brini se ti za mene. Ja sam spremna! ‒ uskliknula je s osmijehom na licu dok je od nekud izvukla svoje nunčake i zavrtila ih par puta. Pogledala sam u nju s dignutom obrvom.
‒ Lea, spremila sam u torbu naše oružje, papire, gadgete i nešto rezervne hrane ‒ promrmljala je Dona hodajući iz malenog hodnika, Ella iza nje. Obije su imali na sebi onu normalnu 'zdrapanu' odjeću i ne, to nije ona moderna odjeća poput zdrapanih traperica. Već baš izdrapana. Ellinoj sivoj trenirci je jedna nogavica potrgana skroz do koljena, bijela sivo-smeđa majica malo podrapana na desnoj strani plus rukavi potpuno strgani. Ni Dona nema na sebi ništa više 'cijelo' možda čak i gore.
Možemo reći da sam ja najbolje prošla od svih njih, možda jer sam istraživala smrdljive kontejnere u slijepim ulicama; u kojima bi našla potpuno cijelu odjeću koju bi ljudi bacili jer im se više ne sviđa ili su je prerasli. Još uvijek nosim jednu te istu odjeću, naravno. Sačuvanu.
‒ Uzmi deku! ‒ Mich vikne, na svu sreću ne glasno kako obično zna.
‒ Uzeli smo sve naše, Mich. ‒ Ella je smireno rekla, zakačila je svoja dva Sai-a u rub podrapanih hlača i prebacila torbu preko ramena.
‒ Da, ali imam feeling da će otkriti da smo ovdje, i vjerojatno se više nećemo moći vratiti... ‒ Mich nastavi. ‒ Ako se već nećemo moći vratiti barem uzmimo nešto što će nas grijati noću.
‒ Pametno, ne vjerujem da sam to upravo rekla ‒ Dona prošapće nestajući u spavaću sobu. Vratila se s jednom od velikih deka koja je još bila lijepo složena.
‒ Možda je pametno ali krasti tuđe nije baš---
‒ Leny, sad stvarno nije vrijeme za lekcije. Hoćeš da se smrznemo? Ajde, barem jedanput misli svojom vražjom glavom ‒ naravno, Ella bi se sada ponovno svađala. Kao da mi nije dovoljno to što moramo svako malo paziti dok smo vani.
‒ Ti to ozbiljno? Raphaella, molim te poštedi me muke i začepi tu svoju gubicu bar jednom!
‒ Reci to još jedn---
‒ Cure, cure, daj se smirite. 'The Kraang' roboti ili što već, su za nama; moramo napustiti stan; dok još imamo vre--- ‒ Dona prekine Ellu u pola rečenice, no malena eksplozija nas je ostala sve bez teksta. Sve smo na trenutak izgubili ravnotežu; Mich je pala na kauč, Dona i Ella na pod, a ja sam se primila za zid. Provirila sam kroz isti prozor, roboti su bili ispred naše zgrade s neobičnim oružjem u rukama.
‒ Djeca koja biti izgubljena djeca su nađena za The Kraang ‒ viknuo je jedan, te puknuo još jednom i to laserskom puškom. Zgrada se ponovno zatresla, no ovoga puta u pratnji dječjih vriskova i zvukova cipela kako svom brzinom žele napustiti zgradu.
‒ Bježimo! Odmah! ‒ viknula sam, uzimajući s vješalice svoju žutu, neobično cijelu, kožnu jaknu. Cure su brzo krenule za mnom, kako smo izašle iz stana i krenule prema izlazu. Teško dišući uspjele smo doći do stubišta. Mich je panično otvorila vrata, i tada se zgrada ponovno zatresla. Stepenice su doslovno popustile i srušile se, praveći veliki smeđi dim prašine, prije nego što su se razbila povukla sam Mich natrag u hodnik.
Ovo nije istina. Zarobljene smo u zgradi poput štakora, Mich se prva ustala s tla te pogledala kroz vrata koja su na neki način trebala vodit do stepenica.
‒ Bože, nema ih, doslovno su se urušile; cijele.
‒ Lea! Treba nam plan B ‒ Dona je uskliknula ustajući na noge i pomažući Elli koja je nosila torbu.
‒ Radim na tome!
‒ Nemamo izlaz, našli su nas. Ne želim da nas stave u one kaveze, ne želim ‒ Mich je zacviljela, preplašeno gledala okolo sebe.
‒ Idemo natrag! ‒ viknula sam, te se u jednom pokretu ustala na noge. ‒ Hajde, Mich.
Obgrlila sam ju jednom rukom i potrčali smo natrag do stana. Ovo je prvi put da se nisam mogla sjetiti što učiniti, obuhvatio me je strah i nemoć. Nisam u mogućnosti spasiti svoje sestre, no naravno ne smijem im to pokazati. Mora postojati način da pobjegnemo iz ove zgrade, a da nas ti šugavi roboti ne primijete. Mora.
Ne mogu misliti, uz strah i nemoć se još probudio jedan osjećaj; bol. Bol da ću izgubiti sve ako ne nađem način. Znam da mora postojati još jedan izlaz, nekako. Moram razmišljati logično, i pokušati na trenutak zaboraviti što se događa vani, izvan zgrade. Uzdahnula sam te stala s trčanjem pred ulazna vrata, pogledala okolo sebe. Na curama se jasno pokazivao strah, Ella ga nije baš jako pokazivala no s nervozom je stiskala remen torbe, Dona se držala za koljena dok je svako malo tresla glavom lijevo-desno, a Mich se stisnula uz mene u nadi da ću je moći zaštititi. U što i nisam više sigurna...
‒ Požarne ljestve ‒ najednom sam rekla, Mich me pogledala kao i Ella i Dona. ‒ To je to! Požarne ljestve! To je izlaz!
‒ Što onda čekamo! ‒ Ella vikne čvrsto stišćući remen torbe koju nosi preko ramena. Ponovno smo trčale, niz hodnik na lijevu stranu; suprotnu od one kojom smo išle trenutak prije. Uz napor smo dotrčale do kraja, prozor je bio otvoren što je govorilo da je netko već izašao; a možda i ušao. Jedna po jedna smo izašle kroz taj prozor, polagano, koliko tiho smo mogle smo sišle do zadnje razine tih požarnih ljestva. Ella je skinula torbu s ramena i stavila na rešetkastu podlogu pokraj nas te ljestvama spustila do najzadnje koja je bila udaljena od zemlje nekih 3 i pol metra, ili više. Dobro je što nas je Xadrian naučio ninjutsu, većinu smo toga već zaboravile i moguće da nas je bilo strah to iskušavati dok su ljudi okolo nas. Ipak, znamo dovoljno pokreta koje nas mogu spasiti od krivog doskoka, ako govorim o ovom slučaju.
Ella se pustila, te nježno doskočila na tlo između dva kontejnera. Pokazala je rukom da krene sljedeća, Dona je prebacila torbu preko ramena i sišla do zadnje prečke na kojoj je mogla još uvijek stajati. Skinula je torbu s ramena i dobacila Elli, te i ona sama doskočila na sigurno tlo. Mich je također sišla, ostavljajući mene zadnju. Uzdahnula sam nesigurno polagano silazeći niz ljestve.
Vjerovali ili ne, nindže imaju strah, i izgleda da sam ja naslijedila onaj najgori. Strah od visina. Primila sam čvrsto rešetku ljestva, te pokušala prebaciti ruke na zadnju prečku. Od straha ruke su mi se počele tresti.
‒ Lea! Hajde dok roboti nisu shvatili da smo pobjegli! ‒ čula sam Donin šapat ispod sebe, pokušavala je stišati glas. Uzdahnula sam, te jednostavno skočila. Uz nepodnošljivu trzavicu koja je prolazila mojim tijelom dok sam još bila u zraku, uspjela sam doskočiti na noge. Duboko sam uzdahnula, te ustala na noge. U redu, jednom ću morati pobijediti taj strah.
‒ Idemo ‒ Mich je rekla te me povukla za ruku, ponovno smo trčale. Noćno nebo je žarilo iznad nas, ulica je bila mračna bez trunka rasvjete jer su većinom svi ljudi spavali. Što je stvarno zanimljivo jer ovi roboti su bučni kao grmljavina za vrijeme oluje.
Tišina. Opet se čulo pucanje onih laserskih pištolja, zgrada je na svu sreću još čvrsto stajala. Još su se čuli vriskovi, plač... Ovo me podsjećalo na prošlost, na trenutak kada smo moje sestre i ja sve izgubile. Ne mislim samo na onaj trenutak kada su nas prvi put ulovili već i onaj gdje smo izgubili pravu obitelj.
‒ Lea, hajde, moramo bježati.
‒ Tiho! Moramo pazi--- ‒ Ella je prošaptala nakon Michelinog zahtjeva, i slučajno se sudarila s kantom. ‒ Shit!
Metalna kanta za smeća se prevrnula rasipavši sve što je sadržavala. Sve četiri smo gledale kantu, otkotrljala se sve do druge strane ulice. Otkrivene smo. Čule smo robotske korake, kako ulaze u ulicu i pretražuju područje s svojim svijetlom na rukama. Zasvijetlili su nas.
Neznam za cure, no ja nisam imala ideje što sada, ostala sam zaleđena.
‒ The Kraang pronašao djecu koja su biti izgubljena!
‒ Lea, trči! ‒ Donin glas me trgnuo, okrenula sam se iza sebe, cure su bježale na ulicu dok sam ja ostala iza. Istog trena sam krenula u trk, zvukovi pucanja iza sebe me natjeralo da još brže trčim. Ljubičaste zrake su sjajile okolo mene, i onda sam čula krik. Sve se događalo usporeno, Ella je bila na tlu torba nešto dalje od nje... Mich i Dona su je probali osloviti ponovno na noge. Pogođena je.
‒ Ne! Raphaella! ‒ potrčala sam do njih, Ella je zajedno s curama pokušavala ustati, no noga joj je bila uneređena. ‒ Idite na lijevo, pokušajte se sakriti negdje! Molim vas, pazi te se... Ja ću im odvući, pažnju.
‒ Ne... Lea...
‒ Učinite kako sam rekla! Hajde! ‒ viknula sam, osjetila sam suze u očima. Čak ne mogu zaštiti sestre da jedna ne nastrada, okrenula sam se prema ulici iz koje smo istrčale. Roboti su ostali ne baš tako daleko iza nas. ‒ Idite!
Pogledala sam još jednom cure, Dona je prebacila torbu preko svojeg ramena i uzela jednu Ellinu ruku koju je stavila oko vrata. Mich je uzela drugu ruku. Te su polagano nestale iza ugla.
‒ Dođite k meni metalne limenke ‒ zažvizdala sam odmah kada su se robotski ljudi počeli prikazivati, dva tri puta su zapucali prema meni. Gledala sam polagano u svaki 'metak', kao da se vrijeme ponovno usporilo, mogla sam vidjeti gdje koji ide; točno mjesto. Potrčala sam na desno, napravila korak naprijed i istrčala iz ulice na više manje glavnu ulicu. Čula sam jasno i glasno zvukove metalnih nogu kako trče iza mene ili se gegaju, uglavnom nema šanse da pogledam iza sebe.
Napokon bilo je vrijeme, čula se policijska sirena. Čim sam skrenula u novu ulicu, naslonila sam se na zid kako bi barem došla malo do zraka. Ipak su ti roboti, The Kraang kako sami sebi nazivaju, retardirati što mi omogućuje malenu prednost. Provirila sam iz svojeg zaklona, roboti su još polagano dolazili za mnom. Policijski auto je projurio pored mene prema njima, roboti su na neki 'njihov' način spremili puške i ponašali se kao normalni ljudi. Dolje hodajući prema meni.
Moram im nekako skrenut pažnju od mene... ali kako? Treba mi nešto da bacim na drugu stranu ulice za to vrijeme ja bi trebala negdje naći skrovište. Pogledala sam asfalt pod mojim nogama, pa naravno! Zašto se toga prije nisam sjetila! Sjela sam na tlo te skinula stare tenisice s nogu.
Ustala sam na bose noge, provirila sam iza ugla roboti su bili 2-3 metra dalje od mene. Bacila sam jednu po jednu tenisicu na drugu stranu. Roboti su na trenutak stali s hodanjem/geganjem.
‒ The Kraang nešto čuti na lijevoj strani
S tom rečenicom, ponovno sam trčala. Hladni asfalt pod mojim nogama. Mjesto. Sklonište. Toliko se stvari dogodilo da više čak ne mogu funkcionirati normalno, trebala sam pojesti nešto. Prošao je jedan dan otkad nisam jela, iako je bilo više manje dovoljno hrane u rezervi. Sama sebi sam rekla da neću jer mojim sestrama treba više nego meni, moj organizam se naučio na manjak hrane dok se njihov još nije. Ipak su njih tri mlađe godinu dana od mene što je nevjerojatno za vjerovat.
Gledam panično okolo sebe, ulične lampe su slabašno svijetlile praznu ulicu. Sva svjetla na zgradama ugašena dok su obitelji u njima još spavale njihove zaslužene snove. Bez briga u snovima. Samo radost. Ne možete ni zamisliti kako samo želim da su sve ove godine koje su prošle neka vrsta dubokog sna, no koliko god se ja štipala da se probudim i u nadi vratim u toplinu šatora i očeve sjene. Ništa se ne dogodi, još uvijek ostajem zarobljena u ljudskoj dimenziji.
Primijetila sam na drugoj strani ulice zgradu s požarnim ljestvama s prednje strane, krov! Idem na krov. Potrčala sam preko prazne ulice na drugu stranu, zaobišla nekoliko parkiranih automobila i dogurala do ljestvi. Ispružila sam ruku u zrak i dohvatila polugu kojom možeš spustiti ljestve. Popela sam se na prvu razinu, te ponovno vratila ljestve na svoje mjesto kako bi sve ostalo onako kako je bilo. Zaustavila sam se na trenutak kako bih došla do zraka od toliko trčanja.
Molim te da su cure dobro, najviše me zabrinjuje Ella. Nadam se da nije jako ozlijeđena, koliko sam vidjela pogođena je u desno koljeno. Neznam ni jesu li na sigurnome. Što ako su ih ulovili i sada su već negdje kod tih Kraang-a? Što ako su--- Leonarda prekini! Sve će biti u redu...
Uzdahnula sam te pogledala prema gore, gore ću naći sklonište. Ponovno sam ustala na noge, i po požarnim stepenicama krenula s razine na razinu dok nisam došla do osme ili devete gdje sam sjela na metalnu rešetku kako mi kao prvo ponovno došla do zraka i drugo kako bi vidjela gdje su roboti.
‒ Woooh!
Čuli su se glasovi s krova. Što? Tko? Tko u ovo doba noći radi na krovu? Polagano sam se ustala s rešetke, još jedanput za svaki slučaj pogledala križanje gdje su se jedva nadzirala dva tri robota; a zatim se primila za ljestve te se polagano popela gore.
E sad stvarno haluciniram! Po mračnim sjenama koje vidim na krovu, izgledaju na… na neku vrstu mutanata. Možda. Kornjače? Stvarno sam trebala nešto pojesti, ali stvarno. Što sad? Ne želim baš sada riskirati da se popnem gore i da su ti stvorovi ili što već stvarni, a opet ne mogu natrag dolje jer će me robotske nakaze uloviti i vjerojatno ponovno staviti u stakleni kavez. Do jutra bi trebala biti skrivena, a onda se naći sa sestrama.
Ponovno sam pogledala na krov, jedna od sjena je rekla. Iznenađujuće.
‒ O tome vam govorim, braćo! Kao sjene u noći!
Screw it! Izvadila sam iz džepa mobitel, istog trena otvorila kameru. Naslonila ruke na rub zgrade.
‒ Yeah!
‒ Potpuno nevidljivi.
Bljeskalica, kako sam mogla zaboraviti UGASITI bljeskalicu. Ovo se samo meni događa.
‒ Što je to?
‒ Kamera.
‒ Znamo da je kamera. Tko je iza kamere?
‒ Po mojim proračunima to je djevojka.
‒ Hoćemo li je ubiti?
‒ Šta?
‒ S dobrotom.
O-o-o. Vrlo loša ideja. Pogledala sam nakratko iza sebe, roboti su zalazili na ovu stranu ulice. Možda još stignem pobjeći da me roboti ne vide. Samo da siđem dolje. Sišla sam par prečki no onda sam osjetila lanac oko lijeve ruke. U totalnoj sam nevolji…
.
.
(a/n - hah morala prekinut na ovom djelu jerr... hmm... jer MOGU hahahahahahha [manjak šećera u krvi da se zna xD] anywho luv ya dear readers :) xx )