"To boli...",rekao je gledajući u nju koja je držala oči zatvorene,a ruke položene na njegovim prsima.
Nakon se teznula i shvatila šta radi odgurnula ga je, prolazeći rukama kroz kosu.
"Sad si ovo uradio,više nikad!",rekla je glasno i zaprijetila prstom.
"Nekad si to voljela!",rekao je stojeći na mjestu gdje ga je odgurnula.
"Nekad sam bila i normalna!",rekla je što mu je izazvalo mali osmijeh na licu.
"Kad si poludjela?",upita je i opet priđe bliže.
"Kad sam tebe upoznala,eto kad.Da bar nisam..",rekla i krenula ući u stan.
"Prije nisi tako govorila!",dodao je što ju je naljutio.
Ovaj put je nisu toliko vrijeđale riječi,kao saznanje da je iz njegovog stana izašla djevojka.On i sama djevojka.Razne misli su joj prolazile glavom i budile ljutnju u njoj.
Trudila se da ne pokaže svoj revolt,ali teško joj je uspijevalo.
"Šta želiš ti od mene?Zašto se konstantno vraćaš u prošlost?Zar nismo završili?Zar nisi rekao da ovo nikud ne vodi?",postala je nervozna i svako pitanje je bilo sa dozom ljutnje.
"Ja nikad nisam rekao da smo završili!",potpuno miran je rekao,što ju je još više ljutio.
Nije shvatala čemu sve ovo.
"Ponekad pomislim da si stvarno lud.Bolesnik.Primjećuješ li ti svoje ponašanje?Kao da si izgubio razum!",ozbiljno ga je upitala na što je pokupio obrve i istupio korak naprijed.
"Šta očekuješ od slomljenog čovjeka?",upita je dubokim glasom.
"Da bude normalan.Ali ti to nisi i da,ovdje se završava razgovor.Molim te,od sad pa u buduće ako se bude vidjeli više ikad,ne obraćaj mi se.!",rekla je i ušla u stan zalupivši vratima.
"Gledat ćemo se još neko vrijeme ovdje!Vratit ćeš se u Madrid!",rekao je gledajući njena vrata,nakon čega je ušao u svoj stan.
(...)
"Smiri se,čemu sve to?Zašto se onako nerviraš?",pokušavala je smiriti Tina,dok je cijelu noć hodala nervozno po stanu.
"Kako da se smirim?Pa vidiš li šta radi?Želi da me izludi...!"
"Možda nije tako,možda ti želi pokazati da te želi još uvijek,ali da je ljut,povrijeđen!"
"Za ime Boga više Tina,da me želi uradio bi nešto korisno,a ne ovo.Da me pati.",rekla je mašući rukama.
"Nemoj se uznemiravati molim te,ne mogu da te gledam takvu."
"Ne mogu,ne mogu se smiriti.Osim toga,jesi ti vidjela da on tu živi,i na moje oči dovodi tu djevojke...",govorila je da izrazom gađenja.
"Dobro,zar nisi rekla da te više ne dotiče?Jasno si mu stavila do znanja,da nema povratka."
"To sam uradila,kad se počeo bahato da ponaša,svaka njegova riječ me ubijala.Šta sam trebala?Da kažem,volim te i umirem za tobom,zašto si takav?",upitala je i zastala na trenutak.
"Nisam budala.Prije ću da umrem bez njega,nego da se ponižavam,moleći ga da me opet zavoli!"
"Ti stvarno misliš da te ne voli?",upita je ozbiljno nakon čega Leina slegnu ramenima i sjede.
"Ne znam,grub je.Tina,ovaj momak i onaj od prije dvije godine kojem sam predala svoje srce nisu jedan.Onaj Marco je bio nestvaran,svaka njegova riječ bi me otopila,pričao je o svemu,brinuo se.U najtežim trenucima mog života bio je tu,pored mene,grlio me,ljubio.Nije dozvolio da sama bolujem i tugujem.",govorila je tako nježno i zaljubljeno,dok ju je Tina posmatrala tužno.
"Zašto si ga ostavila onda?"
"Bojala sam se.Bojala sam se istine,koja me može ubiti.",rekla je oborila glavu.
"I da nije takav,kakav je bio prema tebi,ja ga ne bih ostavila jer je vatra živa.Stvarno ne znam gdje gledaš,ja bih mu oprostila prevaru!",rekla je,izazvavši mali osmijeh kod Leine.
"Pa znam...ali,ja sam ga željela samo za sebe!",rekla je tiho.
"Ljubomorko mali,tvoj je problem što ti ne želiš da on i kad nije s tobom,bude sa drugom u krevetu!"
"Ma šta ti je,sad nije sa mnom.Nek bude s kim želi!"
"Nemoj da me lažeš,vidjela sam izraz lica kada je ona mala izašla iz stana..."
"Ma ne...nije to."
"Leina,poznajemo se!Znam šta te muči,nemoj me lagati!"
"Ne muči mene ništa,ako me ne voli,onda neka bude s kojom god želi,osim toga...ja mu to nikad nisam mogla pružiti."
"Molim?Šta ti to znači?"
"Ma ništa zaboravi!"
"Hoćeš reći da niste spaval...",prekinula ju je prije nego što je završila.
"Ne.Nismo,zbog toga sam imala tu sumnju!"
"Lažeš me?",iznenađeno je upitala.
"Ne,osim toga on je sam tako želio.Dao mi je obećanje da neće sa mnom provesti noć,dok mu ne postanem supruga!"
"A joj... Leina,ti si stvarno idiot,šta si izgubila!"
Nije ništa odgovorila,samo je pogledala i oborila glavu prisjećajući se divnih dana.
(...)
"Martina,hvala ti za jučer.",zahvalio se djevojci koja je po dogovoru izašla iz njegovog stana kada je vidjela da Leina dolazi.
"Večeras dolaziš sa prijateljicama,važi?Što više,to bolje."
"U redu,upoznat ću ih sa situacijom!",rekla je i nasmijala se.
"Naravno,ne želim ništa ni sa jednom,samo da budu tu kad ona dođe!"
"Životnijo jedna!",nasmijala mu se.
"Jadna djevojka,na lomači te treba spaliti!"
"Šuti tamo i sredi te cure.Bit će vam super,malo ćete se zabaviti,a i meni uslugu učiniti!"
"Dobro,dobro.",rekla je i nakon dogovora su se pozdravili i prekinuli.
Martina je Marcova stara prijateljica koja živi još od 19 godine života,ovdje.
"Hajde Leina...da vidimo dokad možeš!",rekao je i nasmijao se bacajući telefon na sofu.
(...)
Njen dan je prolazio ako i svak drugi,naporno sa previše posla.Kući bi se vraćala mrtva umorna i željela barem nakratko sklopiti oči i zaspati.
Tako je danas bilo,željela je što prije doći u stan po mogućnosti da ga ne vidi nigdje.
Nakon jučerašnjeg dana,nije bila spremna na još rasprave sa njim.
No,i ovaj put je bio spreman kao zapeta puška,da je dovede do ludila,kako bi priznala da ga još voli,ali i da mora da se vrati u Madrid.
Ne može nakon dvije godine,da ode i ostavi je ovdje.Znao je da mora nazad za Madrid,ali je isto tako znao da ne može i neće bez nje.
"Dobro veče...kako ste?", upitala je susjedu Claru,koja živi pored nje.
"Dobro veče Leina,mah...iskreno jako loše.Novi susjed ne da mira.Nisam uspjela zaspati!",rekla je i pogledala na Marcova vrata,odakle je dolazila glasna muzika.
"Bože...šta se dešava tamo?",upitala je tiho.
"Ah dijete...i tebe mi je žao.Stižeš ovako kasno,a bojim se da nećeš moći zaspati!", šezdesetogodišnja žena je rekla tužnim tonom.
"Ah... pokušat ću!",rekla je slegla ramenima pozdravivši se sa susjedom,uputila se u stan.
Muzika je bila preglasna,ali nije željela ništa reći.
Bolje i ne spavati,nego sa njim raspravljati.
-pomislila je i ušla u stan.
Sati su prolazili, ponoć je već otkucala,ali ona nije mogla oka sklopiti.Nije problem bila muzika,bile su problem njene misli,koje su je morile.
Znala je da nije sam,a ni da neko muško društvo nije sa njim.
Smijeh bi povremeno dopirao iz njegovog stana,što ju je nerviralo,ali i ljutilo.
Hodala je nervozno gore dole, smirivajući sama sebe.Nije željela da posustane i ode tamo,želeći mu cijeli stan srušiti na glavu.
Iz bijesa je prekida zvono.Smirila je i otvorila ih ugledavši dobro poznato lice.
"Steven?Šta radiš ovdje?",bio je to njen kolega,hirurg.
"Moram ući unutra, pričat ćemo!", krenuo je ući ali ga zaustavila
"Šta ti je.Ne može,zašto tako dišeš?Šta je bilo?"
"Leina,pusti me unutra,objasnit ću ti!"
"Steven,zašto si toliko uplašen?",upitala ga je na što je samo odmahivao glavom.
Krenuo je ući,ali se ispriječila.Tu su se pogurali, nakon čega je ona pala na njeg.
U tom trenutku,Marco ne sluteći šta ga čeka na hodniku,izlazi sa svojim planom da je naljuti.
"Ganja me policija!",rekao je tiho gledajući je u oči.
Rukama je bila oslonjena na njegova prsa gledajući šokirano.
"Baš te nepristojni...",oglasio je iza nje Marco,na što se prenu iz misli i neugodno ustade nasmještajući svoju majicu.
"Leina,pomozi!",govorio je Steven.
"Dobro,uđi unutra!",rekla je i krenula za njim unutra.
"Zar ne misliš da mi duguješ objašnjene?",upita je tiho,držeći za ruku ovaj put zaista pun bijesa.
Gledala ga je zbunjeno i iznenađeno njegovim ponašanjem.
"Šta je ovo značio maloprije?",upita je stiskajući ruku.
"Ništa."
"Kako ništa,ležala si na njemu!"
"Nije....šta se tebe tiče?Moj život i moja stvar s kim ću šta raditi!",pokušala je biti bahata.
"Ne radi gluposti."
"Ne radim,moram ići..imam gosta!",rekla je krenuvši da izvuče ruku iz njegove.
"Leina...kakav gost?Šta radi u tvom stanu on?",ljutito je upitao.
"Ne može ništa bez mene!",rekla je na što otvorio širom zjenice ostajući šokiran njenom rečenicom.
"Moram da idem!",rekla je glumeći hladnokrvnost i krenula unutra,na što ju je povukao sebi.
"Nećeš ući tamo...!"
"Zašto?Ne mogu ga samog ostaviti!",željela je da joj prizna na bilo koji način da je voli,a ovo je bio odličan put do toga.
"Jer ti ja ne dam da ideš unutra!"
"Gledaj i ti imaš goste...malo se pozabavi s njim!",rekla je misleći na djevojke.
"Ja sam drugo,ja znam šta radim.Ali ti i tvoj inat..."
"Ko si ti da ti se inatim?",upita ga ozbiljno.
"Leina,ne izazivaj me.Izvedi ga van!",kroz zube je govorio.
"Nekulturno je to!",nasmijala mu se u facu,na što je zatvorio oči stiskajući svoje zube.
"Hajde,naljutit će se i otići!",rekla je vidjevši da Steven sjedi u stanu,a onda pogled vratila na Marca.
"A ja?Ja se ne mogu naljuti i otići?",upita je tiho i nježno kao nekad,od čega joj srce ponovno zaigra i oči zasijaše.
"Zašto bi se naljutio?",upita ga i priđe mu bliže,želeći završiti ovu njegovu predstavu.
"Jer...",stao je otpuhnuvši.
"Jer sam idiot...",rekao je krenuo u stan želeći sve istjerati i polupati unutra.
"I jesi...nakon ovoga jesi.Idiote!",rekla je razočarano nadajući se da će barem nešto uraditi.
"Da,jesam.Ali to je mijenja činjenicu da ne trebaš biti sa njim u stanu sama!",rekao je gledajući je u oči.
"Je li?A gdje bi ti želio da budem?Gdje ja to trebam da budem?",nervozna i ljuta je upitala.
"Znaš ti dobro...tamo gdje si bila prije dvije godine!"
Kraći nastavak,ali eto.
Ne mogu da spavam...u defektu sam.
Izvinite na greškama 😊😎
VOTE.
Komentar.🌹❤️