Na zelenom škotskom Visočju , tamo visoko gore , gdje i ovce pod ručnom pasu, smješten je bio klan McCainovih. Tamo gore Bogu iza nogu , gdje nijedan klan ne bi stopu spustio a kamo se ulogorio , živjeli su sretno izolirano od svih. Većina.
Tamo gore gdje i Gorštacima zima u kosti udara , na zelenom proplanku smještena je kuća Gavina McCaina. On se mnogo razlikovao od tipičnog Gorštaka. Nije volio imati nikakvo društvo. Samo on i njegov konj. Ali samoća je počela da ostavlja posljedice na njemu i na njegovu psihu. Mislio je da mu je konj dobar sudružnik , slušao je , ali međutim nije odgovarao , a kad pričate sami sa sobom to ne može izaći na dobro.
Zato je odlučio da potraži sebi ženu. Nekog ko će mu grijati postelju a i da malo odmori ruku. Nije to više isti osjećaj. Imao je i ideju da napravi rupu u drvetu i ako ništa olakša se , ali onda mu padoše na um mnoge životinje koje se kriju u tome , a i iskreno to ne bi bilo to. A kad već treba da ga gurne negdje , onda će u vlažnu i mirisnu , željnu ženu.
Nije on bio ružan, naprotiv , kad god bi otišao među klan , dobivao bi ponude od žena , slobodnih , udanih , udovica . Sve su laskavo treptale okicama i kad niko ne bi gledao podizale suknje i otkrivale članke , spuštale okovratnike i otkrivale te predivne dojke ali nijedna nije dovela do toga da mu se njegova muškost bar trzne.
Zato se on udaljio od klana i društva. Obećao je sebi prva koja dovede do toga da se njegova muškost pokaže u svoj svojoj slavi , biće njegova . Pa makar je morao ukrasti. Ubiće sve koji stanu na put ka njegovoj sreći. Zabacio je svoju crnu kosu , potapšao konja po slabinama i onda ga zajahao. Dok je vjetar lahorio , kroz njegovu kosu , preko njegovog golog poprsja , krenuo je na put po sreću.