U 6 sati tog popodneva Una i ja smo ručale zajedno sa mojim roditeljima u bašti. Tata je napravio svoje savršeno dobre lazanje i jedino što se moglo čuti su udaranja kašika o tanjire. Odgovarala mi je ta tišina, nisam željela pobjeći od svojih misli. Ne još uvijek.
Otkako je Una rekla da Vedran, njen brat, dolazi sutra moje misli su bile fokusirane samo na njega. Nisam bila spremna za ponovni susret. Prije dvije godine prestao je dolaziti sa nama na Brač. Dolazio je tek onda kada bi mi napustili grad i vrijeme je provodio sa svojim prijateljima koje je imao na otoku. Zadnji put kada sam ga vidjela u ovom mjestu bio je naslonjen na stolicu dok se neka djevojka uvijala oko njega uz zvuke muzike. Kada me ugledao kako stojim na vratima kluba poljubio ju je i svom snagom ju pribio uz sebe. Tu noć sam plakala sve dok uz prve zrake sunca nisam zaspala.
Vedran je oduvijek bio neko moj. Još kada sam imala 13 godina znala sam da ću dovijeka biti zaljubljena u njegove tamne oči. Poslije škole bih odlazila do Une, kao da zajedno radimo zadaću, a samo s ciljem da njega vidim. Kada smo mi krenule u srednju školu on je već bio treći razred. Pravio se da nas ne poznaje dok je ponosno hodao hodnicima škole. Znala sam da uvijek ima neku djevojku pored sebe, a da ću ja uvijek biti samo Unina najbolja prijateljica.
Sa 17 godina bila sam sigurna da ga volim. Nikada nikome nisam dopustila da mi se približi dovoljno da bih razvila neka osjećanja prema njemu. Te godine, kada je Vedran krenuo na fakultet primjetila sam da me počeo drugačije gledati. Ili sam se bar ja tome samo nadala. Nije dobacivao više zlobne komentare i nije ismijavao moj izgled. Izgledalo je kao da je napokon prihvatio da sam odrasla djevojka.
Baš te godine, dok smo bili na Braču, Vedran me prvi put poljubio. Bio je pijan i pričao je kako sam napokon dovoljno odrasla za ljubav. Njegova ruka bila je na mojim ramenima, a on je tiho šaputao riječi, dok sam ga ja samo pokušavala odvući nekako do kuće kako bi legao u krevet. Imao je u sebi bar 5 tona. Kada je napokon sjeo na svoj krevet uhvatio me za ruke i rekao mi da mogu slobodno ostati spavati sa njim. Koliko god da sam to željela morala sam odbiti, jer sam znala i tada da to priča samo jer je pijan.
Kada sam već bila na vratima, zatvorio je rukom vrata ispred mene i okrenuo me prema sebi. Podignuo je rukom moju bradu, tjerajući me tako da ga pogledam u oči i rekao mi da ovo čeka već godinama. Zatim je spustio svoje usne na moje. Bio je to najbolji prvi poljubac na svijetu. Bila sam sigurna u to. Dah mu je smrdio na alkohol i cigarete, ali je ipak bilo sve ono o čemu sam sanjala.
Nakon toga mi je rekao da je preumoran i da ćemo se vidjeti sutra. Sutra je bio onaj dan kada je poljubio drugu dok je gledao u mene.
"Hoćeš li?" iz misli me trgnuo Unin glas
Pročistila sam grlo "Šta?" upitala sam je
"Nikada me ne slušaš" rekla je ljutito "pitala sam te hoćeš li večeras obući onu crnu haljinu?"
"Izvini." iskreno sam to mislila "Nisam još ni počela razmišljati šta da obučem"
Čim me pogledala znala sam da je shvatila o čemu sam mislila "Kako si?" upitala me
"Svejedno mi je" nisam je ni morala pitati zašto me to pitala. Ona je jedina znala koliko me Vedran boli. Još uvijek.
Tužno se nasmijala "Lažeš, ali sve je okej dok ne počneš plakati"
"Hej, ja nikada ne plačam, o čemu pričaš?"
"Da, da, naravno. Vidjet ćemo" smijala se dok je ustajala od stola
Slijedila sam je sve do našeg sprata, a nakon što je ušla prije mene u našu sobu okrenula sam se kako bih pogledala u vrata prekoputa naših. Vedranova soba. Broj 16. Uvijek je govorio da mu taj broj donosi sreću. Nikada se nisam usudila pitati zašto.
"I onda, haljinica ili hlače?" upitala me Una čim sam ušla u sobu
"Definitivno haljinica, na moru smo zaboga" odgovorila sam i bacila se na svoj krevet.
"Okej, ali te ja moram našminkati"
"Uno, vani je milion stepeni, istopit će se i šminka i ja s njom"
"Ne možeš ići takva, možda Kristijan dođe" kikotala se
Kristijan, zaboravila sam na tu savršenu osobu "Lijep je, zar ne?" upitala sam je
"Nije baš moj tip, ali sladak je"
Bilo je nešto u Kristijanu što me privuklo još prvog trenutka. Nisam znala jesu li to bile njegove divne, duboke oči ili njegov stav, kao da je osvojio cijeli svijet. Kao da se ne boji nikoga. Izgledao mi je kao neko ko će uraditi sve da dobije ono što želi. Koračao je ponosno svijetom, svjestan svoje ljepote, ali uvijek ozbiljan i hladan kao led. U rijetkim trenutcima bi se nasmijao i pokazao svoje biserno bijele zube, nisam sigurna da se ijednom u ovom danu nasmijao onako od srca. Pričao je uvijek mirno, staloženo i bez ikakvih emocija u glasu. Možda me privukla upravo ta misterioznost koja je bila svuda oko njega.
Okrenula sam se kako bih pogledala gdje je Una. Našla sam je ispred ormara kako probava vjerovatno desetu kombinaciju, tona odjeće je bila ispod nje "Mislim da se Ivanu najviše sviđaš u kostimu" nasmijala sam se
"Za njega se sigurno ne sređujem" odgovorila je oštro
Zbunio me njen odgovor "Zašto si ljuta?" upitala sam je
"Zašto? Kako misliš zašto? Možda zato što do sada nije ništa uradio. Rekao mi je izvini kada smo se vidjeli i to je to. Jedno izvini neće ništa popraviti. Danas se naljutio i dobacivao zlobne komentare jer sam malo vremena posvetila drugom momku, ali da li je poslije toga pokušao bilo šta meni reći ili popraviti situaciju ? Naravno da nije. Misli da ću mu samo lahko preći preko svega, kao i uvijek. E pa neću." pričala je kao navijena
"Upravu si" morala sam priznati
"Bila ja upravu ili ne, večeras želim da uživam. Imam pravo biti sretna nakon toliko vremena, da me htio ponovo pored sebe uradio bi nešto. Ovako .. sada .. mislim da više ne vrijedi." tužno je izgovorila zadnje riječi
Boljelo me to što moram gledati najbolju prijateljicu kako pati, a znati da ne mogu uraditi ništa da se ona bolje osjeća. Ivan je bio prvoklasni kreten, ali ju je volio. Šta god da se desilo, šta god da je uradio znala sam da bi za nju pomjerio sve granice svijeta. Samo kada bi mogao preći preko ponosa.
Una je napokon izabrala što želi obući večeras, a onda se okrenula prema meni kako bi me natjerala da ustanem sa kreveta "Marijaa, ne moramo uvijek zadnje doći, hajde spremi se" molila me.
Pola sata kasnije bila sam spremna za polazak. Uska crna haljinica koja mi je isticala obline, samo malo maskare i korektora i bijele starke. Matina kuća bila je udaljena samo desetak minuta od naše, a ja sam jedva čekala stići tamo kako bih što prije, uz alkohol, zaboravila na ono što me sutra čeka.
"Mate, gušiš me, za ime Božije pusti me napokon" derala sam se dok me Mate vrtio u svom zagrljaju
"Kako ste mi samo falile, najdraže moje bosanke" rekao je kada me napokon spustio na zemlju
"Zbog tebe ću povraćati i prije nego se napijem" Una se smijala zajedno sa njim
Matina kuća bila je dosta udaljena od plaže i bilo je samo par kuća u blizini nje, tako da glazba i ljudi u kući nisu nikome smetali. Bila je to stara kuća od njegove bake i dede, ali kada su oni umrli ostavili su njemu u nasljedstvo cijelu kuću, s ciljem da se Mate što prije oženi. Ali njemu je kuća definitivno služila samo za provod.
Razgledala sam oko sebe, dosta ljudi je već stiglo, a od glasne muzike sam jedva svoje misli mogla čuti. Ispred kuće je bilo dosta poznatih ljudi koje smo tokom godina upoznale ili ih samo sretale u gradu, ljubazno sam se osmijehivala svima koji bi podigli ruku kako bi mi mahnuli. Prolazile smo pored ljudi kako bi ušle u kuću sa Matom, ali on je stalno stajao da bi se pozdravio sa nekim djevojkama.
"Same ćemo Mate, vidimo se kasnije" doviknula sam mu i povukla Unu za ruku
Klimnuo je glavom i nestao u masi.
"Eno ih" Una je vikala i pokazivala prstom na naše prijatelje. Sjedili su u kuhinji na stolicama i pili pivo.
"Maro ljepotice, kako si dobra" Dino mi je rekao dok me grlio
"Već si pijan" udarila sam ga po ramenu
"Što pijete mlade dame?" Ivan se ubacio u razgovor
"Vodku ?" okrenula sam se Uni kako bih potvrdila da želimo isto
"Dvije vodke stižu" Ivan je rekao i prije nego je Una uspjela bilo šta odgovoriti. Znao je da joj je to omiljeno piće.
Par vodki kasnije, sjedili smo na podu u dnevnoj sobi i igrali Drinkopolya. Stomak me počeo boljeti od silnog smijanja, a vilicu nikako nisam mogla zatvoriti. Svaki put kada bi došao red na mene pogrešno bih uradila izazov i morala bih popiti par gutljaja pića. Jednom nisam mogla imitirati 5 životinja u 10 sekundi, drugi put nisam mogla začepiti usta tokom dvije runde, treći put se nisam htjela skinuti u donji veš i tako dalje i tako dalje.
"Poljubi djevojku sa svoje lijeve strane" Saša je pročitao svoj zadatak sa kartice.
Djevojka sa njegove lijeve strane sam bila ja. Nema šanse. Ne.
Pogledala sam ga molećljivo kao da mi život ovisi o tome, a on se samo smijao zajedno sa ostalima "Ne moraš Maro, napit ću se piva" rekao je
"Ali ako odbiješ ispadaš iz igre" Dino je dobacio
"Svakako mislim da mi je dosta za večeras. Ne želim da povraćam po Matinom tepihu" priznala sam.
"Mislim da ću i ja odustati, ne osjećam se baš najbolje" Una je dobacila
Vidjela sam Ivana kako joj prilazi i šapuće nešto na uho. Klimnula je glavom, a zatim mu pružila ruku kako bi joj pomogao da ustane. Nisam htjela ništa reći, zaslužili su da makar malo vremena provedu zajedno.
"Mate hvala, ali vrijeme je za spavanje" nasmijala sam se gledajući u moje pijane prijatelje
"Ne ideš sama kući, nema šanse, mi ćemo s tobom" Saša je već bio na nogama
"Ljudi uredu je, kunem se, nije me strah" ubjeđivala sam ih jer sam znala da ću brže sama stići do kuće nego sa pijanim budalama
"Obećavaš da ćeš se javiti čim stigneš u sobu?" Dino je dobacio
"Obećavam" viknula sam dok sam zatvarala vrata za sobom.
Spustila sam se skroz do plaže, htjela sam ići dužim putem do kuće kako bi što više alkohola napustilo moje tijelo. Nisam željela da me roditelji, ako bi slučajno bili budni, vide ovakvu. Vjerovali su mi, a ja nikada ne bih dopustila da se razočaraju u svoju jedinu kćerku.
Šetnja pored mora je bila ugodna. Vjetar je lagano puhao, valovi su bili jedino što se čulo u tihoj noći, a zvijezde su sijale jače nego ikada. Ili se samo meni tako činilo. Srce mi je bilo puno neke radosti, mira. Ovo je bio moj dom. Znala sam da je ovo ovdje drugi svijet, onaj u koji sam bježala iz svakodnevnice, onaj kojeg sam jedva čekala svake godine. Kada se vratim kući vratit će se i svi problemi, sve obaveze i sva bol. A ovdje, na Braču, jedino što sam osjećala je sreća. I ljubav.
"Marija" čula sam da neko dovikuje za mnom
"Kristijan?" vidjela sam samo visoku siluetu kako trči prema meni
"Alo bre devojko jesi ti gluha? Vičem za tobom kao budala" zadihano je govorio dok mi je prilazio
"Izvini, bila sam negdje u svom svijetu"
"Već sam mislio da sam pogrešio osobu" nasmijao se
"Otkud ti na plaži?"
"Sa prijateljima sam gore" pokazao je prstom prema drugom kraju plaže "ali sam te ugledao kada si sišla na plažu pa sam evo došao da te vidim"
Nije bio ozbiljan kao inače, smijao se dok je pričao, a sva grubost iz glasa mu je nestala. Pretpostavljala sam da je i on popio koje pivo i da je zbog toga bio raspoložen. Na kratko sam ga odmjerila, bio je u šorcu i tenisicama, a crna majica sa par bijelih pruga mu je savršeno dobro stajala.
Bio je tako savršen.
Bože.
"Dopada ti se što vidiš?" upitao me, podsmjehući se
Sranje. Nisam valjda na glas uzdahnula "Hm?" glumila sam kao da ne znam o čemu priča
"Pitao sam dopada li ti se to što vidiš, pošto si uzdahnula kada si me odmerila" sve ovo ga je zabavljalo
"Ma ne .. samo sam umorna" lagala sam
"Da, da. Kako ti kažeš" pokušavao je ostati ozbiljan
Zemljo otvori se i progutaj me, molim te.
Moram li baš uvijek napraviti budalu od sebe ?
"Žuriš li kući?" upitao me ponovo
"Ne baš"
"Hoćeš da sjedemo malo .. tu .. na nečije peškire?" gledao je oko nas kako bi našao neko mjesto gdje bi mogli sjeti
"Može" odgovorila sam dok sam ga slijedila
Sjedila sam pored njega i gledala u more. Bilo je toliko tiho i mirno sve oko nas, da sam mogla čuti kako mi srce kuca. Kristijan je bio tako blizu mene, ruke su nam se dodirivale, ali nijednom do sada se nisam usudila pogledati ga. Mirisao je na pivo i neki jaki muški parfem. Nisam bila sigurna zašto sam pristala na ovo, uvjeravala sam samu sebe da me ne privlači. Okej, priznajem, bio je lijep. Savršeno lijep. Ali meni se nikada nijedan momak nije svidio za tako kratko vrijeme.
"Do kada ostaješ?" trgnuo me iz misli njegov grubi glas
"Još 14 dana smo tu" i dalje sam buljila u more
"Družit ćemo se" nasmijao se "gde ti je Una?"
Na trenutak sam i zaboravila na Unu. Kakva sam ja prijateljica ? Obrati mi se savršeno zgodan i prelijep momak, a ja zaboravim na najbolju prijateljicu. Ali s Ivanom je, neće joj se ništa loše desiti.
"Otišla je kući nije se osjećala dobro" lagala sam, nisam željela da svi znaju da je sa Ivanom.
Kristijan je klimnuo glavom. Bila sam preumorna čak i za sjedenje pa sam se lagano spustila na peškir i na trenutak zatvorila oči. Kada sam ih ponovo otvorila Kristijan je ležao pored mene, okrenut na desnu stranu prema meni, sa malenim osmijehom na licu.
"Što me tako gledaš" iznenadila me moja direktnost
"Prelepa si" srce mi je počelo lupati tako jako da sam mislila da ga i on čuje
"Pijan si"
"Jesam, ali sutra ću biti trezan, a ti ćeš i dalje biti prelepa"
Nasmijala sam se "O Bože Kristijane nismo u filmu"
"Znao sam da nećeš pasti na ovu izlizanu foru, prepametna si za to" mislim da se tada prvi put iskreno nasmijao- Imao je rupice na obrazima, a njegov osmijeh je bio ljepši od svih zvijezda na nebu.
"Pogledaj" iznenada je pokazao prstom na nebo "zvezda padalica, zaželi želju malena"
"Želim da sutra bude lijep dan"
"Lep dan? Bože Marija kakva je to želja?" jedva je izgovorio koliko se smijao
"Savršeno dobra želja. Lijep dan, šta ti više treba u životu?"
"Ti si jedno čudo"
"Baby blue .. " nastavila sam
"Marija prestani, nismo deo pesme" zezao me, a moji obrazi su gorjeli od vrućine jer sam nakon dugo vremena bila u potpunosti opuštena pred nekim muškarcem. Bilo mi je tako lijepo da nisam željela da se ova noć ikada završi.
Pogledala sam na sat. 04:15. Blagi Bože mrtva sam. Kada je prošlo ovoliko vremena?
"Moram kući" skočila sam na noge
Kristijan me zbunjeno gledao "Okej, otpratit ću te" išao je iza mene, pokušavajući me sustići
"Vidimo se onda danas?" upitala sam ga kada smo napokon stali ispred kuće
"Vidimo se danas, bit će ovo lep dan"
"Ne zezaj me, vidjet ćeš da hoće" šaputala sam kako nikog ne bi probudili
"Verujem ti" rekao je tiho i približio mi se još više "jesam li ti već rekao kako si prelepa?"
I prije nego sam uspjela bilo šta reći spustio je svoje usne na moje. Kada nam se usne spoje Kristijan naglo udahne vazduh. Usne su mu tople i mekane, a poljubac grub, baš onakav kakav sam i zamišljala da će biti. Njegov topli jezik klizi duž mog, dok osjećam njegovu ruku na leđima kako me privlači još bliže sebi. Cijelo tijelo mi gori, nikada se nisam ovako osjećala.
Spušta ruku na moj obraz i prekida poljubac, ali se ne odmiče od mene. Naslanja čelo na moje dok izgovara "Vidimo se kasnije lepotice" i spušta mi još jedan poljubac na usne.
Pogledam još jednom u njega prije nego uđem u kuću. Je li ovo bila ispravna odluka ? Čak i da nije bilo je prokleto dobro.