Jedva ustajem shvaćajući da je ovo bio zadnji put da spavam u svom mekanom krevetu,dok se ne "dokažem" svojim roditeljima da se mogu sama brinuti za sebe.
Moji roditelji. Sofija i Bruno.
Vlasnici jedne od najpoznatijih modnih agencija u Americi. Također,čudno užasni roditelji.
Dali su mi ime Analea. Mislim tko se danas još zove Analea?
Ili je Ana ili je Lea, a ne Analea.
Uvijek sam ih mrzila zbog svog imena, a sad kad su mi otkazali sve kreditne kartice, oduzeli mi auto i natjerali me da nađem stan stan i posao, mrzim ih još više.
Stan sam pronašla, a posao su mi našli roditelji jer ja nisam dovoljno pametna za to. Toliko o onome "snađi se sama."
Stanem ispred ogledala i čudim se. Ja, najzgodnija djevojka u gradu, kćer najpoznatijih ljudi na ovom području,uspješan model, uskoro ću raditi tko zna što.
Prođem rukama kroz svoju dugu crnu kosu, popravim majicu i izađem iz sobe vukuči kofer za sobom.
Sofija:"Spremna?" pita me sa smješkom.
Analea:"Ali mama!!! Ne mogu ja ovo!" vičem razmišljajući o svim onim Gucci i Versace dizajnerskim torbicama kojih sam se morala odreći i prodati ih kako bih unajmila i platila prvu ratu stana, kojeg da naglasim, nisam još ni vidjela.
Bruno:"Možeš. Ovo ti je adresa na koju moraš otići. Od danas radiš tamo." pruži mi papirić i shvatim da je ta adresa udaljena sat i pol vremena vožnje odavde, ali je blizu stana. Barem nešto dobro u ovoj situaciji.
Analea:"Kako da dođem do tamo?! Nemam auto!!"
Sofija:"Tramvajem dušo."
Analea:"Jeste vi normalni? Da se vozim u onom smrdljivom tramvaju, punom znojnih ljudi?!!?" vrisnem i zgrozim se na samu pomisao toga.
Bruno:"Kreni sad, inače ćeš zakasniti na prvi dan."
Analea:"Mrzim vas!" viknem još jednom i izletim iz kuće.
(...)
Kad sam se napokon dovukla sa koferom to tramvajske stanice,preostalo mi je još saznati koji je tramvaj moj.
Analea:"Oprostite." obratim se starijoj gospođi koja sjedi na klupici "Koji tramvaj vozi na ovu adresu?"
Gospođa:"Onaj tamo." pokaže rukom na tramvaj koji upravo staje.
Analea:"Hvala." brzo kažem i uđem u tramvaj.
Oko mene je hrpa ljudi i većina njih me čudno gleda,a ja jedva čekam izaći odavde.
Nakon nekih sat vremena, presjedanja u druge tramvaje i udisanja nekog odurnog smrada napokon čujem da ona stvar pored vrata govori ime moje stanice, pa čim se vrata otvore, izletim iz tramvaja i udahnem čisti zrak. Pješačim još nekih pet minuta i dođem na adresu svog stana.
Na brzinu pregledam stan i shvatim da mi se čak i sviđa.Nije raskoš na koju sam navikla ali za mene je dovoljno. Ostavim kofer i krenem na adresu koju mi je tata napisao na papirić.
Što sam bliže toj adresi shvaćam da je ovo još jedan od pogatijih dijelova LA-a. To znaći da ću raditi neki dobar posao.
Analea:"Broj 32...32. Ah tu je!" ciknem kad shvatim da sam na pravoj adresi.
Kuća ima tri kata i zelene je boje. Dvorište je fenomenalno urađeno i daleko bolje od našeg doma.
Još jednom duboko udahnem i krenem primiti za ogradu u namjeri da ju otvorim i uđem unutra, ali se ispred mene stvori gromada visoka kao dvije mene,obrijane glave i ruku punih tetovaža.
Analea:"Makni se!" vrisnem na njega u nadi da će se maknuti,ali on se namršti i uhvati me grubo za ruku "Miči ruke s mene!" iznervirano kažem i udarim ga u prsa,ali on se ne pomakne ni centimetra. "Došla sam na razgovor za posao,pusti me da uđem." kažem mu i on me pusti,bez riječi se pomakne i pusti me unutra.
Koji čudak.
Pokucam na vrata i čekam par sekundi .Vrata se otvore u kroz njih proviri glava preslatkog dečka.Kosa mu je smeđa s pokojim plavim pramenom.Šiške mu padaju preko čela sve do njegovih divnih plavih očiju i pjegica na nosu.
XXX:"Ti si?" pita me kroz smješaj tako me trgnuvši iz buljenja.
Analea:"Umm...tu sam zbog posla." kažem a on se opet nasmije i rukom mi pokaže da uđem u kuću što ja bez previše razmišljanja i učinim.
XXX:"Ja sam Noa." kaže i pruži mi ruku koji prihvatim.
Analea:"Analea."
Noa:"Jesi sigurna da si ovdje zbog posla?" pita i ja ga zbunjeno pogledam.
Analea:"Da...valjda." zadnji dio prošaptam.
Noa:"Leo!Došla je cura zbog posla!" vikne i ispred nas se stvori zgodan dečko.
Atletske je građe,širokih ramena,smeđe kose i očiju kojima ne mogu odrediti boju jer nosi sunčane naočale.Nosi uske crne traperice i najobičniju bijelu majicu.
Leo:"Ona?Zbog posla?" pita i počne se smijati.
Analea:"Zašto me svi to pitate?" iznervirano upitam.
Leo:"Već na prvi pogleda vidljiva kučka i razmaženo derište ne izgleda netko tko bi mogao raditi kao čistačica."
Analea:"Kakva sad čistačica?!I nitko ti ne daje za pravo da me zoveš kučkom!Znaš moji..." ne stignem dovršiti jer me on prekine.
Leo:"Želiš li ovaj posao?"
Ne!Ali moram dokazati svojima da se mogu brinuti sama za sebe.
Analea:"Želim."
Leo:"U redu onda.Dolaziš ovdje u 7:00 i odlaziš kad ja to želim.Iako smo sličnih godina obračaš mi se sa gospodine,obući ćeš ono što ti kažem i biti ovdje u koliko sati kažem.Također sve moje prijatelje oslovljavaš kao i mene.Jasno?"
Analea:"Da." kažem i on podigne obrvu.
Leo:"Nisam dobro čuo."
Analea:"Jasno gospodine."
Leo:"Sad dođi samnom da ti pokažem što nosiš." okrene se i rukom mi pokaže da ga pratim.
Ušli smo u nekakvu prostoriju koja izgleda kao ured.Bila je u tonovima crne i bijele boje,dok su jedini dašak života davale crvene ruže postavljene na par mjesta.
Onaj umišljenko izvuče nešto iz ormara i pruži mi to u ruke.
Komplet se sastoji od crne suknje koja će mi prekriti jedva pola butina,preuske bijele košulje,bijele pregače i crnih visokih štikli.
Analea:"Nema šanse da ja..." opet me prekine.
Leo:"Meni ne odgovaraš.Obuci to u kupaonici i siđi dolje." kaže i izađe van.
Zašto je ovakav prema meni kad me ni ne poznaje?
Ufff,ubit ću mamu i tatu zbog ovoga.
Analea:"Gdje je kupaonica u ovoj kućerini?"
Nakon par minuta traženja napokon sam našla kupaonicu.
Uđem unutra i presvučem se te robu koju sam skinula stavim u svoju torbu.
Pogledam se u ogledalo i shvatim da izgledam kao jeftina drolja.Suknja je stvarno kratka i mislim da će na košulji svi gumbići popucati ako podignem ruke.
No,što je tu je.
Popravim kosu ,stavim još labela i izađem van iz kupaonice i krenem dolje po stepenicama.
Sa lijeve strane vidim kauč pa zaključim da je to dnevni boravak i odlučim ući tamo.
Onaj smrad sjedi na fotelji,ispija viski ja mislim i tipka na mobitel.
Analea:"Gotova sam." kažem i on iste sekunde podigne pogleda prema meni.
Odmjeri me od glave do pete i nasmije se.
Leo:"Kao što sam i mislio." kaže
Analea:"Molim?" pitam zbunjeno a on ispije piće do kraja i ustane.
Leo:" Zaboravi.Nego da ti kažem što radiš ovdje.Većinom čistiš ali ako zatreba skuhat ćeš nešto i pričuvati moju sestru."
Analea:"U redu gospodine." kažem iako nemam pojma o kuhanju i mislim da bi se od moje hrane svi mogli otrovati "Koliko vaša sestra ima godina?" pitam ga jer me stvarno zanima.
Leo:"Četiri." kaže i ja ne mogu izdržati da se ne nasmijem.Obožavam malu djecu.
Analea:"O moj Bože!" kažem veselo i zapljesnem rukama.
Leo gleda u mene bezizražajno dok se ja smijem kao luđakinja na samu pomisao toga da ću čuvati to malo stvorenje.
Leo:"Večeras mi dolazi prijatelj tako da očekujem da sve bude čisto i da budeš tu u slučaju da nam nešto zatreba.Sad možeš krenuti s poslom." kaže i sjedne natrag na svoje mjesto.