Gdje sve počinje? Pa svakakonegdje mora započeti. Pitanje je, gdje želite da počne i gdje želite da se završi. Njezina osveta počela je u njezinom domu, a završit će se.... to ćemo ostaviti budućnosti da odredi.
Trideset i prvog siječna rođena je jedna djevojčica. Koja će izgubiti sve. Osim jedne stvari. Želje za osvetom. U njezinim godinama djevojke se igraju lutkama, odlaze na 'čajanke', čitaju bajke, ali ne i ona. Ona uči kako baratati oružjem, trenira boks, ulične borbe postajale su joj svakodnevnica, muškarci su joj bili samo prijetnja, samo čudovišta kojima se ne poklanja ništa drugo nego mržnja. Mrzila je, iz sveg srca. Zaklela se na osvetu.
16. lipanj 1994.
"Mama?" Djevojka zazove majku. "Aleksej?" Ponovno njezin tihi glas odzvoni kućom. Zazvala je starijeg brata. Nitko se nije odazvao. Polako je ušla u dnevni boravak, a prizor koji je ugledala natjerao ju je na prigušen krik. Pritrči majčinom beživotnom tijelu. Nije bilo otkucaja srca. Ni izdaha ni udaha. Samo beživotno tijelo okruženo krvlju.
Priđe bratovom tijelu. Oči su mu bile napola sklopljene, a usta malo otvorena. "Tat.... Tatiana.... bježi.... ne osvrći se... osveti.... ne vjeruj nikome osim sebi.... volim te...." Jedva izgovori njezin brat te njegove beživotne oci nastave buljiti u nju. Tatiana zagrli njegovo beživotno tijelo ispustivši suzu. Sklopi bratove, a zatim i majčine oči. Pogleda još jednom bratovo tijelo i ugleda prsten na njegovoj ruci. Skine ga te stavi na svoj kažiprst. "Osvetit ću te, Aleksej. Obećajem. I tebe, majko." Kaže tiho i obriše suzu koja je neposlušno pala niz njezin obraz. Tada joj je bilo petnaest godina. Izgubila je nadu i vjeru u ljude. Vjerovala je svojem instinktu i svojoj glavi - srce je za nju bilo isključeno.
17. lipanj 1994.
Uz sebe nije imala ništa, osim lančića s bratovim prstenom i želje za osvetom. Hodala je ulicom usred noć. Potpuni mrak ju je okruživao. Odjednom se ispred nje pojavi neki stariji muškarac. Još jedna pijanica. On ju zgrabi za zapešće i počne vući u sporednu ulicu. Opirala se koliko je mogla, ali bila je preslaba. Odjednom nečija ruka udari muškarčevo lice i on padne na tlo. Tatiana polako podigne glavu. Ugleda mladog dečka smeđe kose i zelenih očiju, nije bio mnogo stariji od nje. U to je bila uvjerena. "Jesi li dobro?" Upita ju dubokim glasom. Tatiana potvrdno kimne glavom. "Zašto nisi doma, nego lutaš Moskvom u ovo doba?" Ponovno ju upita. Tatiana obori pogled. Prisjetila se prizora iz dnevnog boravka njezine stare kuće. "Nemam obitelj. Ubijeni su. Nemam kamo." Rekla je spuštene glave. "Dođi, odvest ću te šefu, on će ti pomoći." Kaže joj mladić pružajući ruku. Tatiana ga nesigurno pogleda. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja primi njegovu ruku te krene za njim.
Sjela je na njegov motor te su se odvezli u njoj nepoznatom smjeru. Vozili su se oko pola sata, a kada su stali nalazili su se ispred kuće. Nije bila neka skupa kuća, ali ni trošna. Tatiana je uspjela saznati mladićevo ime - Nikolaj Solovyov. "Nikolaj, gdje smo?" Tatiana ga upita. "Ovdje živim, ovdje žive svi koji rade za šefa. Svi slični meni i tebi." Odgovorio joj je Nikolaj. "Kakav je on?" Tatiana je odbijala ući bez ikakvih informacija. Nikolaj je popustio, shvaćao je njezin strah. I on je bio u njezinoj poziciji.
"Zove se Zorya. Pronalazi osobe poput tebe i mene, na ulici, bespomoćne, ostavljene, slomljenje i pomaže im. Nauči ih baratati oružjem, kako da isključe emocije i uključe razum, kako da ubiju, kako da rade posao koji im je dodijeljen, nauči ih svemu kako bi mogli osvetiti izgubljeno. Svidjet će ti se. Mi smo praktički mafija." Tatiana je iznenađeno gledala u njega. Netko bi na njezinom mjestu pobjegao, ali ona nije imala što za izgubiti - Aleksej i majka su mrtvi, osim njih nije imala nikoga. Stoga je krenula za Nikolajem u kuću.
Prolazila je kroz kuću razgledavajući. Primjetila je nekoliko mladića i djevojaka u dnevnoj sobi. Nastavila je hodati kroz dugačak hodnik za Nikolajem. Nikolaj uđe prvi i vrati se nakon dvije minute. Zatim je ušla Tatiana.
"Tatiana, sjedni." Ugleda starijeg muškarca. Sjedne kako joj je i rekao.
To je sigurno Zorya. Nikolaj se nije nalazio u prostoriji. Zoryja joj se predstavi i ispriča sve o njegovoj 'mafiji'. "A sada mi ti ispričaj o sebi." Zoryja ju pogleda prodornim crnim očima. Tatiana zanemari strah i jezu koji su prošli njezinim tjelom zbog Zoryina pogleda. Počela je pričati. Zorya i Nikolaj su pažljivo slušali. Nikolaj je bez obzira na svoju hladnokrvnost osjetio nešto posebno prema Tatiani. Neku povezanost. Ne ljubavnu, već bratsku. Zakleo se sam sebi da će paziti na nju.
Zorya je rado prihavtio Tatianu. Nikolaj i Tatiana su se uputili u dnevnu sobu gdje je Nikolaj okupio nekolicinu djevojka i mladića. Sve ih joj je predstavio i nju je predstavio njima.
Aksana, Borya, Czar, Evgeniya, Feliks, Irina, Jelena i Maksim. Svi su joj zaželjeli dobrodošlicu. "Evgeniya, neka Tatiana bude u sobi pored tvoje. Sutra odite do dućana i nabavite joj potrebne stvari." Nikolaj se obrati Evgeniyi. Evgeniya kimne glavom, a zatim primi Tatianu za ruku i povede ju prema sobi.
Hodale su dugim hodnikom i došle su do kraja. Jedna soba je bila u sredini, a ostale poredane sa strane. Evgeniya uđe u jednu, a Tatiana za njom. Tatiana razgleda sobu. Soba je bila u tonovima sive i plave boje. Evgeniya uđe u walk in ormar i vrati se nakon minute. "Ovdje ti je odjeća u kojoj ćeš spavati, a ovo obuci sutra. Izvoli i tenisice. Kada se obučeš dođi k meni u sobu da te našminkam i sredim kosu." Tatiana kimne glavom. Evgeniya izađe iz sobe i uđe u drugu. "Ovo je tvoja soba. Naspavaj se." Evgeniya kaže i poljubi ju u čelo te izađe iz sobe. Tatiana zatvori vrata.
Soba je bila u sivim tonovima s povremenim crvenim detaljem. Kupaonica joj je bila u sklopu sobe i u istim bojama. U sobi je također imala walk in ormar. Na sredini walk in ormara bio je poveći stolić za šminkanje. Tatiana uđe u kupaonicu, skine odjeću i stane pod tuš. Kada je bila gotova, obukla je odjeću koju joj je dala Evgeniya, te je legla u krevet. Vrtila je lančić s Aleksejevim prstenom oko prsta. "Osvetit ću vas." Rekla je gledajući u prsten. Ubrzo nakon toga je zaspala.
21. listopad 1994.
Četiri mjeseca su prošla otkako je Tatiana došla kod Zoryje. Dobro se uklopila, lako je usvajala sve. Brzo je napredovala, a Zorya je bio izuzetno zadovoljan njome. Nikolaj i Tatiana su se jako povezali. Nikolaj je bio stariji od nje tri godine i odnosio se prema njoj kao prema sestri. Štitio ju je, podučavao i pokušavao joj olakšati što više. Tatiana je napredovala u vrlo drugačijem smjeru nego što je ikada mogla zamisliti.
Nikolaj je zadovoljno promatrao kako se Tatiana mijenja. Svakog dana postajala je sve snažnija, hladnokrvnija, spretnija, pametnija, mudrija, brža - u svemu je postajala bolja. I sama je to vidjela.
Tog popodneva je sjedila na terasi svoje sobe. Gledala je negdje u daljinu. "Aleksej, postala sam ono što sam mislila da nikada neću. Lutke i haljine sam zamijenila oružjem, napornim treninzima, boksom i ostalim. Sanjarenje o dečkima i zaljubljenost sam zamijenila željom za osvetom i mržnjom. Ali iskreno, sviđa mi se ovo. Svakim danom postajem bolja. Neću te iznevjeriti, Aks." Sklopila je oči. Snažne ruke spuste se na njezino rame. "Siguran sam da bi Aleksej bio ponosan, bez obzira na sve." Rekao je uvjereno Nikolaj. Tatiana se ustane i okrene prema njemu. Svoju dugu plavu kosu je raspustila iz neuredne punđe.
"Znam." Odgovori uz osmijeh. "Hvala ti, Nikolaj. Za sve." Kaže te ga zagrli. Nikolaj joj uzvrati zagrljaj. "Uvijek, malena." Njegova brada 'odmarala se' na njezinom tjemenu. Nikolaj i Tatiana imali su onaj poseban odnos. Bili su najbolji prijatelji koji su bili poput brata i sestre. Jedan drugome su čuvali leđa.
"Evgeniya te zove. Kaže da mora u šoping, opet." Nikolaj kaže te preokrene očima. Tatiana se nasmije. "To je Evgeniya. Sigurno je vidjela neke dobre cipele ili komplet i sada ga mora kupiti." Tatiana uđe u sobu, a zatim u walk in ormar. Izvuče crne poderane traperice i sivi duks. Na noge je obukla Superstar tenisice, a kosu je svezala u niski rep. Šminku nije stavljala, nije imala volje za tim.
Kada je bila spremna, spustila se u dnevnu sobu gdje su bili ostali. Čim ju je Evgeniya ugledala, skočila je na noge. "Napokon. Idemo cure." Povuče Aksanu, Jelenu i Irinu za sobom i dođe do Tatiane. "Vratite se do sedam. Morate se spremiti za večerašnji zadatak." Zoryjin glas ih podsjeti na obavezu koju imaju. One kimnu glavom i istrče iz kuće.
Kasnije te večeri, Tatiana je sjedila za stolićem za šminkanje i dovršavala je eyeliner. Na sebi je imala kratke crne traper hlače, crne mrežaste najlonke, crne čizme koje su joj dosezale do iznad koljena, bijeli top i kariranu košulju oko struka. Kada je završila s eyelinerom vratila se u sobu. Iz prve ladice pokraj kreveta izvadi pištolj te ga zatakne o hlače i pokrije košuljom.
Uzela je mobitel, a zatim se spustila u prizemlje. Aksana, Jelena, Evgeniya i Irina su je čekale. Tatiana pogleda na desno i ugleda Nikolaja koji je u rukama držao torbu za snajper. "Večeras je tvoj red. Pokaži što znaš." Namigne joj Nikolaj. Tatiana kimne glavom i uzme torbu. Uputi se s djevojkama prema autu. Svih pet sjednu u crni Range Rover i zapute se prema lokaciji. Ovo je bio prvi put da je dobila priliku 'skinuti metu.
Parkirale su se ispred jednog hotela. Došle su do stražnjeg ulaza te su se ušuljale u hotel sve do lifta. Tatiana pritisne tipku koja je vodila do krova. Ali je tražilo lozinku. Tatiana žicom spoji mobitel s dizalom te je ubrzo imala šifru.
Nakon nepune dvije minutr su se nalazile na vrhu hotela. Tatiana brzo izvadi dijelove snajpera i složi snajper. Namjesti snajper te pogleda je li uperen prema meti. Kada je meta bila na nišanu, Tatiana pritisne okidač i pogodi metu ravno u čelo. Pala je na mjestu mrtva. "Javi Zoryi da je posao obavljen." Tatiana se obrati Evgeniyi nakon što je spremila snajper. Evgeniya kimne glavom i nazove Zoryu. Vratile su se neprimjetno do auta te su krenule natrag prema kući. Kada su se dovoljno udaljile, skinule su maske. "Good job, lil' one." Pohvali ju Evgeniya. Tatiana nije obraćala pažnju na njih. Razmišljala je kako što prije mora doći do Aleksejeve i majčine ubojice.
🌙M.