~Call me cursed or call me blessed, but if you can't handle my worst, you ain't getting my best.~
Nakon što smo se ja i Toma rastali, otišla sam kući.
Cijelo vrijeme sam razmišljala samo o Zvoni. O onim njegovim predivnim očima, u kojima se čovjek izgubi svaki put iznova kad ih pogleda.
Samu sebe sam uhvatila kako gledam njegove slike na internetu, te sam brzo zatvorila laptop.
Ovo je stvarno previše, pa ni ne znamo se dobro.
Nikako ga nisam uspijela izbaciti iz misli te sam odlučila otići na trčanje. Malo je glupo ići trčati u 22 sata na Poljud, ali, to sam ja.
Spremila sam se i izašla na stanicu. Ljeto je pa mi nije bilo hladno u kratkim sportskim hlacama i sportskom topu.
Stala sam na mjesto. I sve je bilo spremno.
Dok trčim, ništa nije važno. Važna sam samo ja i taj poseban osjećaj dok se krećeš najbrže što možeš. Kad počmeš osjećati bol, to je najbolji osjećaj. Bol je moj saveznik, ispituje su moje limite i pomiče moje granice, govori mi kad sam stvarno povrijeđena. Uvijek sam vjerovala da je osjetiti bol privilegija. Jer ako osjetiš bol, znaš da si još živ.
Nakon dva sata trčanja sjedila sam u čućnju naslonjena na prepreku
Kad sam čula poznati glas iza mene.
"Eleni ?"- brzo sam se okrenula i to je bio on. Onaj kojeg cijeli dan izbacujem iz glave.
"Zvone ? Šta ti ode radiš u ove sate ?"-pitam zbunjeno.
"Pa, ovdje često dolazim kad sam tužan ili imam nekih problema, stanem na travnjak i bude mi lakše. Poljud je stvarno svetinja."-kaže na što se ja složim.
"Htio sam te pitat šta ti radiš ovdje ali vidim da trčiš."-rekao je i time izmamio moj osmijeh.
"Negoo...Jesi li raspoložena za jednu kasnu šetnju gradom ?"-upita me.
"Daj mi 5 minuta da se prisvučem, a onda imaš cijelu noć da me impresioniraš."-rekla sam i tek kad sam vidjela Zvoninu vragolastu facu, shvatila sam što sam rekla.
On je na to samo namignuo a ja sam otišla do svlačionice.
Brzo sam se polila vodom i obrisala da ne smrdim te sam se obukla. Standradno. Namjerno se nisam htjela sređivat.
Kad sam došla do njega, ostao je u čudu.
"Vaaau."-rekao je buljeći u mene.
"Šta je bilo ?"-pitam pregledavajući svoju odjeću.
"Ti si prva osoba koja nije došla u minici ispred mene. A kamoli u sportskoj odjeći."-rekao je i blago se nasmijao.
"Oprosti, ali meni nisi nitko poseban. Svi smo mi ljudi."-kažem dok smo izlazili sa Poljuda.
"Drago mi je što si takva..Nisi jedna od onih za slavu i novac."-rekao je dok smo šetali Spinutom.
"Te 'cure' imaju ime. Zovu se sponzoruše."-kažem na što se on nasmije.
"U pravu si.Vodim te na palačinke u Starog placa."-kaže na što ja odmah reagiram.
"A-a, mladiću! Ne može! Rekao si da idemo šetat, a u ostalom neću da ti išta plaćaš danas."-kažem i on pristane na dogovor.
Na kraju smo otišli do Zapadne obale. Ležali smo na ležaljkama i samo gledali jedno u drugo. Bila su 3 sata ujutro.
Lagano se okrenem prema njemu, u sjedećem položaju i pitam ga.
"Rekao si da na Poljud dolaziš i kad nemaš trening, ali samo kad si tužan. Ne znam smijem li pitat, ali šta je bilo ?"
"Naravno da smiješ pitat. Ma ništa, razmišljao sam kako imam sve u životu, i mogu dobiti baš sve, samo jedno ne. Da me neko voli zbog mene. Moj je život Švicarska, skoro pa savršen."-rekao je i spustio glavu u pod.
"Nisam sigurna da te nitko ne voli radi tebe. Imaš obitelj, prijatelje.. U čemu je problem ?"-upitam blago.
"Svaku curu mogu imat, a samo onu koju hoću, ne mogu."- kaže mi.
"Ako te neće, onda je stvarno glupa!"-kažem, ne vjerujući što su upravo moja usta prevalila.
"Znaš, nisam siguran da bi za sebe trebala govorit da si glupa..."-kaže tiho, ali ipak dovoljno glasno da bi ga mogla ćuti.
Skroz mi se približio, i položio svoje usne na moje. Poljubac je bio dug i predivan, ali sam se morala odmaknit jer ono što radimo, nije pametno.
15 minuta je samo bila tišina, kad sam ga ja u jednom trenu povukla za ruku, te smo se oboje digli.
Upitno me pogledao a ja sam se samo nasmješila.
"Brzo će zora. Vodim te na posebno mjesto."-kažem. Moja ruka je i dalje bila u njegovoj. Poklapale su se kao puzle. Poklapale su se kao sudbina.
Došli smo na Katalinićev Brijeg.
On je razgledavao, a ja sam sjela na klupicu, a nekoliko sekunda nakon mene i on.
Vidjeli smo da počinje svitati, te me on zagrlio. Na poseban način. Tako me još niko nije grlio. Puno jače i mnogo nježnije.
Pogledala sam u njega, i ostavila poljubac na njegovom vratu. Htjela sam zadnji put udisati njegov miris, osjetiti da mi je blizu.
ZVONE P.O.V
Gledao sam u nju dok je tako mirno ležala na mome ramenu.
Ma kakva zora, crna ženo, ljepša si od nje milijun puta!
"Znaš, ne čeka se zora pored svakoga."-rekla mi je i lagano se nasmiješila dok je posmatrala izlazak sunca.
"Znaš li ti, Zvone, šta je najlipše u vezi s danom? Činjenica da uvijek sviće. Uvijek nam daje novu priliku..."-rekla je veselo, i dalje očarana prizorom.
"Zašto ti nama ne daš priliku ?"-pitao sam tužno, gledajući je u oči.
"Oprosti, Zvone...Ali, jednostavno, ja nisan ono šta ti tražiš...Ja sam samo obična cura koja voli crtat, niti sam manekenka i u niti jednom djeliću se naši životi poklapaju. Mi smo dva različita svijeta, a ja se u tvome nebi snašla."-rekla je i suze su joj se lijevale niz obraze, no odmah ih je obrisala.
Poljubila me i uz jedno 'zbogom' otišla.