Olive's P.O.V.
Uz njegovu toplinu tijela, mekane usne, bradu koja je stara par dana - i pomalo iritira moje obraze, no u ovome trenutku, to mi je na kraju pameti. Te njegov stisak oko mojih bokova - koje me drže čvrsto uz svoje tijelo. Jasno mogu osjetiti one dosadne gnjavatore u dnu mojega trbuha.
Moja ruka na njegovom potiljku putovala je prema gore i svojim prstima sam imala lagan stisak na njegovoj kosi. Kada sam malo snažnije povukla njegovu kosu, osjetila sam kako je u šake stisnuo majicu koja sam imala na sebi. Iz dubine njegova grla, začula sam njegov duboki uzdah - nešto poput stenjanja ali je bilo prigušeno jer su moja usta još uvijek bila na njegovim.
Zasigurno, ovaj poljubac šalje trnce uzduž i poprijeko mojeg tijela.
Isto tako, ovo je bilo... zapravo, nema riječi sa kojim bih mogla opisati ovaj poljubac. Jednostavno je bilo nešto od čega ti noge postaju kao žele, srce lupa sto na sat, i ne možeš misliti kako treba.
Ljubila sam dosta dečkiju - k vragu išla sam i dalje od običnog poljupca - ali nitko nije ostavio ovakav utisak na mene. I to običnim ljubljenjem.
Mason je tip dečka koji zna što djevojka želi, i zna kako to napraviti. I osjetilo se u svakoj sekundi dok je trajalo. Osjetilo se samopouzdanje, strast. Mason je znao što čini, osjetilo se to - čak i vidjelo u njegovim zelenim očima kada se odvojio i gledao ravno u mene.
Gledao je ravno u mene dok su mu se prsa spuštala i dizala kako je hvatao dah. Oboje smo bili zadihani. A on nije pomagao jer je još uvijek bio užasno blizu, i još uvijek nisam mogla misliti kako treba.
Ruke koje su do maloprije bile na mojih bokovima, polako je dizo prema gore. Niz moj struk, preko rebra i okrznuo je moje grdi - namjerno ili ne, ne znam niti mi je u tom trenutku bilo bitno. Stavio je ruke sa svake strane moje glave, i još uvijek sam mogla osjetiti njegovo čvrsto tijelo uz svoje.
Svoj pogled spustim sa njegovih očiju - koje su postale nekoliko nijansi tamnije nego li prije pola sata - na njegove natečene usne od ljubljenja na kojim je još uvijek krasta od vjerojatno nečije - velikim slovima, Jamesove - šake.
Lagala bih kada bi rekla da nisam zamijetila modricu na njegovom trbuhu. Koja je pukim slučajem, stara onoliko koliko su i Jamesove modrice na licu.
Prebacim svoj pogled na njegove oči, moj pogled se susretne sa njegovim koji pozorno gleda i čeka moj sljedeći korak. Znala sam da on neće biti prvi koji će progovoriti. „Ti si taj koji se potukao sa Jamesom?"
Bravo Olive, baš znaš kako upropastiti ovakav trenutak.
Namršti se, zatvarajući oči i duboko udahne. „Da", da nisam stajala ovako blizu, sigurna sam da bih propustila njegov odgovor koliko ga je tiho rekao. Čeljust mu je bila stisnuta i čvrsta, baš kao i njegova faca.
Čvrsto sam stiskala šake u pesnice pokraj svojeg tijela samo kako ne bih podignula ruke - prošla njegovom vilicom i maknula mrštenje sa njegovoga lica.
Tamna kosa, koja je bila lagano kovrčava, pala mu je preko čela na oči. No, on nije napravio niti jedan potez kako bi ju maknuo sa čela, čak nije ni pokazao da je shvatio da je pala preko njegova čela.
Kao da je bio duboko u mislima, i nije se obazirao na svijet oko njega.
Ruke pokraj moje glave bile su napete i čvrste, pokazujući koliko su zapravo mišićave. Dajući mi do znanja da dosta svojega vremena ulaže u vježbanje - mislim, to sam mogla i vidjeti i osjetiti nekoliko puta.
U pozadini se začula zvonjava nečijeg telefona - i dala bih se kladiti da je moj, osim ako kojim slučajem nemamo istu melodiju zvona. Ali niti jedno niti drugo nije davalo veliku pažnju tome; nismo se pomaknuli niti milimetra nakon što se začuo mobitel.
„Zašto?" Upitam ga promuklo, mršteći se kada začujem kako moj glas zvuči. Nadala sam se kada ga ovo upitam da će otvoriti oči, no i dalje ih drži čvrsto zatvorenim.
„Došlo mi je." Kratko odgovori.
Da li on priča o ovome ili tučnjavi?
Namrštim se, „Što ti je došlo?" Upitam ga zbunjeno, želeći čuti njegov odgovor. Iako nisam rekla na glas, niti neću, želim čuti oba odgovora na ne postavljena pitanja.
„Sve", napokon otvori oči, gledajući me ravno u oči. „Sve mi je došlo, Oli." Lagano se nasmije u jednu stranu, te mu se pojavi rupica u obrazu. Način na koji me gledao, radilo je nešto mojem trbuhu.
Nešto čega sam se pribojavala.
Zato, radi svoje sigurnosti, stavim svoje dlanove na njegova čvrsta prsa i lagano ga odgurnem od sebe. Znala sam da ako se on nije htio maknuti, ne bih ga mogla gurnuti od sebe jer je bio dosta jači od mene i mogao je ostati stajati na mjestu, ne trepnuvši.
Ali to se nije dogodilo jer je Mason napravio par koraka unatrag. Shvaćao je da mi treba prostora, i rado mi ga je dao. Vidjela sam to u njegovim očima, možda zvuči suludo ali ovih nekoliko tjedana što sam ga bolje upoznala; shvatila sam da Masonove oči puno odaju.
Samo treba znati što, i kako treba doći do toga.
Odlučim pregaziti sve što sam rekla da neću, i otvorim usta kako bih ga upitala zašto me onako poljubio maloprije. Ali me prekine zvono mobitela koji dolazi iz hodnika. Namrštim se, odlučujući ga ponovno zanemariti.
Mason se pomjeri u stranu, „Odi se javi, možda je nešto hitno." Klimne glavom prema hodniku, prema smjeru u kojem se začuje zvonjava. „U hodniku ti je torba, na vješalici." Pogleda me pogledom koji mi govori da se javim.
Uzdahnem prolazeći pokraj njega, osjećajući svakim korakom njegov pogled na meni. Sa vješalice skinem svoju torbu te ju otvorim i iz nje izvadim mobitel. Prije nego li stisnem zelenu slušalicu, pogledam prema njemu.
Naslonjen je na zid na kojem sam ja bila do maloprije, sa rukama prekriženim preko prsiju. Pozorno gleda svaki moj korak, prije nego li mi glavom klimne prema mojem mobitelu dajući mi do znanja da se javim.
„Molim?" Kroz zube kažem, ne žaleći niti sekundi što sam takvim grubim tonom odgovorila na mobitel. Ne zna niti sama u kakvom važnom razgovoru nas prekida.
„Woah!" Nasmije se, iako ništa nije bilo smiješno. Niti mrvicu. „Tko ti je stao na žulj?" Upita me sa zabavom u svojem glasu, ne shvaćajući u ovom trenutku mene ili bilo što oko mene ozbiljnim.
Pogledam prema Masonu, koji već gleda prema meni sa malim osmijehom na licu. „Ti", kratko joj odgovorim. „Prekidaš me u vrlo važnom razgovoru." Kažem joj, mičući pogled sa Masona koji gleda prema meni sa intenzivnim pogledom.
„Hm", preokrenem očima na njezin ton. „Sa kime?" Toliko ju dobro poznajem da znam da sada ide obrvama gore - dolje probajući dočarati sugestivnost kao što ima u svojem glasu.
Uzdahnem, premještajući mobitel na drugo uho. „Nije ni vrijeme niti mjesto, Jess." Odgovorim joj, te u kutu oka vidim kako se Mason cereka sebi u bradu, misleći da ga nisam vidjela - ili ga boli briga ako sam ga vidjela. „Zašto zoveš?"
Začujem šuškanje sa druge strane, vjerojatno namještajući jastuk kako bi joj bilo udobnije. „Ali nismo završile tu temu." Čvrsto mi kaže, i znam da misli ozbiljno i da nema šanse da se ikako izvučem.
Prije nego li joj uspijem odgovoriti, nastavi: „Uskoro će nas pustiti pa nam treba odjeća." Odgovori na moje pitanje, „Sada ne znam zašto se niti Mason ne javlja." Promumlja si u bradu, ne upućujući to meni.
Jezikom obližem usne, „Mason je sa mnom, pa ću mu prenijeti." Mason podigne glavu kada začuje svoje ime i upitno me pogleda, na što samo odmahnem glavom. „Mislim, ja sam kod njega." Ispravim se.
„Oh?" Začuđeno kaže, „Kako to?" Iako je ne vidim, znam da se smješka - osjetim ga u njezinom glasu.
„Kasnije", promumljam, „Doći ćemo sada." Kažem joj, te odmah poklopim ne dopuštajući joj da išta drugo kaže. Ugasim mobitel, čvrsto ga držeći u ruci te podignem pogled prema njemu susrećući se sa njegovim zelenim.
„Što je bilo?"
Pokušam spustiti njegovu majicu još prema dolje, „Uskoro će ih pustiti iz bolnice, pa su rekli da im donesemo odjeću." Odgovorim mu, na što on klimne glavom ali ništa ne kaže.
Par trenutaka gleda prema meni u potpunoj tišini prije nego li se odgurne od zida. „Idem se na brzinu istuširati i spremiti, pa idemo kod tebe i nakon toga u bolnicu." Prođe rukom kroz kosu, zabacujući ju unazad.
Prije nego li mu uspijem odgovoriti, nastavi: „Možeš se spremiti u mojoj sobi." Okrene se i laganim korakom se zaputi prema kupaonici. „Osim ako se ne želiš tuširati sa mnom." Začujem njegov glas, i mogu ga zamisliti kako ima na licu onaj glupavi zločesti osmijeh na licu.
Odahnem glavom, smješkajući se sebi u bradu. „Samo u tvojim snovima." Viknem prema njemu, te uskoro začujem njegov duboki cerek.
Shvaćajući da više ništa neće reći i da je najvjerojatnije otišao u kupaonicu. Ostavim mobitel na stoliću u dnevnom boravku te se zaputim prema njegovoj sobi.
Skinem njegovu majicu, ostavljajući ju uredno složenu na njegovom neurednom krevetu. Na njegovom stolu primijetim svoju odjeću od jučer, uske traperice i tamnoplavu majicu kratkih rukava, te se na brzinu obučem.
Kod kreveta ugledan svoje vansice, te sjednem na krevet i obujem ih. Izađem iz njegove sobe tu usput sa vješalice uzmem svoju traper jaknu i torbu te sjednem na kauč u dnevnom boravku čekajući Masona.
Kroz par minuta se pojavi mason, u uskim crnim trapericama i sivoj hoodici, dok mu je kosa padala preko očiju još uvijek mokra od tuša kojeg je imao. Sa regala uzme novčanik te ga stavi u stražnji džep i mobitel isključi sa punjača.
Pogleda prema meni, uzimajući sa stola ključeve od auta. „Nećeš prvo osušiti kosu ili nešto?" Upitam ga kada izjavi kako je gotov i da bi mogli krenuti. Ustanem se oblačeći svoju traper jaknu, te preko ramena prebacim crnu kožnu torbu.
Pogleda me sa osmijehom u kutu svojih usana, „Brineš se za mene?" Podigne obrve dok mu na licu igra zaigrani osmijeh. „Ne trebaš", namigne, „Staviti ću kapuljaču i gotova stvar." Preko glave prebaci kapuljaču od hoodice.
Preokrenem očima, „Baš", promumljam te napustim njegov stan. Pruži mi vrećicu, za koju nisam niti primijetila da ju je držao u ruci, sa najvjerojatnije Kevinovim stvarima dok on zaključa vrata od stana.
Svratili smo do mojeg stana kao i što smo se dogovorili. Na brzinu se istuširam, operem zube i obučem nove traperice i majicu. Kosu pustim iz repa, i par puta prođem četkom kroz nju. Na brzinu stavim malo pudera i maskare, te u hodu obučem svoje starke.
Iz Jessine sobe uzmem trenerku i majicu, četkicu za zube i cipele te ih strpam u vrećicu. U dnevnom boravku zateknem Masona kako se raskomotio i gleda utakmicu na televizoru.
Uzmem svoju traper jaknu sa fotelje, gdje sam ju prije ostavila. „Hajde idemo." Kažem mu dok oblačim jaknu. Pogleda prema meni, pa u svoj ručni sat pa ponovno u mene sa iznenađenim pogledom na licu.
Ustane se, gaseći televizor. „Bome si brza." Prokomentira, stavljajući svoj mobitel u prednji džep svojih traperica. Uzme sa stola ključeve od auta, te ih počne vrtjeti po prstu dok hoda iza mene.
Pogledam ga preko ramena, zaključavajući stan. „Što si ti mislio? Da ću se zadržati u kupaonicu tri sata?" Upitam ga sa podignutom obrvom, spremajući ključeve od stana u svoju torbu.
Iako mu je kosa bila skoro pa suha, ako ne i potpuno suha, ipak sam mu naredila da stavi kapuljaču preko glave. „Pa, da." Odgovori mi kao da je to logičan odgovor na moje pitanje.
Preokrenem očima, „Nisam baš takav puž." Odgovorim mu, na što on nešto promumlja sebi u bradu ali ga ne uspijem uhvatiti i shvatiti što je rekao.
Dok smo se vozili prema bolnici, u autu je bila tišina osim radija koji je svirao neku laganu muziku. A ja nisam mogla, a da se ne vratim razmišljanju što se dogodilo prije nešto više od sat vremena.
I ne znam kada ćemo moći uopće nasamo pričati o tome, a da nas netko ne prekine. Jer očito svi imaju taj neki osjećaj kada zovu, a nisu poželjni u tome trenutku. Očito nitko ne zna pogoditi pravo vrijeme, i to me iz nekog razloga ljuti.
Zašto me onako ljubio uz zid u svojem dnevnom boravku? Da li je uživao jednako koliko i ja, iako nisam trebala?
Znam da nisam trebala. Isto tako znam da mu nisam trebala to dopustiti, ali tada kao da mi je netko govorio da je to u redu i da je u redu što sam mu dopustila da me tako ljubi.
Ne znam kako se to dogodilo i kako je došlo do toga, ali znam da smo prije nekoliko mjeseci praktički mrzili jedno drugo. A sada smo, prije koji sat, strastveno ljubili jedno drugo u dnevnom boravku njegova stana - i definitivno uživali.
Primijetila sam da me od toga trenutka Mason gleda drugačije - i sigurna sam da to nije sviđanje ili takvo što. Jednostavno me gleda drugačije. Ne znam kako da to opišem, jer ga nikada nisam vidjela tako. I dosta je šutljiv, i pomalo ozbiljan.
I iskreno, bojim se saznati zašto je takav.
Pročisti grlo, vračajući me u stvarnost. Pogledam prema njemu, a on već gleda u mene sa osmijehom na licu ne govoreći ništa. Uzvratim mu osmijeh, otkopčavajući svoj sigurnosni pojas. Prebacim torbu preko ramena, i uzmem vrećice u svoje ruke te izađem iz auta, Mason odmah iza mene.
Dok smo stajali ispred dizala, osjetila sam njegov pogled na sebi, okrenem glavu u desno, gdje je on stajao pokraj mene. „Što je?" Upitam ga, križajući ruke preko prsiju.
Nasmije se zaigrano, „Sjećaš se obećanja od jutros koje si mi dala?" Upita me sa podignutom obrvom, držeći ruke u prednjim džepovima svojih traperica. Ne skidajući pogled sa mene niti na sekundu.
Lagano klimnem glavom, „Ti mi dadneš odgovor na moje pitanje, a ja zauzvrat tebi odgovorim na bilo koje pitanje." Kažem mu što sam mu jutros rekla, dajući mu zbunjeni osmijeh. „Zašto?"
Nasmije se lagano, stavljajući pramen moje kose iza uha. „Odi sa mnom na spoj."
____
Dobili ste nešto kraći nastavak nego li inače, ali vam obećajem da će sljedeći biti duži. Bilo mi mi drago da ostavite svoje mišljenje i glas - puno bi mi značilo.
Nadam se da ste zadovoljni #Molive trenucima ;)
I želim vam se zahvaliti na svemu, svima vama koji čitate jednu od mojih priča, što ste tu. Hvala vam.
Voli vas, A. Xx