"Spremna?", Nela me pita dok stojim na balkonu i čekam da se sva svijetla ugase, iako se posljednje ugasilo prije otprilike 30 minuta.
Odgurnem se od ograde i krenem.
Ne znam zašto me toliko privlači taj stan.
Znatiželja će me ubiti jednom, ako već nije.
Zaključam stan i pratim Nelu dok žurno silazimo niz stepenice.
Dođe mi da poletim, doslovno.
"Netko nam je previše znatiželjan?", dobaci arogantno.
Uputim joj ubojiti pogled i nastavim trčati niz stepenice.
U trenutku se nađemo ispred te zgrade i koliko vidim, ima jedan problem.
Veliki problem.
"Što ćemo sad?", pitam Nelu uspaničena.
Mogle bi jednostavno pozvoniti nekome da nam otvori vrata, ali svi već spavaju.
Dok razmišljam, Nela već stoji na vratima koja su širom otvorena i ponosno se smješka.
Hvala ti Bože na ovakvoj prijateljici.
"Izgleda da sam zaboravila zašto si ovdje", kažem kroz smiješak i prođem kroz vrata.
U redu.
Stan je na petom katu, kao i moj.
Krenem uz stepenice dok shvatim da Nela ne ide za mnom.
Okrenem se i upitno ju pogledam.
"Možda će biti lakše ako pokušamo sa nečim modernijim", prošapće i rukom pokaže na lift.
Kvragu, nisam ga ni vidjela.
"Oh", izdahnem kroz olakšanje i spustim se.
Dok se lift otvorio trebalo je pola sata, sada još toliko da dođemo do petog kata.
Nevjerovatno kako vrijeme sporo prolazi kada nešto iščekuješ.
Vrata se napokon otvore, dok ja prvom prilikom izletim iz lifta.
"Jebote, kuda žuriš? Neće stan nikuda pobjeći", ljuta je.
"Oprosti", smijem se.
Napokon ugledam ta vrata od debelog, zamagljenog stakla.
Kvragu, taj čovjek baš voli staklo.
Možda da se pretvorim u staklenu figuru?
Razmišljam o glupostima dok Nels otvori vrata i pravo u nas zapuše val prašine.
Nakašljemo se, mašući rukama ispred glave kako bi otjerali to.
Ovdje stvarno dugo nije nitko bio.
Uključim bateriju i uđem unutra dok Nela zatvori vrata i uputi se prema meni.
Prvo što tražim je prekidač.
Naravno, pokraj vrata je.
Samo se molim da svijetlo radi.
Pritisnem prekidač ali ništa.
"Možda bi trebale pljesnuti onako kao u filmovima", ismijava Nela.
To, zapravo, i nije loša ideja.
Stavim svjetiljku između koljena i pljesnem.
Ne bi me uopće iznenađivalo da Tomas to napravi.
Pljesnem ponovo dva puta i svijetlo se iznenada upali.
"Možda", zamišljeno kažem dok gledam u Nelu.
Priznajem da sam ovo oduvijek htjela napraviti.
Osjećam se ponosno kad se svijetlo tako upali.
Čudo od tehnologije.
Idemo u razgledavanje.
Prvo što spazim je malena kožna fotelja prekrivena najlonom punim prašine.
U kutu je maleni regal u koji su ugrađene ladice, puno ladica.
Stan i nije toliko velik koliko sam mislila da će biti.
Dnevna je kao pola moje.
Uputim se prema ladicama dok me Nela zaustavi te mi nabije rukavice ispred face.
"Ako ćemo raditi, napravit ćemo to sa stilom", promumlja.
Nasmijem se glasno i zgrabim rukavice te ih navučem i nastavim svojim putem.
Histerično otvaram ladice i za sada nema ništa.
Dođem do pete i zagledam se u pismo koje leži u sredini ladice.
Zgrabim ga, te ga otvorim.
"Što je to", Nela dojuri do mene dok ga ja namještam.
"Račun za struju", ispuhnem i vratim ga kako je bio te nastavim kopati.
Došavši do zadnje.
Otvorim ju te primjetim dvogled.
Opa, znači ovim se koristio.
Lice mi se smrkne dok se sjetim što je sve vidio.
Spremim ga nazad i okrenem se prema Neli koja detaljno pretražuje fotelju.
"Nismo tu došle procijenjivati vrijednost i porijeklo fotelje već tražiti dokaze", ispuhnem dok se ona odmah ukoči i pogleda me.
Da, prokužila sa ju.
Izgleda da dizajneri interijera to stvarno rade.
Nasmijem se dok nastavim prema malenoj kuhinjici.
"Ti idi u WC dok ja ovo pretrazim", kažem dok se ona smrkne na moje riječi.
"Dobro, idi u sobu ili što god je iza onih vrata", popustim i pokažem prstom na vrata.
Obiđem cijelu kuhinju i ne nađem apsolutno ništa.
Znala sam da neću ništa naći.
"Nela, imaš li što?", izderem se dok čujem nekakvo šuškanje s njene strane.
"Ne", dobaci, te ja nastavim svojim putem - u WC.
Otvorim vrata dok me obasja svijetlost lampica u zelenoj boji ugradenih u sredine pločica.
Ovo je predivno.
Malena tuš- kabina u čošku od mramora, te isti takav umivaonik i obična školjka čine ovu kupaonicu stvarno opuštenom, čak i većom nego što jest.
Iskreno, ne znam je li Tomas ovo uređivao, ali tko god da jest, ima ukusa.
Prerovim po svemu što se može otvoriti ali jedino što nađem je par šampona i nekoliko parfema.
Pažnju mi privuče par praznih bočica muškog parfema poznate marke- DOLCE & GABBANA.
Vauu, čak i fino miriše, ali to zasigurno nije parfem koji Tomas sada koristi.
U redu, ne smijem sada toliko razmišljati o Tomasu.
Vratim bočicu i izađem iz WC-a, uputivši se prema jednoj jedinoj prostoriji koja je ostala, a to je ona u kojoj je Nela.
Uletim unutra dok Nela odskoči gledajući me uplašeno.
"Nauči se kucati", ispali.
Nasmijem se njenoj reakciji.
"Budem, ubuduće. Imaš li što?", uozbiljim se.
Dok ona bura po ormaru ja malo razgledam sobu, dok više liči kao naka ured-soba.
Krevet je veliki i crni, prekriven najlonom, a posteljina tamno- plava vidljiva tek malo ispod najlona.
Ormar je proširen duž cijelog zida sa moje desne strane, dok se u kutu nalazi uredski stol i stolac, a na njemu lampa i nekak papir prekriven olovkom.
Došetam se do njega dok me na papiru privuče jedna jedina riječ.
-Draga,
Vidim da bi tu trebao biti nastavak ali nema ga.
Samo praznina..
Zanima me komu bi pripao ovaj papir da je napisano do kraja.
Možda Tomasovoj majki ili nekoj njegovoj bivšoj koju je pokušao preboliti dok je mene gledao?
Gađenje mi se stvori na licu dok se odmaknem od papira i pogledam kroz prozor u svoj stan.
Kako je to mogao raditi?
Srećom pa nikada nisam bila gola jer sam oduvijek imala taj osjećaj da me netko gleda.
Izgleda da je bio stvaran, a ne samo plod moje mašte.
U redu, ovo zvuči zastrašujuče.
"Hej, nije li ovo tvoja majica za koju si mene okrivila što je nestala?", izdere se Nela.
Raširim oči te se okrenem prema njoj.
Kvragu, to jest moja crna, ogromna majica u kojoj sam obožavala spavati.
"Jebote", riječi mi izlete u čudu.
Dođem do Nele i uzmem majicu iz njenih ruku.
"Kako? Što?", mucam.
"Čini se da tajnoviti muškarac iz tvog života nije samo gledao", prokomentira.
Tomas mi je bio u stanu?
Ova majica je nestala prije otprilike godinu i pol.
To znači da me Tomas promatrao oko godinu dana prije nego smo se upoznali.
"Nije mi jasno, zašto?", u čudu sam.
"E to bih trebala pitati njega", kaže dok nastavi roviti po ormaru.
"U redu, idemo. Ne može se više ništa naći", kažem i izađem iz sobe dok nosim svoju majicu sa sobom.
Pljesnem dva puta, no svijetlo se ne gasi.
Koji vrag sada?
Pokušam opet i ništa.
Odem do prekidača u hodniku već živčana dok se svijetlo iznenada ugasi.
A znači tako funkcionira?
Budući da se ugasilo samo svijetlo u hodniku, moram obići sve i gasiti svaku prostoriju zasebno.
Ponovo pljesnem dva puta dok se svijetlo ponovno upali te krenem gasiti druga.
Nela još kopa po ormaru.
"Ideš ili ostaješ?", kažem već na rubu živaca.
Zašto bih netko uopće ostavio bilo kakav dokaz ako ne želi da ga se nađe?
"Čekaj, imam nešto."
Iznenadi me Nelino vikanje.
Izvadi nekakve dvije prašnjave kutije i pljesne rukama očistivši prljavštinu sa njih.
Približim se te pažljivo gledam kako otvara jednu od dvije kutije veličine onih za cipele.
"To su nekakva pisma", kaže kao da upravo gleda milijun dijamanata.
Na svakom piše broj, a prvo što vidim je - Pismo 43. .
"Uzmi te kutije pa ćemo čitati na sigurnom", kažem dok zatvaram ormar.
...
Izdahnem sa olakšanjem dok uđem u stan i zaključam vrata.
"Znaš, mogla si i ti ponijeti jednu kutiju. Ovo je teško", sa olakšanjem kaže dok spusti kutije na stol.
Malene jesu, ali da su toliko teške..
"Nosim tvoju torbu sa 'opremom' ", naglasim zadnju riječ jer se čini kao da je u ovu torbi stavila kamenje.
Izgleda da se ona pripremala kao za pravu pljačku banke, a ne ulaska u običan stan.
Dođem do nje te sjednem na kauč točno ispred kutija.
Spustim svoju majicu pokraj sebe i pripremim se za ono sto slijedi.
Ma da nemam pojma što bi to moglo biti, imam nekakvu tremu.
"Što misliš što bi moglo pisati u njima?", pitam Nelu uznemirena.
Po njenom licu, nju baš briga.
Izgleda ponosno i zadovoljno onim što je izvela.
"Pogledajmo", kreštavo zacvili te odskoči glumeći neku sreću.
Otvori kutiju i preokrene ju tako da se sva pisma rasipaju po stolu i podu.
"Polako ženo, morati ćemo ovo vratiti kako je bilo", izderem se.
"Dobro", kaže i digne ruke u zrak kao da se predaje.
Počnem kupiti pisma sa poda ni ne gledajući u njih dok Nela krene vaditi ona iz druge kutije.
"Stani", viknem dok ona odskoči i vrati ih natrag.
Jakoga mi pljačkaša.
"Oprosti", nasmijem se.
"Nemoj dirati tu kutiju dok ovu ne završimo", smireno kažem dok se i dalje cerekam njenoj reakciji.
Ako ništa drugo bar ih nije izvadila.
"Oke, oke", podrugljivo kaže, shvativši svoju pogrešku.
Krenem uzeti zadnje pismo sa poda dok mi pažnju privuče stražnja strana tog pisma na kojoj piše dobro poznato ime.
Raširim oči dok gledam u njega.
"Nela, ova pisma su za mene."