Samo mjesec dana nakon svega sam saznala da sam trudna. To je bio udarac koji nisam očekivala. Nisam znala da li da plačem ili da budem sretna. Jednostavno sam bila pod stresom. Kao i mama koja se nije odvajala od mene. Ostavila me da sama odlučim hoću li zadržati dijete.
Bila sam u nedoumici. Nisam mogla spavati noćima. Traume i sama pomisao na sve me izluđivala. Skoro da sam kod psihijatra živjela. Ponekad sam samo željela da pričam s njim o nekim nevezanim stvarima, vremenu i slično. Mama je za to debelo plaćala naravno.
Nisam mogla naći neku osobu sa kojom bi razmijenila desetak riječi a da ne upitaju o onome ili da mi ne upute neke sažaljevajuće poglede i osmjehe. Sve i svi su me podsjećali na ono što sam preživjela. Zbog toga smo se mama i ja preselile u Seattle (Washington) da bi pobjegle što dalje od svega. Naravno da nismo uspjele jer je vijest buknula zemljom. Čak su i Kanadske vijesti prikazivale slučaje i interviue ali mogu reći da je bilo puno bolje nego bilo gdje na onom kraju SAD.
S prijateljima se nikako nisam čula. Željela sam ponovno početi ali to nije bilo moguće sa djetetom. Nisam znala koji od njih dvojice je bio otac ali ga na prvu misao nikako nisam željela zadržati. Kasnije sam se sve više i više premišljala a time i vezala s djetetom. Čitala sam o sličnim situacijama i razgovarala sa ženam koje su proživjele slično iskustvo. Samo par njih je rodilo dijete i dalo ga na posvajanje.
Govorile su mi da nisu mogle voljeti to maleno nedužno stvorenje. U svemu ih je podsjećalo na zločince. Kasnije sam u jednoj od grupa prepoznala djevojku sa ispitivanja. Chanel se također preselila ovamo nakon što su nas novinari i policija ostavili na miru. Srele smo se još par puta i tako počele da se družimo jer smo se razumjele.
Ona mi je prporučila da zadržim dijete. Nažalost, poslušala sam ju i dopustila da mi se malene zelenooka beba uvuče pod kožu. Imala je tek pet mjeseci kad su nas neki ljudi pronašli i oteli ju od mene. Od tada sam ju tražila i otkrila da je mrtva. Recimo da mi se po drugi put svijet srušio u komadiće.
Uzelo mi je dosta vremena da se oporavim. Istraživala sam o otmičaraima i saznala kako su završili. Axel, koji je bio otac moje male Zoel se ubio a na to sam sjetila olakšanje. Garrett polako gubi pamet u zatvoru. Inaya je već luda a Adelynn je od svih njih najviše propala. Imala je visoka očekivanja. Onda sam izišla sa svime u javnost i osjetila se oslobođena tereta kojeg sam držale tolike godine.
_____________
Šok! Zadnji special :) ♥ Uživali ste?