Za mjesec dana bila bi godina, kako smo zajedno. Jos uvijek ne mogu da prihvatim rastanak. Vjerovala sam da cemo nasdvoje vjecno trajati. Vjerovala sam da je Bog ljubavi istovremeno i Bog njeznosti. I prilagala sam mu na oltar i suze i pjesme.
Mijenjala sam svoj zivot, izlazila iz svoje mracne ljusture, pocinjala da se smijem, sve cinila da budem srecna. On je bio taj koji mi je davao snage da izdrzim. Svakim danom postajala sam zavisnija od njega. Bio je toga svjestan. Znao je da ni vazduh bez njega nece imati moc, da bez njega necu biti - ja.
I kazem, sve sto sam imala dala sam svom Bogu. Nisam ni slutila da je on samo dvolicni Luciferov podanik. Pricala sa mu kao u zanosu sve svoje snove. I on ih je slusao. Mislila sam kako sam bogata, kako je Bog zavolio mene i darovao mi ljubav. Zaboravila sam na sve druge. Samo on mi je bio dovoljan. Koliko sam samo pogrijesila. Moja zaludjenost bila je toliko mocna da nisam ni primjetila koliko se moj Bog izoblicio. Postao je grub i dalek.
Plakala sam dugo i neutjesno kad sam to shvatila. Zastao je na trenutak, poljubio me njezno i povjerovao da je sve zaboravljeno. Prastala sam, ali zaboravljala nisam. Cutala sam, i dalje ga voljela. Prica se ponavljala. Odlazio je, gurao me od sebe i opet mi se vracao. Prihvatala sam sve, jer sam ga voljela.
Danas vise nicega nema. Ostale su samo one tvoje grubosti, ono nemilosrdno "Ne znam da li sam te ikad volio". Ne znam da li cu poslije svega sa ovih mojih osamnaest godina umjeti da nastavim, da li cu produziti dalje. Samo znam d avise nikada necu imati "svog Nikolu" i svoju sarenu kucicu u cvijecu.
Nadam se da vam ne smeta sto stavljam na pocetku upravnog govora gornje navodnike, ali nemam donje. Iskreno meni smeta, ali sta sad mogu.
Ly💗💗