Krvava i okupana u znoju i suzama, ležala sam na šugavom madracu, sama. Zoel su odveli na kupanje a nakon toga će i mene.
Miš koji se nastanio u rupi negdje u zidu mi je stao lizati nogu jer je po njoj bilo vode."Prokletstvo!" Pokušala sam viknuti ali je u mom stanju to bio šapat. Suze su bile osušene na mome licu. Ničemu se nisam mogla oduprijeti, ne ovakva.
"Vrijeme da se igramo, lutkice"
Gledao me onim poganim očima. Dlan je naslonio na moje čelo i gurnuo mi glavu.
"Ovo će možda boljeti, ali siguran sam da ćeš uživati. Pričekaj, da pozovem ostale." Stegnuo je kaiš oko moga vrata. Bila sam kao prljavi, jadni pas koji se ne može braniti sam. Mrzila sam taj osjećaj mučne bespomoćnosti.
Izišao je van i vratio se za koji trenutak sa cijelom ekipom od vražija četiri psihopata. U pohlepnim očima sam im vidjela da jedva čekaju da me se dohvate. Srce.. tuklo je... Više je bilo kao neka mašina nego organ.
Usta su mi se sušila dok su oni oblačili zaštitu na odjeću - hirurška odjela.
Čist znoj me oblio a kroz glavu mi prolijetale slike bijelog svjetla i zvuk bušilice. Naježila sam se.
Nanijeli su mi svjetlo nad lice i promatrali. Dobila sam čudan osjećaj da sam na običnoj operaciji. Udahnula sam i čekala. Znala sam da je ovo neizbježno.
"Kako početi?" rekla je Inaya sa nekom slatkoćom u glasu. "Toliko izbora." Čula sam kako prelazi prstima po metalnim alatima. "Axel? Možda da ti počneš sa.. znaš."
"Oh" zvučao je radosno. "Naravno! Kako sam to mogao zaboraviti." Stao je kod moga lica i pristima počeo milovati moju bradu te silaziti niže i niže.
tresla sam se kao prut na vjetru. Neugodni čvor u stomaku samo je rastao.
Kad je došao ispod mog pupka bila sam kao žele. Nisam se mogla smiriti. Bila sam na rubu da molim da mi sačuvaju čast ali znam da bi ih to samo podstaklo. Stisnula sam zube i čekala.
"Ohoho!" Smijao se a zatim počeo snažno šamarati moje noge i tući me u stomak. Jaukala sam i grčila se. Bio je bezdušan i hladnokrvan. Kao da udara u boksačku vreću.
Plakala sam, ogorčena zbog onoga što sam izgubila prije par sati. On je to samo uradio. Samo me uništio. A oni su to gledali i smijali se. Zabavljali su se! A nakon toga su...
Onaj... ne znam kako da ga više nazovem. On nije čovjek. Nije ni žvotinja jer oni nisu u stanju uraditi takvo nešto čovjeku. On je čudovište. To čudovište je završilo svoj prljavi posao a gospoda kolege su nastavile.
"Dobro, ljepotice, vrijeme da nastavimo. Dosta cmizdrenja, nije toliko loše." Adelynn se osmjehnula kroz izdah. "Niti jedan tinjedžer to ne bi uradio bolje, vjeruj mi. Dobro si prošla."
Dobro sam prošla? Da. Radije bih da sam sad mrtva!
Nisam imala daha da im odgovorim. Nikad u životu se nisam osjećala više nečisto.
"Sad mi dodaj taj izum, Garrett."
Nisam znala o čemu se radilo i voljela bih da nikad nisam saznala.
U sljedećoj minuti na mojoj koži, ispod desne ruke se priljepio užareni metalni štap. Nisam više prepoznavala vlastite vriskove. Nisam ni bila svjesna vrištim li.
Nesvjestilo mi se. Suze su mi zamaglile oči. Bože, ako si ikad bio tu, sad je vrijeme da se dokažeš! Pomozi mi, preklinjem te! Preklinjem te, gospodaru!
Ponovo sam osjetila oštrice po svome tijelu i vraćale su sjećanje na one prošlog puta. Samo su ovoga puta boljele puno više. Mješavina znoja, suza i krvi me okružila kao u neku čahuru.
Topla tekućina se pomješala s krvlju i stvorila lokvu ispod mene.
Bože, uzmi me!
"Nisi toliko izdržljiva, hmmh?" Gurnula mi je neku spravu u usta. Ubrzo sam osjetila strujanje kroz cijelo tijelo. U kostima mi je bila voda. Bila sam nesvjesna vremena i mjesta. Crnilo pred očima i bljeskanje bijelog svjetla. Na trenutak mi se učinilo da mi se Bog smilovao i primio me k sebi. Zatim sam čula njihove otrovne glasove.
"Ahh, došla si sebi. Dobro." Axelovo lice se odmaknulo od moga. "Dodaj mi tu bocu."
Hladna voda me vratila nazad. Hladnoća mi je uzela tijelo.
"Znaš, nismo još završili s tobom." Gurnuo mi je neku tečnost niz grlo. Itekako me peklo ali nisam mogla progovoriti. "Tako. Sad ćeš ostati budna. Inaya, tvoj red"
Zrak u sobi je davno prešao granicu zagušljivog a miris je gori od ustajalog trupla. Koliko sam dugo bila u nesvjesti?
Napravili su mi još nekoliko rana i spržotina na koži koje mi nisu dale disati niti gledati. Vriskove nisam držala u sebi. Bolni jecaji su bili jedino što se čulo.
"Okej, igra se nastavlja." Inayin promukli glas je odjeknuo u mojim ušima. Vrh narandžaste plastične boce je prislonila na moja bedra. Uskoro sam osjetila peckanje a onda i jaku bol. Koža mi je gorila.
"Kiselina. Vrlo je učinkovita. Ne vjeruješ? Dobro. Onda te moram uvjeriti." Uživala je u ovome, to je bilo više nego očito.
Ubrizgala mi je kiselinu injekcijom u palac noge. Uslijedili su krici i smijeh.
"Jadna djevojko, čini se da ti moramo odstraniti taj prst. Inače će se sve proširiti na cijelu nogu." Adelynna je ironično izgovarala svaku riječ. "Ili da sačekamo? Šta vi kažete?"
"Daj mi skalpel. Ili još bolje, pilu. Prije ćemo biti gotovi." Jedan od muškaraca je rekao.
"Mislim da smo svi za pilu. Dosadilo mi je već."
"Garrett, preuzmi. Mi idemo vidjeti šta je onaj idiot od doktora sad odlučio."
On je uradio tačno ono što mu je šefica i kolegica naredila. Odsjekao mi je prst i šibao me bičem, kao kakvu životinju po tabanima i leđima. Zamotao mi je rane a onda me dovukao ovamo i bacio na madrac.
Bila sam preumorna i spremna za spavanje ali mi bolovi i tablete koje su mi dali nisu dozvoljavale minut sna. Već pola sata ležim ovdje nepomična i iscrpljena. Jedva sam oči držala otvorene. Svaki put kad bih spustila očne kapke slike su se izmjenjivale.
U meni je sad bila samo bolna praznina.
___________________________________
Amanda i Ruslana su stajale ispred zgrade koja se nije niti po čemu izdvajala od drugih. Veliki prozori i lica koja svako malo proviruju šta se dešava. Možda je izgledala samo malo otrcanije od drugih.
"Znači na ovoj adresi živi taj..kako si rekla da se zove?"
"Nik. Nikolai Babichev. Bio je bivši partner i dobar prijatelj mog bivšeg muža. Opasno su zakuhali sa nekim dilerima iz Kine kada se Nikolai odlučio povući iz posla. Peter ga je zamalo ubio kad je čuo. Rekao mu je da se gubi i da, ako se ponovno vide, ubit će ga na centru Moskve ako treba." Ruslana je zvučala kao da je navikla na takve razgovore. "Kad mi je trebao smještaj, zatražila sam njegovu pomoć."
"I misliš da nam on može pomoći s ovim?" Amanda je pomislila kako su potrošile vrijeme i novac na ništa. Slijepa ulica.
"Sigurna sam da može. On zna svakog zločinca i otmičara u cijeloj državi. Samo molim te ne spominji da si policajka. Ti si moja prijateljica, uredu?"
Klimnula je glavom. "Idemo unutra?"
"Mhhm."
Ušle su u pomalo neurednu zgradu čije je prizemlje mirisalo na izmet i kiselinu. Popele su se stubama do četvrtog stana i pokucale na vrata na kojima je stajalo prezime 'Mirandinos'.
Vrata su se otvorila i pred njima se pojavio neobrijani čovjek u umrljanoj dukserici i trenerci. Bio je blijed i tamnjih podočnjaka. Oči su mu bile krvave i natečene a kosa nepočešljana.
"Tko ste vi i što želite?" Rekao je nemarnim glasom.
"Nikolai Babichev?" Amanda je upitala.
"Ne, ja sam Ferdinand Mirandinos. Trebate nešto?"
"Nikolai? To sam ja, Ruslana. Sjećaš me se?" Skinula je naočale. Muškarčev izraz lica se znatno promjenio. Kao da ga je neko bacio pod hladan tuš.
"Ruslana? Šta ti radiš ovdje? Uđite."Sklonuo se s vrata da mogu proći. Ušle u nepospremljen, zagušljiv stan. Po podu je bila razbacana odjeća koju je on pokupio u putu do kuhinje.
"Želite li nešto popiti?"
"Ništa hvala. Došle smo s tobom propričati o nečemu. Nik, treba mi tvoja pomoć."
Sjeo je na fotelju nasuprot njih. "Šta se desilo?"
"Nik, Tatyana je nestala. Ne znamo gdje je. Izluđena sam. Policija misli da je pobjegla od kuće ali ja znam da nije. Nije imala razloga. Otmičari su samo napravili da izgleda tako. Molim te, pomozi mi."
"Šta mogu učiniti?"
"Misliš li da je Peter umješan u to?"
Zagledao se u nju. "Ne vjerujem. Previše je zauzet preprodajom droga i oružja da bi mislio na kćerku. Iako se to nesmije potpuno isključiti. Čuo sam da propada. Navodno su ga odbili najveći preprodavači iz Engleske, Finske i Holandije. Polako dotiče dno."
"Mislite li da ima razloga da ide za Tatyanom?" Umješala se Amanda. Nakon što joj je Nikolai dao čudni ko-si-ti-? pogled, pružila mu je ruku." Amanda Sargent, Ruslanila prijateljica."
"I koja je tvoja uloga ovdje?" rukovali su se.
"Pomažem šta god je potrebno. I sama znam kako je to ostati bez djeteta." Lagala je.
"I da. Itekako mislim. Ukoliko uhvati nju, i zatraži otkup od tebe, mogao bi dobiti hrpu novca. A ako i ne platiš otkup, ubije li ju, oslobođen je plaćanja alimentacije."
"On nikad ne prlja ruke." Izjavila je Ruslana.
"Nekoga je zasigurno unajmio."
"Imaš li nekoga na umu?"
Nikolai je izledao pomalo zabrinuto. Počešao se po zatiljku.
"Da, ali neće ti se svidjeti."
___________________________________________________